Svaki čovjek je Božje stvorenje. Kakav god čovjek bio, neizmjerno je važan jer ga Bog bezuvjetno ljubi i održava u postojanju. Tvoja važnost, dakle, dolazi iz same te činjenice što postojiš, što si stvoren/a, a tvoja vrijednost ili nevrijednost ovisi o tome koliko je tvoj život bliz i usklađen s Bogom. Dakle, ama baš ništa ne zavisi o tome kako na tebe ljudi gledaju jer to ne može, ni za dlaku, umanjiti, a niti povećati, tvoju vrijednost.

        Postoji čak i mnogo kršćana koji su uvjereni da poniznost ima veze s osjećajem manje vrijednosti. Poniznost je posljedica osjećanja duboke ovisnosti o Bogu, a osjećaj manje vrijednosti je posljedica duboke ovisnosti o ljudskoj pohvali i pokudi te je svojevrsna suprotnost poniznosti.

Svaku večer promatraj svoj dan i sebe u njemu kao da gledaš film. Gledaj kako se ponašaš i kako se ljudi ponašaju oko tebe. Pokušaj pronaći što te je motiviralo da radiš puno, ili što te je demotiviralo da ti se ništa ne da raditi. Od koga si očekivala/o pohvalu i priznanje? Ponađi u svom danu kada si se osjećala/o ogorčeno zbog nezahvalnosti bližnjih. Nakon toga si posvijesti da je jedino mjerilo tvojih djela Bog. Bog te ispunja svojom ljubavlju za sve dobro što si učinio/la. Ne treba ti ljudsko priznanje.

       Ako ovako budeš ustrajno činio/la, Božja ljubav postati će vremenom jedino mjerilo tvoga življenja. Primjetiti ćeš da će tvoj rad, tvoj hod i tvoje reakcije postati umjerenije i postojanije. Nećeš više upadati u stanja mahnitog rada i žurbe pa odmah zatim u potpunu pasivnost i dosadu. Ova dva stanja, ako ti se događaju, ukazuju upravo na tu ovisnost o ljudskim pohvalama i pokudama.    

Ovako govori Jahve: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća.