To je bilo 1984., i u četiri godine, koliko smo u braku, nikad se nismo posvađali, pa čak ni izmijenili oštre riječi. Bili smo dvoje radosnih ljudi, zauvijek živjeli sretno jedno s drugim, slažući se u vezi gotovo svakog pitanja koje bi iskrsnulo. Jedina nelagodna stvar koju bih ikad osjetila bila je kad bi Jerry zabavljao prijatelje jednom od svojih priča od prije dvadeset godina koja se odnosila na njegovo iskustvo s Oluja pločom. Ako bismo bili u restoranu ili na nekom drugom javnom mjestu, kad bih osjetila da će početi s jednom od tih priča, ja bih se ljubazno (a ponekad i ne baš ljubazno) ispričala i povukla u toalet, sjela u bar ili prošetala do automobila čekajući dok mi se ne bi učinilo da je prošlo dovoljno vremena da priča bude gotova. Srećom, Jerry je na kraju prestao pričati te priče kad bih ja bila u blizini.

Mene ne biste mogli nazvati religioznom djevojkom, ali prisustvovala sam dovoljnom broju satova vjeronauka da razvijeni vrlo snažan strah od zla i đavla. Kad sada razmislim, nisam sigurna je li naš vjeroučitelj bio posvetio veći dio naše nastave poučavanjima da se bojimo đavla ili je to jednostavno stalno bilo prisutno u mom umu. To je, najvećim dijelom, ono čega se sjećam iz tih godina.

Dakle, kako su me poučili, pažljivo sam izbjegavala bilo što što bi moglo imati bilo kakve veze s đavlom. U vrijeme kad sam bila mlada žena, sjedila sam u «drive-in» kinu i slučajno pogledala kroz stražnji vjetrobran na drugo platno te vidjela zastrašujuću scenu iz Egzorcista (filma kojeg namjerno nisam htjela otići pogledati), a ono što sam vidjela, ne čuvši zvuk, tako je snažno utjecalo na mene da sam tjednima imala noćne more.