Vesna Smiljanić- Bartl, dramska glumica, dugogodišnja članica ansambla zagrebačkog dramskog kazališta Gavella,
Anouilh- eva mala Antigona,
Sofoklo- va Elektra
u Kaštelanovom poetičnom djelu "Pjesak i pjena" savitljiva Lutka od slame,
u Krležinoj bajci "Kraljevo" ciganka koja prodaje SREĆU,
ta čudesna samozatajna žena puna ljubavi i snage kojom opija ljude koji je okružuju je moja mama.
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati........,
Ovaj Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju nazivam LJUBAV.
U ovom trenutku buđenja na granici između jučer i sutra, konačnosti i beskraja sjećam se trenutka u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke.
Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja.
Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom.
Sreće zlatne, srebrne, sreće.......šaputala je i na početku Kraljeva i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće........
Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Ona je meni šaputala te čarobne riječi.
Već nekoliko dana telefon jutrom više ne zvoni, moja mama je jako bolesna i ja sada šapućem njoj,
sreće zlatne, srebrne, sreće.............!!!!
Šapućem molitvu za nju, molim za njeno ozdravljenje i zahvaljujem joj na svemu što mi je dala. Hvala ti majčice da sam postala ovo što jesam, hvala ti na sreći svih proteklih godina, hvala ti jer osjetih ljubav i danas znam što je ljubav, sreća, bol i tuga.
bglavac
edin.kecanovic
