Nema dvojbe da mi od naših predaka nasljeđuje­mo nešto od načina ponašanja kao i neka svojstva ličnosti, ali pitanje je da li nasljeđu­jemo i njihova sjećanja. Tako se primjerice tvrdi da pomoću genetskog pamćenja može­mo objasniti slučaj »nadahnute djece iz Cevennesa« suprotstavlja argument da još u-vijek i unatoč tomu što posebne okolnosti djeluju donekle uvjerljivo, imamo premalen broj slučajeva koji bi bezrezervno potvrđi­vali tu teoriju, odnosno teoriju o genetskom pamćenju.

 

»Nadahnuti iz Cevannesa« bila su sasvim mala djeca francuskih hugenota, koja su u 17. stoljeću u vrijeme progona po­božno i sa svim žarom molila protestantske molitve, iako još nisu ni naučila govoriti.

 Ali promatramo li sve te slučajeve neobičnih sjećanja zajedno, uočit ćemo dovoljno uporišnih točaka na temelju kojih možemo pri­pisati teoriji barem stanovitu vjerojatnoću. Ipak, jedan važan argument govori protiv genetskog i rasnog sjećanja. Neki od prija­šnjih života, opisani pod hipnozom, vremen­ski su suviše blizu sadašnjosti da bi jedno ta­kvo sjećanje moglo biti realno. Jane Evans je izvještavala o šest svojih prijašnjih života. Njezin posljednji »život« kao sestre Grace ne samo da je vremenski bio suviše blizu, nego je to bio život jedne od njenih neudanih sestara. Nije, dakle, mogla postojati nika­kva genetska veza koja bi mogla dalje »pre­nijeti« ta sjećanja. No, možda mi svi krijemo negdje duboko u sebi arhetipske, u narodu duboko ukorijenjene strahove, kao što je, primjerice strah od spaljivanja vještica ili heretika na lomači ili trpljenje vječne bijede - koji tek pod hipnozom dolaze do izražaja kao događaji iz »prijašnjih života«. Neka je židovska djevojka često i vrlo vjerno sanjala da je uhićena i odvedena u koncentracioni logor iako je bila toliko mlada da je koncen­tracione logore mogla poznavati samo iz no­vina.

Slučaj disocirane (razdvojene) ličnosti je­dan je od poznatih, ali rijetkih oblika dušev­ne bolesti; u takvom slučaju prisvaja tijelo čovjeka do dvanaest ili čak i više »pojedinač­nih ličnosti«. Ponekad se čak moglo dogoditi i to, kad se u terapeutske svrhe hipnotiziralo prividno normalne ljude, da je iskrsnula jed­na ili više ličnosti o čijoj se egzistenciji nika­da ne bi moglo ni pomisliti.

Postoji mogućnost da neki ljudi u svojoj podsvijesti skrivaju takozvanu »kompenzacijsku« ličnost, koja treba poslužiti kao sred­stvo izražavanja onih karakternih crta koje uslijed određenih okolnosti nisu mogle doći do izražaja ili pak kao naknada za nešto što im u svjesnom životu nedostaje. No, protiv te mogućnosti govori činjenica što većina is­pitanika svoje prijašnje živote osjeća teški­ma, što su oni uglavnom protekli nesretno, a pretežno su i završili nasilnom smrću.

Isti se argument može iznijeti protiv psi­hološkog objašnjenja podsvjesnog igranja neke uloge. Svjesno maštajući mi se smatra­mo sretnijim i ispunjenijim ljudima, nego što smo to u stvarnosti. Zbog čega bi onda to podsvjesno igranje uloge iznijelo u prvi plan ono što je teško, obično i jadno?

Poznavaoci psihodinamike, koji istražuju ličnost sa stajališta prošlih i sadašnjih isku­stava kao i motivacije, smatraju da se prijašnji životi temelje na nesvjesnim sjećanjima te da se oni mogu razjasniti pomoću odnosa između svjesne ličnosti i ličnosti koja iskrsa­va pod hipnozom.

Jedan je ispitanik postao Dick Wonchalk (1850-1876), čiju su obitelj poklali Indijan­ci, nakon čega je on živio sasvim povučeno. Taj »život« daje prikaz istinskih osjećaja čo­vjeka koji je u djetinjstvu bio usamljen. Odražava patnju zbog usamljenosti, kao i strah da ga njegovi bližnji neće prihvatiti, ali i samooptužbu zbog nesposobnosti da živi drukčije.

Jamačno se smisao skriva u vlastitom doslikavanju takvih života. Kad je organizam napadnut bolešću, on proizvodi antitijela koja se bore protiv uljeza, pobijede ih te na­posljetku prevladaju cjelokupnim zdravim tijelom.. Isto tako možemo zamisliti kako duh u svrhu liječenja razvija obrambene or­ganizme pacijenta koji se mogu protumačiti psihološkim ili parapsihološkim putem. O nekoj sadašnjoj slabosti postajemo svjesni tek zaobilaznim putem, i to preko jednog od prijašnjih života.

Paranormalni uzorci pojašnjenja obuhva­ćaju i telepatski prijenos hipnotizerovih predodžaba i njegova mišljenja o pacijentu, čak i tada kada činjenice koje su hipnotizeru po­znate ne prelaze na ispitanika. Tako su pri­mjerice pacijenti francuskog oficira i istraži­vača Alberta de Rocha pripovijedali svoje doživljaje o životu između života, na način izražavanja koji nosi pečat rimokatoličke vjere, dok su pacijenti spiritista Alexandera Cannona upotrebljavali vokabular osjenčan spiritistički.

Vještica na lomači 1680. godine u Francuskoj. Takvom smrću često završava neki od »prijašnjih« života, opisan pod hipnozom. Možda on odražava općeniti strah čovjeka od nasilnog kraja.

Vidovitost - kao što je usvajanje znanja iz zatvorenih knjiga u knjižnicama koje osoba o kojoj je riječ nije nikada posjetila, pred­stavlja drugu mogućnost paranormalnog is­kustva; to se iskustvo može kombinirati sa znanjem drugih ljudi koje se usvaja izvanosjetilnim zapažanjem. Postoji teorija o op­ćem izvanosjetilnom zapažanju (OIOZ) ko­ja pretpostavlja da duh hipnotizirane osobe može doprijeti do znanja u knjigama ili do znanja drugih ljudi, te dati točan izvještaj o stvarno proživljenom životu odabirući infor­macije iz tih izvora i međusobno ih povezu­jući.

Spiritisti koji ne prihvaćaju reinkarnaciju svode točnost opisanih prijašnjih života na djelotvorno priopćavanje koje daju »duho­vi«, a netočnosti tumače poteškoćama pri tom priopćavanju. Oni kažu kako je duhovi­ma jednako teško stupiti u vezu s nama, kao što i nama nije tako jednostavno doprijeti do njih. Naposljetku, kao model za tumače­nje postoje i »Akašina sjećanja, koja predstavljaju zbirku svega onoga što je učinjeno ili izreče­no od samog početka svijeta i što je duhu pristupačno. Neki ljudi tvrde da su prijašnji životi uzeti upravo otuda, iako se uopće ne objašnjava zašto su odabrani baš neki odre­đeni životi i zašto upravo takvi ljudi obično ne pokazuju nikakve izvanosjetilne sposob­nosti.

Unatoč svim pokušajima da se hipnotička regresija protumači pojmovima konvencio­nalne psihologije, ostaje stanovit broj sluča­jeva koje se ne može objasniti nikako. Te­ško je reći uspijevamo li nepobitno dokazati da nam hipnotička regresija omogućava po­gled u prijašnji život, te prema tome taj fe­nomen ostaje bar djelomice neobjašnjenim.