Pitala me kćer: -A mama tko smo mi? U što mi vjerujemo?
***
To me pitala nakon što je čula da katolici slave Božić i idu na vjeronauk i na mise, a muslimani (jedni prijatelji su nam muslimani) slave Bajram i mole se na neki "čudan" način. Čudan je utoliko jer mi to u biti nemamo gdje vidjeti osim kad nam oni pokažu.
***
...Odgovorila sam joj: -Mi vjerujemo u Boga koji se zove ljubav. I taj Bog nalazi se u nama i u svemu što nas okružuje. Tog Boga ja osobno zovem Duh ili Kvantno polje.Viki me gledala par sekundi i slegnula ramenima jer je to čula tisuću puta iz mojih usta. Nije je se previše dojmilo, ali služit će joj jedan dan..sigurna sam.
***
Zašto vam ovo sve pišem... Ponukana sam događajima iz Petrinje, Siska i okolnih mjesta. Razmišljam o tome koliko je svećenika tamo u prvim redovima? Da li ih ima? Stvarno ne znam. Možda ima neki, možda nema. Crkve su nedostupne... Da li su ti ljudi počeli gubiti vjeru? Ili su ju našli van institucije? Da li su ti ljudi našli vjeru u ljubavi koju su osjetili od ljudi koji su dolazili sa svih strana da bi im pomogli. Da bi ih nahranili i utješili. Da bi im podignuli kuće.
***
Zaista imam osjećaj da je institucija sama sebi svrha i da duhovnost nema veze s tim. Duhovnost je istinski čin povezivanja s Bogom u sebi i Bogom oko sebe. Tu se rađa neka nova persona. Neki novi pogled. Tu dolazi to totalnog oslobođenja. I duboko se nadam da će ljude, ne samo ove koji su prošli kroz pakao potresa, nego sve, koji su prošli svoj unutarnji pakao nadahnuti neko duboko unutarnje otkrivenje.Otkrivenje da niti u jednom jedinom trenutku svog života nisu sami. Da je Bog uvijek s njima. Da je Bog uvijek unutar.
***
Isto želim i svima nama, želim da spoznamo da smo moćni Bogovi u svojoj srži. Da smo neuništivi i vječni. I da kao takvi kročimo ovom Zemljom.
bglavac
edin.kecanovic
