Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
936
OD 14.01.2018.PUTA
Titanic...
Iz sna o stvarnosti izronilo je blijedo lice mog portreta sa ožiljkom ugriza zmije tvojih usana. Kaže mi zelena zmija da me voli, a vidjeh da su joj krila slaba i uz svaki krik nenamirene duše, bijele ptice još uvijek lete ispod spuštenih trepavica. Bijelo nosi smrt... sanjati bijelo znači smrt. Iza Mjeseca... oblika neke davno potopljene amfore... ujutro ću popiti svoju kavu, gorku kao ovaj život. Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom". Želim. Tvoje riječi su kao nježne breze što luduju za ljetnim vjetrom i lipanjskim suncem. To je ono prigušeno svjetlo svijeće što baca odsjaj naših tijela, dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa gdje smo se utapali kao utopljenici bez slamke. Još uvijek sanjam o onoj prvoj ljubavi. Iz one razbijene amfore curi crno vino moje ljubavi za tebe i želim te više od života, što ga poklanjam svjetlu što se probija kroz moje osjetljive – oči duše.
bglavac
edin.kecanovic
