NEDOSTATAK SAMOPOŠTOVANJA
Neki uzroci niskog samopoštovanja
Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Samopoštovanje se ne razvije preko noći, niti nastaje kao rezultat jedne odluke, lošeg ponašanja ili događaja. Ono se gradi postepeno, od djetinjstva, kada naši roditelji brinu o nama, dalje se razvijajući kroz vlastitu brigu i staranje o sebi.
Neki od nas su imali sreće da ih roditelji prihvate, pruže pomoć i ljubav što može da bude jedan od čvrstih temelja za stabilno samopoštovanje u odraslom dobu, dok na žalost neki nisu imali tu sreću jer njihovi roditelji nisu umjeli da im pruže osjećanje sigurnosti, da sa njima podijele ljubav, niti da pruže adekvatnu pomoć. Možda je ni sami nisu dobili od svojih roditelja.
Naša sjećanja iz djetinjstva često su maglovita, nejasna, naročito kada nekih događaja ne želimo da se sjetimo. Odgajajući vas vaši roditelji su, najvjerojatnije, učinili sve što je bilo u njihovoj moći, dok su njihove moći vjerojatno bile ograničene onim što su oni doživjeli u svom djetinjstvu. Svrha prisjećanja vlastite prošlosti nije okrivljivanje roditelja, već je cilj oslobađanje prošlosti i izgrađivanja svoje sadašnjosti. Stari obrasci ponašanja, zasnovani na krivici, strahu, depresiji ili bijesu, mogu da remete vaš sadašnji život, da utiču na odnose sa drugim ljudima bivajući ometajući sve dok ih ne prepoznate i dok ih se ne oslobodite.
Kada oprostite vašim roditeljima za ono što nisu uspjeli da vam pruže, tek tada ćete moći zaista da započnete brigu o sebi. Postoji niz mogućih okolnosti koje su se događale u djetinjstvu, a koje su mogle da dovedu do toga da odrastete sa osjećanjem nesigurnosti i neadekvatnosti.
– Neki od vas su odrastali uz prezaštićenog roditelja. Dijete koje je u djetinjstvu bilo prezaštićeno možda nikada nije uspjelo da savlada rizik nezavisnosti i povjerenja prema svijetu izvan vlastite porodice. U odraslom dobu takve osobe se mogu osjećati nesigurno, manifestujući naglašen strah odvajanja od sigurne osobe.
– Odbacujući roditelj – Neki roditelji djeci dodijele osjećanje da su nedovoljno željena. Ovaj duboko disfunkcionalan stav dovodi do toga da neka djeca odrastu u uvjerenju sumnje i u samo pravo da postoje. Takve osobe sklone su samoodbacivanju i samokritičnosti.
– Odrastanje uz pretjerano kritične roditelje, koji su konstantno postavljali nedostižne standarde ponašanja su jedan od uslova da steknete osjećanje krivice. Takav stil se duboko usadi i u vašem mišljenju, te misao „Što god da uradiš, nisi dovoljno dobar“ postane dio vaše svakodnevnice. U odraslom dobu takve osobe teže savršenstvu kako bi prerasle dugo prisutan doživljaj manje vrijednosti.
– Zlostavljanje od strane roditelja – Seksualno i fizičko zlostavljanje su ekstremni oblici zlostavljanja, na žalost neke osobe posjeduju to iskustvo. Odrasle osobe sa iskustvom zlostavljanja tokom djetinjstva, u odraslom dobu se suočavaju sa opasnošću da postanju vječite žrtve ili razviju neprijateljski stav prema svijetu.
Takve osobe razviju nekada agresivni stav i njihovim životom dominira bijes koji može biti okrenut prema sebi ili drugom.
– Osobe koje su tokom djetinjstva doživjele gubitak bliske osobe mogle su odrasti sa osjećanjem napuštenosti, praznine i nesigurnosti koje je kasnije moglo biti potkrijepljeno gubitkom značajnih osoba u djetinjstvu.
– Neki roditelji su bili preokupirani samim sobom, svojim poslom ili drugim brigama, što je uticalo na nedostatak podrške i ljubavi prema djeci. Djeca koja su prepuštena sama sebi često odrastaju uz osjećanje bezvrijednosti, nesigurnosti i usamljenosti.
– Pretjerano udovoljavajući roditelj nije naučio svoje dijete da odlaže zadovoljstvo i nije ga naučio da postoje granice. U odraslom dobu takvim ljudima je često dosadno, nedostaje im upornost i istrajnost. Skloni su uvjerenju da su centar svijeta, dok im nedostaje težnja da preuzmu odgovornost za vlastiti život.
Da li ste se prepoznali u nekoj od kategorija? Možda su se neki prepoznali u više kategorija.
Ovaj tekst je namijenjen onima koji čitav život nose teret vlastite prošlosti, osjećanje nesigurnosti i krivice. Cilj prisjećanja događaja iz djetinjstva, kao što sam rekla, nije okrivljivanje roditelja, već pronalaženje snage u sebi jer nedostatak iz prošlosti moguće je prevazići jedino ako postanete dobar roditelj samom sebi.
bglavac
edin.kecanovic
