Ta misteriozna čežnja za većim

Iako je većina nas naviknuta na svakodnevni život, neki od nas povremeno osjećaju potrebu za nečim većim. Jeste li ikad imali taj osjećaj? Da je život nešto više od onog što je golim okom vidljivo…

Naposljetku, što je to što ljude privlači duhovnosti? -  pita se Jack Kornfield, najpoznatiji američki budistički učitelj i doktor psihologije u svojoj knjizi After the Ecstasy; The Laundry.

Otkad nam sežu sjećanja, svi mi osjećamo misteriju u iskustvu života. U trenucima kada gledamo dijete koje se tek rodilo, ili kada nas okrzne smrt voljene osobe, misteriju gotovo da možemo i opipati.  Ona je prisutna i kad svjedočimo blistavom zalasku sunca ili pronađemo trenutak tišine i mira u užurbanom prolasku dana. Povezivanje sa svetim možda je jedna od najdubljih ljudskih potreba i želja.

Pri tome se kod riječi “sveto” ne misli nužno na nešto što je neka religija proglasila svetim. Ne, sveto je u ovom slučaju potreba za povezivanjem sa nečim većim od nas samih, nečim duhovnim, nečim većim od onoga što nam nudi svakodnevnica, iako često to nešto pronaći možemo i upravo u svakodnevnici. Ponekad je dovoljno da samo osjetimo zov…

…buđenje nas zove na sve moguće načine. Kao što govori pjesnik Rumi, “Grožđe žudi da postane vinom.”

Postoji težnja koja nas vuče ka cjelovitosti, ka tome da budemo živi u cijelosti, čak i kada to zaboravljamo.

Hinduisti nam kažu da dijete već u maternici pjeva: “Ne daj da zaboravim tko sam”, ali da se ta pjesma već nakon rođenja pretvara u ” Oh, već sam zaboravio/la.” Ipak, kao što postoji put koji nas odnosi daleko od doma, tako postoji i put koji nas domu vraća.

Svako ljudsko biće teži cjelovitosti, na ovaj ili onaj način.

Teži rastu, stalnom nadrastanju granica koje si je postavilo, stalnom razvoju.

Iako suvremena kultura taj zov često zapostavlja, on ne nestaje.

Čežnja za inicijacijom je univerzalna, a za modernu mladež to je očajnička potreba. Kada ništa nije ponuđeno kako bi duhu ponudilo inicijacijski ritual stupanja u svijet žena i muškaraca, inicijacija će se dogoditi na ulici ili u kvartu, u autima koji prebrzo voze, u korištenju droga, u obliku opasnog seksa i slično…Koliko god uznemirujuće, takvo ponašanje korijene ima u bazičnoj istini: potrebi za rastom.

Kornfield kaže kako svijetom kolaju priče o putu na kojem čujemo zov za buđenjem, te kako u svakoj od njih leži iskrena namjera tragača. Prisiljeni smo iskreno priznati koliko je sićušno ono što o svemiru znamo, i koliko je ogromno ono što nam je i dalje nepoznato.

Kao primjer iskrenosti koju od nas zahtijeva duhovna potraga, on navodi priču o Babi Jagi. Priča o Babi Jagi priča je o inicijaciji.

Baba Yaga je stara žena koja ima divlji, pomalo vještičji izgled i miješa tekućinu u loncu, te zna mnoge stvari.  Kada je krenemo tražiti obično nas je strah, jer ona od nas zahtijeva da zakoračimo u mrak, da postavljamo opasna pitanja, da izađemo iz svijeta logike i udobnosti.

Priča kaže da je prvog mladog tragača koji je pokucao na njena vrata Baba Jaga upitala: “Jesi li došao svojom voljom ili te poslao netko drugi?” Mladi čovjek, kojeg je obitelj potaknula na traganje, odgovorio je: “Poslao me moj otac.” Baba Jaga ga je istog trena bacila u lonac i skuhala ga.

Sljedeću koja se odvažila na tu misiju, mladu ženu, Baba Jaga također je upitala: “Jesi li došla svojom voljom ili te poslao netko drugi?” Tu je mladu djevojku šuma privukla te je tako krenula u potragu. “Došla sam svojom voljom” , odgovori ona. Baba Jaga je tada baci u lonac, te skuha i nju.

Kasnije u kuću Baba Jage naiđe i treći posjetitelj, također mlada, jako zbunjena djevojka. Ona ugleda dim i shvati da je došla na opasno područje. Baba Jaga i nju upita: “Jesi li došla svojom voljom ili te poslao netko drugi?” Ta mlada djevojka iskreno odgovori: “Velikim dijelom svojom vlastitom voljom, ali velikim dijelom i voljom drugih.  Jednim dijelom i zato što si ti ovdje, te radi šume.  Velikim dijelom i ne znam zašto sam došla.”  Baba Jaga zagleda se u nju na trenutak a onda reče: “Ti prolaziš” i pokaže joj put u kolibu.

Na sličan način, kaže Kornfield,  ni mi ne znamo sve razloge radi kojih smo krenuli u duhovnu potragu.

Ponekad se čini kao da nas je sam život odveo prema njoj.

Ponekad osjetimo kako nešto u nama kroz svakodnevnicu šapće da nismo ovdje da bismo životarili. Ponekad u samom životu osjetimo misteriju koja nas tjera da se sjetimo. To može biti i kombinacija događaja.

Težnja iz djetinjstva, “slučajni” susret sa spiritualnom knjigom ili učiteljem. 

Ponekad se pak probudi nešto u nama kad odemo u strane krajeve, i egzotični nas svijet novih ritmova, mirisa, boja i aktivnosti katapultira izvan naše uobičajene stvarnosti.

Ponekad to bude nešto toliko jednostavno kao što je šetnja plavo-zelenim planinama ili slušanje glazbe koja je toliko prekrasna da se čini da su je skladali bogovi.  Ponekad je riječ o misterioznoj transformaciji kad pohodimo nečiji sprovod i “osoba” pred nama samo nestane iz egzistencije, ostavljajući za sobom beživotno tijelo.

Postoji tisuće vrata koja nas mogu odvesti do duha. Bilo da je riječ o briljantnosti ljepote ili tamnoj šumi tuge i zbunjenosti, sila gotovo sigurna poput gravitacije vodi nas natrag prema našem srcu.

I to se, smatra Kornfield, događa svakome od nas. Mnogi putevi započnu upravo tako što ste osoba suoči sa životnim poteškoćama. Za majstore koji su to postali na zapadu, patnja unutar obiteljskog kruga česti je početak: nasilni roditelji, roditelji alkoholičari, bolest u obitelji, gubitak voljene osobe, hladni roditelji, roditelji koji nikad nisu tu ili opsesivno kontrolirajući roditelji, pojavljuju se u mnogim njihovim pričama.

Za jednog je osobito poštovanog autora sve počelo sa izolacijom i osjećajem odrezanosti.

“Kada sam bio dijete, u životu moje obitelji bilo je jako mnogo nesreće. Svi su se stalno derali i meni se stalno činilo da tamo nikako ne pripadam. Osjećao sam se kao vanzemaljac. Tada,  negdje oko devete godine počeo sam se zanimati za leteće objekte. Godinama sam maštao kako će me neki NLO pokupiti, oteti i odvesti na neki drugi planet. Stvarno sam jako htio pobjeći od svoje usamljenosti i izolacije. Pretpostavljam da tu leži početak moja četiri desetljeća spiritualne potrage.”

Svi znamo koliko srce žudi za duhovnom podrškom u doba teškoća.

“Poštuj tu težnju”, kaže Rumi, “Budi zahvalan onima koji te, iz kojeg god razloga, tjeraju da se vratiš duhu. ”

Kriza predstavlja poziv k duhu, ne samo radi patnje u djetinjstvu, nego kad god našim životom prolazi patnja. Za mnoge majstore, put prema duhovnom otvorio se nakon što su ih gubitak, patnja ili zbunjenost natjerali da potraže utjehu srca, sakrivenu cjelovitost…

…Incijacija nikad nije jednostavna, kaže Kornfield. To je prolaz koji sadrži mnoge teške zadatke. No iako se mogu učiniti nepravednim, ili čak besmislenim, to je put kroz koji naše srce sazrijeva. Ako, umjesto da se opiremo, prihvatimo iskušenja i teškoće perioda inicijacija, rezultat može biti transformacija pogleda na svijet i sebe.

Možemo probuditi vlastiti unutarnji duhovni autoritet i nabasati na dotad sakriveno unutrašnje znanje. Možemo razviti vjeru koja će nas držati i kad se sretnemo s poteškoćama, sa smrti.

Inicijacija nas tjera na pomak u identitetu, u kojem nadilazimo skučeni osjećaj vlastitog jastva, otpuštamo ono što se zove “tijelom straha”, i budimo se za mudrost, ljubav i jednu drugu vrstu neustrašivosti.

Stoga, prepustite se zovu inicijacije i pronađite ono nešto veće, veće od vas samih, nešto što već leži u vašem potencijalu…nešto što vas već čeka. Krenite.

Svi su izvatci uzeti iz knjige Jack Kornfield: After the ecstasy, the laundry, Bantam books, 2000.

http://www.psiha.com.hr/?p=981