POGLAVLJE 10 Spiralizirajuća evolucija

Darwinizam je postao dogma, vrsta religije sam po sebi i danas se još uvijek

furiozno brani. Razlog zašto, je potpuno razumljiv sa stajališta znanosti. U

opasnosti su sami aksiomi znanosti.

Zagovornici Darwinizma ga brane tako divlje, jer se boje da bi znanost eventualno

mogla izgubiti u punom smislu svoje temelje, ukoliko bi se stvarno dokazalo kako

evolucija nije uopće slučajna, te kako se svrha i usmjerenje moraju prihvatiti kao

stvarnost. Otvorila bi se opet vrata prema mogućoj Uzvišenoj (Božjoj) sili u

prirodi, koja su bila zatvorena prije stotina godina. To je učinio francuski

matematičar Simon Laplace, zatvorivši konačno ta vrata nakon Decartesa. A

Napoleonu je, koji ga je pitao zašto je ispustio Boga kao uzročnu silu kretanja

nebeskih tijela iz svojih knjiga, odgovorio kako više nije potrebna hipoteza o

Bogu.

Znanost je čvrsto ukorjenjena u premisi po kojoj se svekoliki realitet može

objasniti redukcionizmom i determinizmom, odbacujući u domenu religije i sve

uzvišene uzroke. Stoga je ta neznanstvena tema o kojoj se diskutira duhovna

tema; no treba li znanost priznati Boga kada kuca na vrata?

Univerzalna ravnoteža

U svojoj knjizi 'Kozmička vizija Cosmic Vision', Ervin Laszlo uvodi interesantni

argument u diskusiju. Dok se neodarwinisti kao Richard Dawkins i zagovornici

Inteligentnog dizajna bore za legitimitet Darwinizma, Laszlo ukazuje kako se radi o

redukciji primijenjenoj samo na biološku evoluciju; po njemu bi trebali gladati šire

i uključiti evoluciju svemira u cjelinu svoje diskusije. Prema Laszlou, stvarno je

pitanje, kako je evoluirao svemir, te je li se uopće mogla dogoditi biološka

evolucija?

Naš je svemir evoluirao iz plazme u elementrane čestice, atome molekule, planete,

zvijezde i galaksije, što je vjerojatno kreiralo uvjete na Zemlji, koji su jednostavno

bili savršeni za brzo pretvaranje nežive materije u život. Stvarno čudo evolucije

leži u činjenici što su fizikalne konstante i zakoni svemira koherentno tako fino

usklađeni da je svemiru omogućeno rađanje života. Kada bi savršena koherencija

svih tih fizikalnih zakona i konstanti bila samo malo drugačija, ne bi postojao

svemir kakvog ga danas poznajemo niti bi moglo biti života na Zemlji.

Da je ekspanzija svemira bila samo bilijuntinu sporija, svemir bi kolabirao odmah

nakon velikog praska. Međutim da je ekspanzija bila samo bilijuntinu brža, svemir

bi ispario u hladne plinove. Kada elektromagnetizam i gravitacija ne bi bili tako

koherentno ugođeni, ne bi postojale vruče zvijezde, pa ne bi evoluirao život niti na

jednom planetu. Kada elektroni i protoni ne bi imali egzaktno iste, a suprotne

naboje, ne bi bilo ni atoma niti DNA. Sve fizikalne konstante u prirodi izgledaju

čudesno uravnotežene. Kada bi bilo koja od tih konstanti bila samo malo

drugačija, ne biste čitali ove riječi.

A ipak postojimo! Morao je postojati plan iza evolucije svemira i života, šanse za

samorazvoj svemira su izrazito neshvatljive bez nekog inteligentnog vođenja.

Erwin Laszlo je razvijao svoji teoriju integralnih sustava tijekom zadnjih 40

godina. Teorija je potekla iz djela prirodnjačkog filozofa Alfred North Whiteheada,

koji je razvio organsku metafiziku. Sugerirao je sastavljenost našeg realiteta iz

nedjeljivih isprepletenih organskih entiteta. Živući organizmi su samo jedan od

mnogih načina, koje je priroda sama za sebe pronašla za ekstrahiranje tih

organskih entiteta. Život u svemiru evoluira kao cjelina, kao mreža naizgled

razdvojenih entiteta, koji međutim međusobno utječu jedan na drugog. Whitehead

je zaključio kako je realitet proces, integralni evolucijski proces. Laszlo je uzeo

Whiteheadov metafizički okvir kao osnovicu svoje teorije integralnih sustava, koja

objašnjava evoluciju našeg svemira kao integralni proces individualnih, no ne

razdvojenih sustava. Torzijski valovi Apolja su fizikalni temelj u podlozi njegove

teorije evoluirajućih sustava.(1)

Postoji i drugi način za objašnjenje nemogućnosti kreacije kao rezultata sretne

koincidencije. Jedan od najintrigantnijih zakona u prirodi je drugi zakon

termodinamike, koji tvrdi kako svemir i svi poznati procesi unutar njega, bilo

fizikalni, kemijski ili biološki, teže najnižem mogućem stanju energije i reda. U

fizikalnim terminima, kažemo kako sustavi u prirodi teže većem stupnju entropije

(neredu). Astrofizika nam govori kako će vjerojatno cijeli svemir tijekom milijardi

godina još jednom odumrijeti (rastvoriti se) u primordijalno stanje kaosa. Običnim

jezikom, drugi zakon termodinamike tvrdi, kako će se svaki uređeni sustav vratiti

u kaotični sustav (stanje). Vidimo kako se taj princip manifestira u svakodnevnom

svijetu. Ako ne unosite dovoljno energije za konzerviranje stvari koje smo kreirali,

sve će vjerojatno kolabirati. Tako svakodnevno imamo očito iskustvo 'smrti'

svugdje oko nas, pri raspadu auta, kuće koja zahtijeva novo bojanje ili nam je

upravo uginula mačka. Ništa nije vječno i sve je podložno entropiji ukoliko ne

ulažemo napore i energiju za očuvanje (trajnosti)!

Međutim ako gledamo drugim očima na svijet, isto tako vidimo kako se i život

također manifestira svugdje, kao vrlo visoki stupanj reda (uređenja). Sve što

vidimo oko sebe je kreirano iz primordijalnog stanja čistog kaosa, ranih sekundi

svemira nakon Velikog praska. U trenutku ostvarivanja reda u sustavu, tvrdi

znanost, mora se kreirati nered bilo gdje drugdje, jer drugi zakon termodinamike

ne dozvoljava porast ukupnog reda u svemiru. Međutim sama kreacija je izgleda

dokaz činjenice kako je ukupni red (uređenje) svemira od njegove rane koncepcije

rastao, pa stoga mora postojati i negentropija (negativna entropija). Životna sila

unutar svake živuće biljke, životinje i ljudskog bića na ovoj planeti, je sila koja

konstantno djeluje suprotno učincima entropije.

Tako pored drugog zakona termodinamike, koji sve uništava, mora postojati isto

tako kreativna sila u prirodi koja, nasuprot tom zakonu, kreira red iz kaosa.

Ciklusi u vremenu

Znanstvenici su otkrili cikluse u mnogim prirodnim fenomenima kao što su

biološki procesi, stopa ekonomskog rasta, cijene dionica na tržištu, rast

stanovništva, itd, što je nekako izgleda povezano s kretanjem planeta i aktivnošću

Sunca. Zadivljujuća činjenica o tim kompletno nezavisnim i razdvojenim

fenomenima je njihovo koherentno djelovanje. Harmonično su povezani kao da ih

povezuje neka nevidljiva sila pomoću rezonancije. Trenutno znanost ne može

objasniti tu koherenciju, jer nije jasno kako objasniti rezonanciju između

kompletno različitih, razdvojenih i nezavisnih fenomena, ako ne postoji nikakav

poznati energetski učinak ili sila koja ih povezuje. Samo neko sveprisutno

energetsko polje, kao što je eter, bi vjerojatno objasnilo da su nezavisni fenomeni

kao što su ekonomski ciklusi povezani na primjer s ciklusom sunčevih pjega

pomoću rezonancije.

Znanstvenik Ray Tomas je razvio teoriju pod nazivom "Harmonici svemira

Harmonics of Universe'. Godinama je Ray Tomas radio za klijente razvijajući

ekonomske modele kojima bi predviđao kretanje cijena na tržištu svih vrsta roba.

Slučajno je otkrio ciklično ponašanje cijena na tržištu dionica, kao harmonika

planetarnih perioda. Također je pronašao glazbene omjere u harmonicima, koji su

uključivali 3/2, 4/3 i 2, te proporcije 4:5 i 6:8, što je formiralo glavne tonove

glazbene skale. Njegova teorija danas sugerira događanje mnogih cikličkih pojava

u prirodi, kao što su biološki, fizikalni i ekonomski ciklusi, s međusobno

povezanim harmoničkim frekvencijama, slično notama u glazbi. Ray Tomas je

pronašao kako manogi ekonomski ciklusi imaju čiste harmonike rotacije Sunca,

njegovog solarnog rotacijskog perioda na ekvatoru od 25,8 dana i ciklusa

Sunčevih pjega od 11, 07 godina. Ciklus Sunčevih pjega je ciklus aktivnosti

Sunca, koje padaju i rastu u ciklusu koji kulminira u solarnom maksimumu svakih

11,07 godina. Ray Tomas vjeruje kako su ciklusi koje nalazimo u Sunčevu sustavu

harmonici još većih ciklusa, koji se događaju u Mliječnoj stazi, našoj galaksiji.

Vjeruje se kako su svi galaktički ciklusi harmonici jednog jedinog univerzalnog

kozmičkog ciklusa. Veda tradicija je uvijek objašnjavala svemir kao rezultat jedne

primordijalne rezonirajuće vibracije, Ohm, zvuka kreacije. U nekom smislu bi

danas mogli reči kako je naš svemir jedna velika pjesma, on je universe (jedna

pjesma/stih).

Slučajno je Ray Tomas pronašao i sam harmonični omjer 34.560, koji izgleda kao

čudesan omjer, koji skalira sve u svemiru od kvantnog prostora do svekolikog

svemira. Na primjer, ako uzmemo prosječnu udaljenost između mjeseca i

pomnožimo ju s 34.560, dobit ćemo prosječnu udaljenost između planeta. Ako to

opet pomnožimo s istom vrijednošću, tj. 34.560, dobit ćemo prosječnu udaljenost

između zvijezda, itd.

Omjer 34.560 izgleda skalira sve slijedeće objekte kuglastog oblika, od malih do

velikih: nukleoni, atomi, stanice, mjeseci, planeti, zvijezde, galaksije i svemir. Broj

34.560 prema Ray Tomasu je broj zametak mnogih ciklusa u svemiru.

Druga začuđujuća činjenica je, što sumeričanska keramička ploča, nazvana po

nalazištu Nineveh, sadrži kozmološku konstantu s vrijednošću 70*60

7

(sedamdeset puta šestdeset na sedmu potenciju).

Nineveh konstanta, nakon što ju je dekodirao astrofizičar NASAe, Maurice

Chatelain, savršeno opisuje sva orbitalna vremena naših planeta sve do u

sekundu, ukoliko se uzimaju samo cijeli brojevi. Na primjer Pluton ima savršenih

25000 ciklusa u Nineveh konstanti, a Halleyev komet ima 81.000 ciklusa. Jer se

Nineveh konstanta mjeri u sekundama, ona je jednaka vremenu ciklusa približno

od 6,2 milijuna godina. Počevši s Nineveh konstantom istraživač David Wilcock je

otkrio galaktičku konstantu, koju je nazvao Wilcock konstanta, koja je jednaka

0,7*60

9

. Ta je konstanta točno 36 puta Nineveh konstanta i prema Wilcocku će

harmonijski povezivati sve orbite svih objekata u našoj galaksiji.

Kako smo naučili u 6. poglavlju 'Vibracije etera', znanstvenici su otkrili da je naš

svemir konstruiran iz sveprisutne energije vibracija, pa nas ne začuđuje

pronalaženje rezonancije u svemiru između mnogih naizgled nezavisnih ciklusa

nezavisnih fenomena. Tradicije Vede na Istoku su uvijek sugerirale događanje

naše evolucije u četiri Yugae ili Ere svijeta. Prema toj Istočnoj tradiciji, svemir se

razvija u ciklusima od zore (sandhya) i sutona (sandhyansha). Svaki od tih perioda

zore i sutona je jedna desetina Yugae, uz ukupno postojanje 4 Yugae, Krita, Tetra,

Dvapra i Kali. Kali Yuga je naša trenutna Yuga, koja završava. Četiri Yugae tvore

veliki ciklus kozmičke evolucije.

Kroz ljudsku povijest su uvijek postojali periodi zore i periodi sumraka unutar

postojeće Kali Yugae. Istočnjačka tradicija nam govori kako u periodu zore postoji

uzdizanje svijesne svijesnosti, dok u vremenima sutona, ljudska svijest pada u

san i gubi svoju duhovnu svijesnost i povezanost sa svojim uzvišenim

(Božanskim) izvorom. Na kraju drugog milenija Istočnjačka tradicija proriče,

konačno vođenje čovječanstva prema novom periodu zore, novoj Eri (New Age –

Novo doba), koja koincidira s Erom Aquariusa.