Koju igru igramo? Koju ulogu glumimo u vlastitim životima? Unaprijed se ispričavam svima koji misle da ne glume i ne igraju, da su uvijek onakvi kakvi jesu...ali znam, da je jako mali broj ljudi pred kojima  se zaista ogolim do kraja. Svi smo mi svjesni da imamo mane, da imamo nedostatke, i koliko postajemo svjesniji toga, mudriji ili uplašeniji, pokušavamo te nedostatke sakriti. Kako? Glumeći nešto drugo. Zbog čega? Valjda iz želje da budemo dobri, lijepi i pametni, da ne misle o nama loše, da budemo rado prihvaćeni u društvu, da budemo uvijek pozitivni, što, naravno, nikako nije loše, ukoliko to ne vrijeđa nikoga, i nikoga ne dovodi u zabludu koja bi nekada mogla biti na štetu....

Potaknuta sam malo pisanjima na portalu ovih dana, avatari, igre, radosti...prva bih se prijavila za nešto što čini radost drugima, a i meni samoj, za igru, nestašnu, odmarajuću, zbližavajuću....

A opet, često ćutim. U obitelji, na poslu, među radnim kolegama, u zboru...Zašto?

Prije par dana, baš na Uskrs prijatelj me pitao zašto šutim, zašto ne kažem šta me muči, na što sam ja odgovorila „Čemu?“. Teško mi  je objasniti, da je lakše nešto prećutati, nego pričati a da te se ne razumije.  (To je jedna od mojih mana-smatram da me prijatelji ipak trebaju poznavati toliko dobro, da ako me povrijede, makar slučajno, ne trebaju pitati: šta ti je?, nego da bi trebali znati šta mi je).Nikako spisak mojih mana nije ovim završen, ali mislim da niko nema vremena o njima čitati, a kamoli misliti. Pišem radi sebe same. Pišem i pitam se kako nešto što je u mojim očima vrlina, u nečijim tuđim može ispasti mana i nedostatak? Ako ne želim nekoga povrijediti, ako se osjećam povrijeđeno, ako ne lažem, ako me ražalosti ljudsko ponašanje, bliskih osoba ponajviše.....kako se onda nositi sa time? Da li treba reći ili ćutati? Treba li radi jedne pogrešno izgovorene riječi, tisuće drugih baciti „niz vodu“? Mislim da ne treba, ali vidim u praksi da nije ni to dobro.

Da skratim: upoznala sam bračni par sa dvije djevojčice i zaljubila se u njih četvero na prvi pogled. Rekli su da je bilo obostrano. Skoro dvije godine mi nisu izbivali iz doma, zajedno smo se smijali i pjevali i plakali, jeli, slavili i tugovali,  povjeravali jedni drugima male i velike stvari, djeca nam se družila i voljela...i onda...u život im je ušao neko novi. Mogu shvatiti da  su interesantniji, da su „noviji“, da sa njima imaju druge teme, ali ne mogu razumjeti zašto sam morala biti slagana, prevarena, pa opet slagana, odbačena....boli to. A ćutim. Jer, pokušala sam reći,  ali ako neko ne želi da čuje, to ništa ne pomaže.

Čujemo se i sada, jave se, javim se, ali osjeti se, i te kako se osjeti, da to nije ona povezanost, ona srodnost, ona ljubav.

A ne volim neizrečene stvari, ne volim mutne vode, volim sve jasno i glasno da se zna, ne volim neriješene situacije, a opet ćutim. Ne osjećam se dovoljno jakom da se suprostavim, jer ako moja ljubav to nije mogla, ne znam kako bi riječi.

I glumim-igram igru: NIJE MI NIŠTA.....