iako teško ozlijeđena nije mogla sakriti svoju ljubav prema nama... a niti mi prema njoj...

sva tri para naših ruku položena na njeno tijelo uspjela su uz infuziju (samo par minuta) umiriti tjelo koje se trzalo i srce koje se borilo...samo tren prije odlaska pokušala je ustati i liznuti Ivaninu ruku, rebrima probijena pluća i slomljena kralježnica nisu dozvolile ni tako mali trud....

svaki put kad se ugasi život neočekivano dolazimo u (ne) priliku objašjavati našoj djeci što se dogodilo, i tada često posežemo za anđelima i vilama, svemirima i božanstvima, no što kad ode pas, biće koje se svima zavuklo u srce bez puno priče i buke, iskrenošću i ljubavlju? idu li psi u raj? (tako čisto biće ne može u pakao)  ima li dušu ili samo srce kojim bezgranično voli, ima li svijest ili samo instinkt i zahvalnost za hranu i krov nad glavom?

mi vjerujemo da je naša Jazzarella imala i dušu i srce i svijest, pa ipak ne znamo (ili ne želimo) si objasniti njeno istrčavanje (bedasto) na cestu...

tužni što više nema naše vauvice da nas lizne i zamusa, sretni i zahvalni na činjenici da smo s njom proveli prekrasnu godinu i 3 mjeseca i 25 dana... sretni jer smo ustajali po noći svaki put kad bi jež zalutao u naše dvorište jer je ona mislila da moramo za to znati, sretni jer smo ostajali bez kvačica (i vrijednog alata) kojima je ona brusila svoje zube, sretni jer smo je vidjeli kako nam sva smotana i blentava trči u susret vidno sretna što nas vidi, kako joj nije važno što su joj šape blatne, već kako će se njima pridržati za naše kukove kako bi nas mogla liznuti što bliže licu.... njene oči nisu razlikovale nijanse, ali je njeno malo, ali veliko srce razlikovalo dobre od loših ljudi... razumjela je što znači boja našeg glasa kad bi joj tepali ili pak se ljutili... razumjela je da joj nismo željeli zlo sterilizacijom već bolju starost... razumjela je da je njena kuća njena, a naša – naša.... ali da obitelj činimo svi zajedno...