12. POGLAVLJE
Razumijevanje Smrti
Iako običan čovjek gleda na smrt sa strahom i tugom, oni koji su već otišli znaju da je smrt predivno iskustvo mira i slobode.
* * *
Možda smo najviše od svega radoznali zbog onih koje volimo. Gdje su oni? Zašto su otišli od nas tako tajanstveno? Samo kratko "Zbogom," a onda nestaju iza koprene smrti. Osjećamo se tako bespomoćno i tužno; a ne možemo učiniti ništa u vezi toga... Kada netko umire, iako ne može govoriti, u njegovoj se svijesti izražava želja. On razmišlja, "Ja napuštam svoje najdraže; da li ću ih ikada više vidjeti?" A oni koji ostaju također razmišljaju, "Gubim ga. Da li će me se sjetiti? Da li ćemo se ponovo sresti?"... Kada sam ja izgubio majku u ovom životu, obećao sam samom sebi da više nikada neću biti vezan ni za koga.<!--[if !supportFootnotes]-->[31]<!--[endif]--> Svoju sam ljubav dao Bogu. Taj prvi susret sa smrću bilo je za mene vrlo ozbiljno iskustvo. Ali kroz njega sam mnogo naučio. Mjesecima i godinama neustrašivo sam tragao sve dok nisam pronašao odgovor o misteriji života i smrti... Ono o čemu govorim sam iskusio.
* * *
U trenutku smrti ti zaboravljaš na ograničenja fizičkog tijela i spoznaješ koliko si slobodan. Prvih nekoliko sekundi postoji osjećaj straha - straha od nepoznatog, od nečeg što je nepoznato tvojoj svijesti. Ali nakon toga dolazi velika spoznaja: duša osjeća radost olakšanja i slobode, znanje da postojiš neovisno od smrtnog tijela.
* * *
Svi ćemo mi jednog dana umrijeti i stoga nema nikakve koristi da se bojimo smrti. Ti se ne osjećaš jadno zbog toga što gubiš svoju svijest prilikom sna; prihvaćaš san kao stanje slobode koje željno iščekuješ. Isto je i sa smrću; to je stanje odmora, mirovina nakon ovog života. Nemaš se čega bojati. Kada dođe smrt, nasmij joj se. To je naprosto iskustvo koje ti je dano kako bi naučio veliku lekciju: da ne možeš umrijeti.
* * *
Naše pravo Ja, duša, je besmrtno. U tom prijelazu zvanom smrt možemo se malo odmoriti, ali ne možemo nikad biti uništeni. Mi postojimo, i to postojanje je vječno. Val dolazi do obale, a potom se opet vraća u more; on se ne gubi. Val postaje jedno s oceanom ili se ponovo vraća u obliku slijedećeg vala.<!--[if !supportFootnotes]-->[32]<!--[endif]--> Ovo je tijelo rođeno, i ono će nestati; ali duševna esencija koja je u njemu neće nikada prestati postojati. Ništa ne može zaustaviti tu vječnu svijest.
* * *
Čak su i čestica materije i val energije neuništivi, kao što je to znanost i dokazala; duša, odnosno, čovjekova duhovna bit također je neuništiva. Materija prolazi kroz promjene; duša prolazi kroz promjenljiva iskustva. Temeljna promjena naziva se smrt, ali smrt ili promjena oblika ne mijenja i ne uništava duhovnu bit.
* * *
Tijelo je samo odjeća. Koliko si samo puta o ovome životu promijenio odjeću, pa ipak ne možeš zato reći da si se ti promijenio. Slično tome, kada prilikom smrti ostaviš za sobom ovu tjelesnu odjeću, ti se ne mijenjaš. Ti ostaješ potpuno isti, besmrtna duša, Božje dijete.
* * *
Riječ "Smrt" uvelike je pogrešan naziv, jer smrt ne postoji; kada se umoriš od života, tada jednostavno skidaš tjelesni ogrtač i vraćaš se u astralni svijet.<!--[if !supportFootnotes]-->[33]<!--[endif]-->
* * *
Bhagavad Gita na predivan i utješan način govori o besmrtnosti duše:
Nikada duh nije bio rođen; niti će duh ikada prestati biti;
Nikada nije bilo da on nije bio; Kraj i Početak samo su snovi!
Nerođen, besmrtan i nepromjenljiv, duh zauvijek ostaje;
Smrt ga nikada ne dotiče; premda se dom njegov smrtnim doima.
* * *
Smrt nije kraj; to je privremeno oslobođenje koje ti je dano kada karma, zakon
pravde, odluči da su tvoje sadašnje tijelo i okolina ispunili svoju svrhu, ili, kada si umoran i iscrpljen patnjom da bi i dalje nosio teret fizičkog postojanja. Za one koji pate smrt je uskrsnuće od bolnih mučenja u tijelu u probuđeni mir i spokoj. Za starije ljude to je mirovina zaslužena godinama životne borbe. Za sve, to je dobrodošao odmor.
* * *
Ako o ovom svijetu razmišljaš kao o mjestu koje je ispunjeno smrću, u kojem ćeš i ti morati napustiti svoje tijelo, tada Božji plan izgleda veoma okrutan. Ne možeš ni pomisliti da je Bog milostiv. Ali ako na smrt gledaš okom mudrosti, tada uviđaš da je smrt naposljetku samo Božja misao koja, prolazeći kroz moru promjene, vodi u ponovno blaženstvo slobode u Bogu. Ta sloboda prilikom smrti dana je i svecu i grešniku, u većoj ili manjoj mjeri u skladu sa zaslugama. U Božjem snovolikom astralnom svijetu - mjestu u koje duše
odlaze nakon smrti - oni uživaju slobodu kakvu nisu nikada poznavali za vrijeme svog zemaljskog postojanja. Stoga, ne žali za osobom koja prolazi kroz iluziju smrti, jer će ubrzo biti slobodna. Izlazeći iz te iluzije osoba uviđa da, nakon svega, smrt i nije bila tako loša. Ona spoznaje da je njena smrtnost bila samo san i raduje se što je sada vatra ne može sagorjeti, voda ne može navlažiti; ona je slobodna i sigurna.<!--[if !supportFootnotes]-->[34]<!--[endif]-->
* * *
Svijest umirućeg čovjeka odjednom otkriva da je oslobođena težine tijela, potrebe za disanjem i bilo kakvog fizičkog bola. Duša doživljava osjećaj jedrenja kroz tunel ispunjen vrlo umirujućom, magličastom i nejasnom svjetlošću. Duša zatim ulazi u stanje zaboravnog sna, milijun puta dubljeg i ugodnijeg od najdubljeg sna ikad doživljenog u fizičkom tijelu...
Svaki čovjek različito doživljava stanje nakon smrti, u skladu s načinom života koji je vodio na zemlji. Upravo kao što dužina i dubina sna varira kod raznih ljudi, isto se tako razlikuju i njihova iskustva nakon smrti. Dobar čovjek koji je naporno radio u tvornici života na kratko ulazi u dubok, nesvjestan i spokojan san. On se nakon toga ponovo budi u nekom području života u astralnom svijetu: "U kući Oca moga mnogo je stanova."<!--[if !supportFootnotes]-->[35]<!--[endif]-->
* * *
"Ja nisam nikada mogao povjerovati u Nebo," napomenuo je novi učenik. "Zar
uistinu postoji takvo mjesto?" "Da," odgovorio je Paramahansa Yogananda. "Oni koji vole Boga i uzdaju se u Njega odlaze tamo kada umru. Na astralnoj ravni čovjek posjeduje moć da pukom mišlju odmah materijalizira što god hoće. Astralno je tijelo sačinjeno od treperave svjetlosti. U tim područjima postoje boje i zvukovi o kojima se na zemlji ništa ne zna. To je krasan svijet pun uživanja."
* * *
Smrt nije kraj stvari, već prijelaz iz fizičkih doživljaja u gušćim područjima promjenjive materije u čistu radost astralnih područja višebojne svjetlosti.
* * *
"Astralni svijet beskrajno je lijep, čist, skladan i sređen," rekao je Sri Yukteswar.
"Nema mrtvih planeta ni pustih krajeva. Zemaljske mrlje - korov, bakterije, insekti i zmije - ne postoje. Za razliku od različitih klimatskih uvjeta i godišnjih doba na Zemlji, astralne planete zadržavaju stalnu temperaturu vječnog proljeća, s povremenim blistavim snijegom i kišama višebojne svjetlosti. Astralne planete obiluju jezerima boje opala, bistrim morima i rijekama duginih boja."
* * *
Duše su u astralnom području odjevene u prozračnu svjetlost. Ne odijevaju se
gomilom kostiju s pokrivačem od mesa. One ne nose krhke i teške tjelesne okvire koji se sudaraju s drugim grubim i krutim tijelima i lome. Zbog toga u astralnom području nema neprijateljstva između čovjekovog tijela i krutih tijela, oceana, gromova i bolesti. Ne postoje tamo ni nesreće, jer sve stvari koegzistiraju u međusobnoj pomoći, a ne u suparništvu. Sve vrste vibracija djeluju u međusobnoj harmoniji, a sve sile žive u miru i svjesnom uzajamnom
pomaganju. Duše, zrake na kojima one idu, i narančaste zrake kojima se duše hrane i koje piju: sve je to sačinjeno od žive svjetlosti. Duše žive u međusobnom prepoznavanju i suradnji, ne udišući kisik nego radost Duha.
* * *
"Prijatelji iz drugih života u astralnom se svijetu lako prepoznaju," rekao je Sri Yukteswar. "Radujući se besmrtnosti prijateljstva, oni spoznaju neuništivost ljubavi u što su često sumnjali prilikom tužnih, prividnih rastajanja u zemaljskom životu."
* * *
Zašto plačemo kada naša voljena osoba umire? Zato što žalimo zbog našeg vlastitog gubitka. Ako nas naši voljeni napuštaju zbog školovanja u boljim školama života, trebali bi se zbog toga radovati, a ne sebično tugovati, jer bi ih emitiranjem naše sebične energije mogli zadržati vezane za Zemlju i tako spriječiti njihov napredak. Gospod je uvijek nov, i svojim čarobnim štapićem, obnavljajući Smrt, On održava svaki stvoreni predmet, svako živo biće u neprestanom ispoljavanju, uvijek ih preobražavajući u prikladnije vozilo za Svoje neumorne izraze. Poslušnim ljudima smrt dolazi kao unapređenje u više stanje; a neuspjelima kako bi im dala slijedeću priliku u drugačijem okruženju.
* * *
Smrt je kulminacija života. Život traži odmor u smrti. Ona je navjestitelj veće sreće, izabrana sloboda od svih mučenja u tijelu. Smrt automatski otpušta sve tjelesne boli, baš kao što san otpušta premorenost i bol radom izmučenog tijela. To je uvjetno otpuštanje iz zatvora fizičkog tijela.
* * *
Kako je samo veličanstven život nakon smrti! Tada više nećeš morati uokolo vući ovu staru prtljagu kostiju sa svim njenim nevoljama. Bit ćeš slobodan na astralnom nebu, oslobođen fizičkih ograničenja.
* * *
Jednom sam pisao o svojoj viziji o mladiću koji je umirao, u kojoj mi je Bog pokazao ispravan stav prema smrti. Mladić je ležao na krevetu, a doktori su mu saopćili da mu je preostao još samo jedan dan života. Mladić je odgovorio, "Još samo jedan dan da dođem do svog Voljenog! - do trenutka kada će smrt otvoriti svoja vrata besmrtnosti, a ja biti oslobođen zatvorskih rešetki bola. Ne plačite za mnom, vi koji ostajete na ovoj samotnoj obali; ja sam onaj koji žali vas. Vi zbog mene lijete crne suze jer plačete za svojim gubitkom u meni; ali ja zbog vas lijem suze radosnice jer odlazim prije vas, zbog vašeg dobra, da bih
cijelim putem zapalio svijeće mudrosti. A tamo gdje ću biti, sa svojim Voljenim, ja ću čekati da vam zaželim dobrodošlicu. O, najdraži moji, radujte se zajedno sa mnom!"<!--[if !supportFootnotes]-->[36]<!--[endif]-->
* * *
Ti ne znaš što će ti se desiti u ovom svijetu; moraš nastaviti živjeti i brinuti. Oni koji umiru, nas blagoslivljaju i žale. Zašto da ti žališ za njima? Ispričao sam priču o tom mladiću koji je umirao jednoj ženi koja je izgubila sina. Kada sam završio, njene su se suze odmah osušile, te je rekla, "Nikad prije nisam osjetila takav mir. Drago mi je znati da je moj sin slobodan. Ja sam mislila da mu se desilo nešto strašno."
* * *
Kada ti umre draga osoba, umjesto da bezrazložno žališ, shvati da je ona Božjom voljom otišla u više područje jer Bog zna što je za nju najbolje. Raduj se što je sada slobodna. Moli se neka joj tvoja ljubav i pripravnost budu glasnici ohrabrenja na njenom putu. Ovakav stav je od daleko veće koristi. Naravno, ne bi bili ljudi kada nam naši najdraži ne bi nedostajali; ali u tom osjećaju napuštenosti ne bi smjeli dozvoliti da naša sebična vezanost bude uzrok koji će ih zadržati vezane za zemlju. Ekstremna žalost sprječava odlazeću dušu da se uputi k većem miru i slobodi.
* * *
(Na zadušnici koju je vodio u spomen Sri Gyanamate, jednoj od njegovih prvih i najistaknutijih učenica, a kojoj se je on s ljubavlju i poštivanjem obraćao sa "Sestro," Paramahansa Yogananda je pokazao zdravu vrstu tuge prilikom susreta sa smrću.)
Sinoć, kada su se u mojim očima vidjele suze, netko mi je rekao da bih trebao biti sretan jer je Sestra sada slobodna u radosti Duha. Odgovorio sam mu, "Ja sve to znam - kako je sestra sretna, kako je veličanstveno poglavlje njenog života završeno, kako je sva bol iz njena tijela nestala... Moj duh je s njenim, u Bogu. Ali ovo su suze ljubavi, jer će mi sestra nedostajati s ove strane..."
To sjajno i skromno svjetlo koje je sestra bila, ugasilo se prije mene i stopilo s
Velikim Svjetlom. To je moje zadovoljstvo i moja tuga. I drago mi je što sam tužan, drago mi je što je ona bila s nama i iz naših srca potakla toliko mnogo ljubavi.
* * *
Kako bi svojim voljenima koji su otišli poslao misli ljubavi, mirno sjedni u svoju sobu i meditiraj na Boga. Kad osjetiš u sebi Njegov mir, duboko se koncentriraj na Kristov centar , centar volje koji se nalazi u točci između obrva. Zatim im pošalji svoju ljubav. Vizualiziraj u Kristovom centru osobu s kojom želiš kontaktirati. Pošalji toj duši svoje vibracije ljubavi, snage i ohrabrenja. Ako to stalno činiš, ne gubeći jačinu interesa za tu dušu, ona će primiti tvoje vibracije. Takve misli pružaju našim dragima osjećaj blagostanja, osjećaj da su voljene. Oni te nisu zaboravili ništa više nego što si ti zaboravio njih.
* * *
Pošalji svojim voljenima misli ljubavi i srdačnosti kada se osjećaš raspoloženim za to, ali najmanje jednom godišnje - možda za neku posebnu obljetnicu. Reci im mentalno, "Mi ćemo se opet jednom sresti i zato nastavite razvijati našu međusobnu božansku ljubav i prijateljstvo." Ako im sada šalješ svoje misli pune ljubavi, sigurno ćeš ih jednom opet sresti. Znat ćeš da ovaj život nije kraj, već samo karika u vječnom lancu tvojih odnosa s voljenim
osobama.
----------------------------------------------------
Afirmacija
Ocean Duha postao je maleni mjehurić moje duše. Bez obzira da li se
rađa ili nestaje u smrti; u oceanu Kozmičke svijesti mjehurić mog života
ne može umrijeti. Ja sam neuništiva svijest, zaštićena u besmrtnom srcu
Duha.
bglavac
edin.kecanovic
