Promatrajući ptice na žici (pre)visoke voltaže, palo mi je na pamet pitanje: Kako se ona može šetati po toj žici i nije još ništa, fino stane, odmori se i odleprša dalje? A ja, a mi, ne smijemo ni blizu strujne žice. Pa sam tlačila ljude oko sebe: Zašto ptice mogu stati nožicama na strujni vod, a mi ne možemo? Valjda sam zvučala pomalo ogorčeno, tko zna, al' izraz lica mi je bio zbunjen i htjela sam odgovor kakav ? takav.

   Prvi čovjek kojem sam postavila pitanje, prvo je zastao, kao da se, u sebi, zapitao: Kud nije postavila pitanje zašto ptice mogu letjeti, a mi ne? Odgovor vrlo jednostavan: Nemamo krila! Pa reče: ?Pa vidjela si kakve ptice imaju ?noge?? zaštićene? Te njihove noge štite ih od struje.?

   ?Ama, ne može bit!?, rekoh posve sigurno. ?Ptice su nastale puno, puno ranije od strujnih žica. Kako se to moglo predvidit'?? Naravno, ne sumnjajući u veliku inteligenciju sveopće Božanske ljubavi koje je stvorila sve savršenim, ipak mi se odgovor nije učinio baš logičnim.

   ?Da nemaju tu nožnu zaštitu,? nastavi on, ?sve bi ptice, čim slete, samo popadale sa strujnih žica.?

   ?Hm? I tako bi nestalo ptičje populacije.? Ne, ne, nema smisla. Nije to to.

   Drugi čovjek je opet imao sličan odgovor? zaštitne nožice. Išla sam dalje dosađivat'.

   Treći? razumije se nešto u struju i te strujne krugove? Njega ću pitat'. I upitam. ?E, pa,? reče on ?nije uopće štos u fazi. Faza ti neće ništa ako ne dodirneš nulu. Dakle, ako visiš na strujnoj žici, ne dodirujući podlogu, ništa ti neće bit'. Strujni krug se zatvara kad se faza i nula dotaknu.?

   ?Ah da, a one lete. Ne dotiču tlo. Moglo bi bit'.?

   Odgovor se čini logičnim? i ja odustajem od daljnjih pitanja.

   ?To ti je tako, vjeruj. Možeš slobodno visit' na strujnoj žici, al' se ne dotiči tla.?

   Ma moš mislit'! Evo sad ću!