ODNOS  OSOBNOG PREMA SVEMIRU

Civilizacija  drevnih Grka  razvijala se unutar gradskih zidina. U stvari, sve  suvremene  civilizacije  imaju  svoje  kolijevke  od  cigli i  žbuke.

Ovi  zidovi  ostavljaju  vlastiti  pečat  duboko  u   umovima ljudi. Stvaraju odnos "podijeli pa vladaj " našeg  mentalnog pogleda na svijet, što proizvodi naviku osiguravanja naših osvajanja   kroz njihovo utvrđivanje i    međusobno odvajanje. Mi  odvajamo  narod  od  naroda znanje od znanja, čovjeka i prirodu. Time je  unutar  nas  osnažena  sumnja  u odnosu na sve što je izvan ograda  koje  smo  sagradili,  pa  se svaka  stvar  mora  žestoko  boriti  želi  li  biti   priznata. Kada su se prvi arijski  osvajači  pojavili  u  Indiji ,  našli  su se u ogromnoj zemlji prekrivenoj šumama. Pridošlice su ih odmah  počele  iskorištavati. Ove su  im   šume osigurale zaklon  pred  pretjeranom vrućinom   sunca  i bijesnim haranjem  tropskih  oluja, nudeći   ispašu  njihovoj stoci, gorivo žrtvenim vatrama, i građevni materijal za podizanje koliba . Različiti arijski klanovi su se, predvođeni svojim starješinama,  smjestili  u  različitim  šumskim   područjima, koja  su  nudila  posebne  pogodnosti,  bivajući   prirodna zaštita, te  sadržavajući  obilje  hrane  i  vode. Zbog toga je u Indiji civilizacija rođena u šumi, ali se u međuvremenu jako udaljila od svojeg izvorišta i prvotnog okruženja. Bila  je  izmiješana sa raznolikim   životom prirode, bivajući  njome  odijevana  i  hranjena, posjedujući bliske  i  neprekinute  odnose  sa  njenim  različitim  vidovima.

Takav život, moglo bi se pomisliti, pokazuje tendenciju otupljivanja ljudsk e inteligencije , smanjujuć i težnju prema razvoju kroz snižavanje  standarda  života. Ali u  drevnoj Indiji, kako uviđamo, uvjeti života  u  šumi  ne  slabe  čovječji um, protok energija nije prekinut, ve ć je jedino  krenuo posebnim smjerom.  Bivajući  u  neprestanom  dodiru  sa bujanjem prirode, um je bio oslobođen žudnje za širenjem dominacije podizanjem ograda oko svojih  staništa. Njegov cilj nije steći, već  razumjeti  -  proširiti  svoju  svijest  rastući sa, i  rastući  unutar  vlastitog  okruženja.  On  osjeća da je istina sveobuhvatna, ne postoji apsolutna  odvojenost postojanja, stoga se dosezanje istine ostvaruje jedino kroz sagledavanje našeg bića u svim stvarima . Upravo je razumijevanje   ove velike harmonije   između ljudskog duha i  duha svijeta  bila  težnja  mudraca  koji su  živjeli po šumama  drevne   Indije.

Nakon  toga  je došlo   vrijeme   kada su ove   prvobitne šume  ustupile  mjesto obradi polja, i   bogatim gradovima što se uzdizahu na sve strane. Uspostavljana su moćna kraljevstva, koja su  komunicirala sa  svim  značajnim carstvima  svijeta. Ali, čak  i  na  vrhuncu   materijalnog razvitka,  srce Indije se uvijek sa divljenjem prisjećalo  ranih ideala  ustrajne  samorealizacije,   i dostojanstva jednostavnog života šumskog pustinjaštva, izvlačeći svoju najkvalitetniju  inspiraciju  iz  tamo  spremljene  mudrosti.

Zapad se po svemu sudeći ponos i misleći  da  je  pokorio prirodu; po njemu   živimo u neprijateljskom    svijetu u kojem moramo otimati sve što želimo od  nesklonog  nam i tuđeg  poretka  stvari. Ovaj je   osjećaj proizvod gradskih zidina na  koje  su  bili   naviknuti, i posljedičnog   trening a uma. Živeći u gradu   čovjek instinktivno okreće   posvećeno svjetlo vlastite mentalne vizije prema osobnom bivanju i djelovanju, odakle proizlazi  umjetni  prekid veze  između njega i  Univerzalne Prirode,  unutar čijih grudi leži.

Ali u Indiji je točka  gledišta   bila drugačija; svijet zajedno  sa  čovjekom predstavlja  jednu, veliku istinu. Težište Indije je  na  harmoniji  između  osobnog i sveopćeg,

Ovdje se osjeća kako ne   možemo ostvariti   komunikaciju sa okolinom   ako nam je u potpunosti    nerazumljiva. Čovjek je  nezadovoljan  prirodom  jer  si  mora  vlastitim naporima  priskrbiti  većinu  potreba.   Da, ali njegovi napori nisu   uzaludni. On svakodnevno    postiže uspjehe, što ukazuje  na razumski spoj između   njega i prirode, jer nikada  nećemo moći napraviti nešto   svojim ako to nije uistinu   povezano sa nama.

Cestu možemo promatrati   sa dvije različite točke gledišta. Prva tumači kako   nas ona odvaja od  objekata naše žudnje; u tom slučaju   svaki korak smatramo postignućem saline koja     nadvladava suprotstavljanje. Druga je vidi kao  stazu  koja  nas  vodi  našem cilju; i kao takva je dio naše  namjere. Po sebi je početak našeg postignuća, a kroz    putovanje dobivamo jedino    ono što nam ona nudi. Upravo  tako  Indija  promatra  prirodu. Ona smatra važnom činjenicu  da  smo  harmonični  sa  njom; da čovjek uspijeva razmišljati jer su mu misli u  harmoniji  sa stvarima; da  može  koristiti  siline  prirode  u  vlastite  svrhe jedino zato što su  njegove  moći  u  harmoniji  sa  svime,  i  da se, na   duge   staze, njegova   svrha   nikada   ne   može   sukobiti sa  onom   koja   upravlja   prirodom.

Na Zapadu prevladava osjećaj  kako  priroda  isključivo pripada nepokretnim stvarima i životinjama, kako postoj i nenadani  nedokučiv skok     tamo  gdje nastupa  ljudska priroda.  Prema  tome,  sve  što je  nisko  na  ljestvici živih  bića je "samo " priroda, a sve što ima otisak savršenstva, intelektualnog  ili  moralnog, je Ijudska priroda. To je poput   razdvajanja pupoljka i   cvijeta u dvije sasvi m različite  kategorije,  pridavanja  njihove  osobitosti  dvama sasvim različitim i suprotstavljenim principima. Sa druge strane, um Indijca nije nikada oklijevao raspoznat i vlastitu srodnost sa  prirodom, jer to je  neraskidiva veza sa svime.

Temeljno jedinstvo stvaranja Indiji nije tek filozofska spekulacija; po njoj razumijevanje velike harmonije u osjećajima i u djelovanju predstavlja razlog  postojanja. Razvijala je vlastitu svjesnost kroz meditaciju i služenje, te kroz   usklađivanje načina bivanja,   pri čemu  joj  sve posjeduje   duhovno  značenje. Zemlja,   voda i svjetlost, voće i cvijeće, sve ovo nisu obični fizički fenomeni koje treba iskoristiti i potom odbaciti.  Neophodni su joj u dosezanju ideala  savršenstva, kao što je svaki   ton neophodan potpunosti simfonije. Indija je intuitivno  osjetila  kako suštinske  činjenice  ovoga  svijeta  imaju  vitalno  značenje po nas; moramo se   sasvim okrenuti njima,    uspostavivši svjesnu vezu;   ne tek potaknuti    znanstvenom  znatiželjom ili   pohlepom za materijalnim   dobrima, već doživljavajući to u duhu  prožeti osjećajem   radosti i mira.

Znanstvenik razumije   kako, na određeni način, svijet nije tek ono što  izgleda  našim  osjetilima;  on  zna  da su zemlja i voda igre silina koje se takvima manifestiraju  pred nama  -  kako,  možemo  tek   djelomično shvatiti. Poput čovjeka duhovno  otvorenih  očiju  on uočava da krajnja istina  o  zemlji  i  vodi  leži  u  našem  razumijevanju  vječne volje koja djeluje  u  vremenu  i  preuzima  oblik  u  tako nazvanim   silinama.   Ovo   nije  puko   znanje,   poput   nauke, već  percipiranje  duše  pomoću  duše.   Ne  vodi  nas  do   moći, kao što  to  radi  znanje,  nego  nam  daje  užitak,  proizvod jedinstva  srodnih  stvari. Čovjek   čije ga poznanstvo sa svijetom ne vodi dublje  od  onog  postignutog  sredstvima znanosti, nikada  neće  shvatiti  što čovjek sa   duhovnom vizijom   pronalazi   u  prirodnim   fenomenima.   

Voda nije tu samo kako bi mu oprala  udove,  ona  također  pročišćava  i njegovo  srce ;  jer  dotiče  njegovu  dušu .  Zemlja  nije  tu  samo kako   bi   nosila   njegovo   tijelo ,   ona   također   uznosi   njegov um ; jer je kontakt  sa  njom  više od  fizičkog  kontakta  -  to je živo  prisustvo .   Ako   čovjek   ne   razaznaje   vlastitu   srodnost sa svijetom , on živi u zatvoru čiji  su  mu  zidovi  nepoznati .  

I Kada susretne vječnu dušu u svim stvarima , tada je on oslobođen, jer    razotkriva najdublje značenje svijeta u kojem je rođen; pronalazi sebe u           savršenoj istini, i uspostavlja  se  njegova   harmonija sa svim što postoji. U Indiji se  ljudi  udružuju  kako  bi  se  sasvim  probudili  za činjenicu da su u bliskom   odnosu sa stvarima uokolo sebe, tijelom i dušom . On i pozdravljaju  jutarnje  sunce , protjecanje vode i rodnu zemlju kao izražaje   iste one živuće  istine  koja  ih   drži  u  svojem  naručju. Stoga  je  tekst naše svakodnevne meditacije Gayathrt, stih kojeg se smatra sažetkom svih  Veda. Uz    njegovu pomoć pokušavamo shvatiti           suštinsko jedinstvo svijeta sa čovjekovom svjesnom  dušom ;   mi   učimo   uočavati   jedinstvo   koje   na okupu drži  Vječni  Duh ,  čija  moć  stvara  zemlju ,  nebo  i zvijezde, istovremeno  obasjavši   naše       umove  svjetlo m svjesnosti koja   se     mijenja  i postoji u nerazdruživom odnosu   sa  vanjskim  svijetom .

Nije točno da je Indija pokušavala ignorirati različitu vrijednos  različitih  stvari,  jer zna  kako  bi  to  život  učinilo nemogućim.        

Osjećaj ljudske  superiornosti na    ljestvici stvaranja   nije   izbrisan   iz    uma .    Ali   ona  je    imala   vlastitu ideju o tome u čemu je odist  ova nadmoć .  Ne  u  snazi posjedovanja ,  već  u  snazi   sjedinjenja .   Stog a   Indija  odabire' ^ ona   mjest    hodočašća   gdje   je   u   prirodi   neka   posebna veličina  ili ljepota ,  kako  bi  um   mogao izići   iz   vlastitog svijeta sitničave nužnosti i dočarati si istinski položaj u beskonačnom . Ovo je  razlog  zbog  kojeg  su  se  u  Indiji  neki  ljudi odrekli  jedenja  životinja ,  izgradivši  stav  sveopćeg suosjećanja  prema  životu ,  što  je   jedinstven  događaj   u    povijest i  čovječanstva .                                    ~

Indija  zna  da  si,  kada  se   fizičkim   i   mentalnim preprekama   surovo  odijelimo   od neiscrpnog   života prirode ; kada smo samo čovjek ,  a  n e  čovjek-u-svemiru , stvaramo nerazmrsive probleme , t e onemogućivši načine njihovog   rješavanja,   iskušavamo   sve   vrste   umjetnih metoda ,   pri   čemu   svaka   donosi   vlastitu   ljetinu beskonačni h  teškoća .   Kada  čovjek  napusti   mjesto  spokoja u  sveukupnosti  prirode ,  o n  kroči  jedino  p o  užetu socijalnosti , što znači ili ples ili pad ,  p a  mora  krajnje napregnuti živce i mišiće kako bi  održavao  ravnotežu  pri svakom  koraku .  Potom ,   u   razdobljima   klonulosti , eksplodira  suprotstavivši  se  Providnosti ;  osjećajući  tajni ponos i zadovoljstvo pri pomisli da je nečasno poražen od čitavog  niza stvari.

Ali, ovo ne može vječno trajati  Čovjek mora shvatiti sveukupnost vlastitog postojanja , svoje mjesto u  beskonačnosti ;   mora   razumjeti   da,   koliko   god    se    žestoko upirao , nikada  n e  može  stvoriti  med  unutar  ćelija  svoje košnice ;  jer  se  životna  hrana  nalazi  izvan   njenih   zidina . Mora   uvidjeti   da   se   -    kada   se   odvoji    od   vitalizirajućeg i pročišćavajućeg  dodira   beskonačnog ,   i   ovisi  samo   o   sebi što  se  tiče  opstanka  i  zdravlja  -  dovodi  do  ludila ,  cijepa samog  sebe  na  komadiće  i  proždire  vlastito  meso .  Odvojen od  cjeline  kao  pozadine ,  njegovo  siromaštvo  gubi  svoju veliku kvalitetu , to jest jednostavnost , te on biva zaprljan i posramljen . Njegovo bogatstvo prestaje biti  velikodušno , krajnje  neumjereno  narastavši .  Apetiti  koje  ima  više  ne služe njegovom životu , prevladavši granice vlastite  svrhe. Nestaju u sebi, bacivši svoj život u vatru i guslajući  pod sablasnim svjetlom požara . U našem samoizražavanju pokušavamo izbjeći , a  ne  privući  određene  stvari;  u umjetnosti težimo originalnosti i gubimo osjećaj za istinu , drevnu ,  a  ipak  uvijek  svježu;  u  književnosti  sasvim propuštamo sagledati čovjeka , jednostavnog , a ipak tako velikog , već on izgleda nekak v psihološki problem ili utjelovljen e  strasti  -  intenzivne ,  jer  je  abnormalna  i odražava  neprirodno ,   užasavajuće   empatično   svjetlo.  Kada j e čovjekova svijest ograničena na neposredno ljudsko  ja , dublje  korijenje  njegove  prirode   ne   pronalazi   svoje  trajno tlo , njegova je duša vječno na rubu izgladnjivanja , a mjesta prepuna   zdrave   snage   su    zamijenjena stimulacijama . Takav čovjek s  vremenom  gubi  unutrašnju  perspektivu ,  i mjeri vlastitu veličinu volumenom , a ne živom vezom sa beskonačnim ;  prosuđuje  svoje  postupke  kretanjem ,   a   ne kroz   odaziv   savršenstva   -   odgovora  u   zvjezdanim nebesima ,  u  za  vječnost   lebdećem   ritmičkom   plesu stvaranja .

Prva invazija na Indiju ima  svoju  paralelu  u  osvajanju Amerike   od   strane   europskih   doseljenika. Oni su  se također   suprotstavljali   prvobitnim    šumama i bili u žestokom sukobu     sa domorodačkim rasama. Ali  ova borba među  ljudima ,  te  između  čovjeka  i  prirode  trajala je do  samog  kraja; nikada  se  nisu  usuglasili. U Indiji   su šume ,  koje  su  nastanjivali   barbari ,   postale   boravište mudraca . Međutim , u Americi  ove  velike  žive  katedrale prirode čovjeku nemaju dublje značenje . Donijele su mu bogatstvo i moć , ponekad ponudivši užitak u ljepoti , inspirirajući  usamljenog   pjesnika .   Nikada   nisu   dosegle  svetu povezanost sa srcima ljudi u smislu nekog velikog duhovnog pomirenja ,  time  postavši  mjesto  susreta  duše čovjeka  sa  dušom svijeta.

Ni  na  trenutak  ne  želim  sugerirati  kako  je   sve   ovo trebalo  biti  drugačije .  Desio  bi  se  veliki  gubitak potencijalnih  mogućnosti   ako   bi   se   povijest   svugdje jednako  ponavljala .  Najviše  odgovara  razvoju  duše   kada ljudi  iz  različitih  krajeva  donose  različite  proizvode  na tržnicu ljudskosti , pri čemu je svaki komplementaran i neophodan drugima . Želim jedino kazati kako se Indija na početku  svojeg  postanka  susrela  sa   izuzetnom   kombinacijom  okolnosti. One   još   uvijek   postoje .   Sukladno svojim mogućnostima , razmišljala je i vagala ,  nastojala  i patila ,  zaranjajući   u   dubine   postojanja ,   i   postižući   nešto što zasigurno  nije  bez  vrijednosti  po  one  ljude  čija  je evolucija   povijesno   krenula   drugim   pravcem .   Radi savršenog  razvoja  čovjeku  su  potrebni   svi   bitni   elementi koji  tvore  kompleksnost   njegovog   života ;   zbog   toga njegova hrana mora biti uzgajana na različitim poljima i donesena  sa  različitih  područja .

Civilizacija je ona  vrsta  kalupa  kojeg  svaka  nacija  stvara za sebe , oblikujući svoje muškarce i žene prem a osobnom najboljem idealu . Sve njene institucije , njena zakonodavna tijela,  njeni  standardi  odobravanja  i  osude ,  njena  svjesna  i nesvjesna učenja teže tome cilju . Suvremena zapadna civilizacija ,    svim    svojim    organiziranim    naporima , pokušava napraviti fizički, psihički i moralno savršenog čovjeka .  Tamo  su  beskrajne  energije   naroda   iskorištene kako  bi  čovjekove  moći  nadvisile  njegovo   okruženje ,   a ljudi   se   služe   kombinacijama   svojih    sposobnosti , naprežući  ih  kako   bi   ostvarili   dobitak   i   prisvajaju   sve  na što uspiju  položiti  ruke ,  nadvladavši  svaku  prepreku  na svojem osvajačkom putu . Oni  se  uvijek  vježbaju  za  borbu protiv  prirode  i  drugih  rasa ;  njihovo   naoružanje   svakoga dana  postaje  sve  čudesnije ;   njihov i   strojevi ,  njihov i kućanski   aparati ,   njihov    organizacije ,   nevjerojatno   se brzo umnožavaju . Ovo je izvrsno postignuće , bez sumnje , i prekrasna manifestacija ljudske nadmoći koja  ne priznaje prepreke , a  čiji  je  predmet  djelovanja  uspostavljanje  sebe iznad  svega.

Drevna indijska civilizacija je posjedovala vlastiti ideal savršenstva ,   prema   kojem   su    usmjereni    njeni    napori . Njeno   pregnuće   nije   bilo   dosegnuti   moć ,   pa   je zanemareno usavršavanje do vrhunca  mogućnosti , organiziranje  ljudi  u  obrambene  i  napadačke  svrhe,  te suradnja  zbog  postizanja  bogatstva ,  kao  i   vojnog  i političkog uzdizanja . Ideal kojeg Indija pokušava  ostvariti uvodi  njene  najbolje  ljude  u   izolaciju   kontemplativnog života ,  a  riznice  koje  je  ostvarila  za  čovječanstvo  prodirući u zagonetku stvarnosti , poprilično su štetile  njenom materijalnom uspjehu . Ipak , bilo je to također neviđeno postignuće - to je bio vrhunski  pokazatelj  one  ljudske aspiracije  koja  ne  poznaje  granica ,  i  čija  tema  nije  ništa manje  doli  postizanje  Beskonačnog .

Postojali  su  virtuozni ,  mudri ,  smjeli ;  postojali   su državnici ,  kraljevi  i  vladari  Indije ;  ali  koga  medu   tim klasama  ona  smatra  najznačajnima   i   odabire   za predstavnike    čovječanstva ?

One  koji  bijahu  rišiji.  T k o  su  rišiji? 

 Oni   koji  postigoše spoznaju   vrhovne   duše   ispunjeni   su    mudrošću,    ostvarivši   ju,    u jedinstvu   su   sa   dušom,   u   savršenoj   su   harmoniji   sa    unutarnjim jastvom;  oni   su   je   dosegnuli   u   srcu,   postavši   slobodni   od  sebičnih želja;   a,   iskusivši   je   u   svim   aktivnostima    svijeta,    ostvarili   su smirenost.  Rišiji  su  oni   koji   dosegoše   vrhovnoga   Boga,   na   svim razinama pronadoše vječan mir; ujedinivši se sa svime, oni uđoše u  život   Svemira.1

Stoga  je  u  Indiji  stanje  ostvarivanja  odnosa  sa   svime , ulaska u sve kroz jedinstvo  sa  Bogom ,  smatramo  istinskim krajem   i   ispunjenjem   ljudskosti .

Čovjek  može   uništiti   i   poharati ,   posjedovati   i akumulirati ,  otkriti  i  izumiti ,  ali  je  on  velik  zbog   toga  što sve  shvaća .   Užasna  je   destrukcija  kada  omotava  svoju  dušu u mrtvu ljušturu bešćutnih navika , i  kada  se  slijepa  jarost djelanja kovitla  uokolo  njega  zaklanjajući  horizont  poput vrtloga pješčane  oluje .  Ovo  odista  ubija  sam  duh  njegovog bića ,  koji  je  duh  poimanja .  Čovjek  u  stvari  nije  rob   ni samoga  sebe ,   niti   svijeta;  on  je  ljubavnik .   Njegova  sloboda i ispunjenje  su  u  ljubavi,  što  je  drugo  ime  savršenog poimanja .  Pomoću  ove  siline  poimanja ,  ovakvog   prodora svojeg   bića ,    on    se    ujedinio    sa   sveprožimajućim    Duhom,

1 Samprapvaina m rishavo jfianatripata h Kritatman o   vitaragah  pracanta h

T e sarvagam sarvatah prapva dhira h Yuktatmana h   sarvamevavicanti.

koji je također dah njegove duše . Kada se čovjek pokušava uzdignuti   do   značaja ,   gurajući   i   razbacujući   sve  ostale ,   ne bi   li  ostvario   razmak   pomoću   kojeg  će  uspjeti  zamisliti   da je  veći  od   svih,   on   je   otuđen   od   tog   Duha .    Stoga Upanišade opisuju one koji su dosegnuli cilj ljudskog života  kao           "spokojne"2  i    "u-jedinstvu-s-Bogom" tumačeći kako  su  u  savršenoj  harmonij i  sa  čovjekom  i   prirodom ,   te stoga   u   nepomućenom  jedinstvu   s   Bogom .

Odsjaj iste  istine  nalazimo  u  učenjima  Isusa  Krista  kada on  kaže :  "Lakše  je  devi  proć i  kroz   ušicu   igle,   negoli bogatom čovjeku ući u Kraljevstvo Nebesko. " Ovo podrazumijeva da  nas, što  god  sakupljamo  za  sebe ,  odvaja od drugih ; naši posjedi postaju naše  granice.  Osoba zaokupljena akumuliranjem  bogatstva  nije  u  stanju ,  jer joj ego neprestano raste , prodrijeti kroz vrata razumijevanja duhovnog svijeta,  svijeta savršene  harmonije ;  ona  je zatvorena unutar uskih  zidova  vlastitih  ograničenih postignuća .

Duh učenja Upanišada tvrdi: "Želiš li Ga pronaći , moraš prigrliti sve."  U  potrazi  za  bogatstvom se  u  stvari  odričeš svega ne bi li dobio nekoliko  stvari,  ali to  nije  način dosezanja Njega ,  koji  je  potpunost .

Neki  suvremeni  europski  filozofi ,  koji  izravno ili neizravno duguju zahvalnost Upanišadama ,  uopće  ne uočavajući postojanje tog duga , nastavljaju misliti kako je indijski Brahma najobičnija apstrakcija , negacija svega što postoji na  ovom  svijetu. Jednom  riječju ,  Beskrajno  Biće  se ne   može   pronaći   nigdje   osim   u   metafizici .   Vjerojatno  je

'  Pracantah .

1     Yuktatmanah .

takva doktrina postojala i još uvijek se može  pronaći  kod nekih mojih sunarodnjaka. Ali ovo zasigurno nije u  skladu sa prevladavajućim duho m indijske misli. Umjesto toga, prakticira se razumijevanje i potvrda prisustva Vječnog  u svim  stvarima,  odakle  stiže inspiracija.

Ushićeni sm o kada ustanovimo -  što  god postoji  na svijetu kao  daje  okruženo  Bogom."

Klanjamo se Bogu iznova  i  iznova,  on je  u  vatri  i  u vodi, on ispunjava cijeli svijet, on je u godišnjoj žetvi kao i u vječnom  drveću.5

Je li to taj Bog odvojen od svijeta? Umjesto toga, ovo označava ne samo pronalaženje, već štovanje Njega u svim stvarima svijeta. Stav prema  svemiru  čovjeka svjesnog Boga iz Upanišada dubo k je osjećaj obožavanja. Njegov je objekt obožavanja svugdje prisutan. To je jedina postojeća istina, koja čini sve stvarnosti istinitima.  Ova  istina  ne spada samo pod znanje, već i pod devociju. 'Namonamah'  - mi se posvuda klanjamo pred njim, iznova i iznova. Raspoznaje se u iskazima rišija, koji se obraćaju  cijelom svijetu u nenadanoj ekstazi užitka: Slušajte me, vi sinovi besmrtne duše, vi koji živite u nebeskim staništima, spoznao sam Vrhovnu Osobu, čija svjetlost prosijava ponad  tameS  Ne nalazimo li ovdje neodoljivi užitak izravnog i pozitivnog iskustva, tam o gdje nem a ni najmanjeg traga nejasnoće ili pasivnosti?

'  Icavasvamidam  sarvam  yat  kincha jagatvan jagat.

s Yo devo'gnau y'6psu y'6 vicvambhuvanamaviveca ya oshadhishu  yo  vanaspatishu  tasmai  devava namonamah.

4 (JIrinvantu vicve amritasya putra a ye divya dhamani tasthuh vedahametam purusham mahantam aditya varnam tamasah paraš tat.

Buddha, koji je razvio praktičan pristup  učenju Upanišada, propovijedao je istu poruku kada je kazao: Sa svime, bilo  to gore  ili dolje,  daleko  ili  blisko,  vidljivo  ili nevidljivo, ti  ćeš  očuvati  odnos  bezuvjetne  ljubavi,  bez   ikakve   odbojnosti i bez želje za  ubijanjem.  Postojati  u  takvom  stanju  svijesti, dok stojimo ili šećemo, sjedimo  ili  ležimo  snivajući,  je  brahma-vihdra, ili, drugim riječima, to je življenje i kretanje i radovanje u dubu Brahme.

Sto je taj duh? Upanišade  kažu:  Biće  koje  je  svojom suštinom sva svjetlost i život, koje je svijest svijeta, jest Brahma.' Osjetiti sve, biti svega svjestan, njegov je duh. Mi smo ostvareni u njegovom svjesnom tijelu i duši. Kroz njegovu svjesnost  sunce  privlači  zemlju;  kroz  njegovu  svjesnost zraci  svjetlosti  se  prenose sa  planeta na  planet.

Ne samo u svemiru, već se  ova svjetlost i život,  ovo sveprožimajuće biće nalazi u našim dušama." On je  sveprisutna svijest svemira, ili svijet širenja; on je  sveprisutna  svijest  u duši,   ili   svijet  sakupljanja.

Stoga, kako bi ostvarili svijest-svijeta, moram o ujediniti vlastiti osjećaj sa  sveprevladavajućim  beskonačnim osjećajem. U stvari, jedini istinski ljudski napredak  je sukladan ovom širenju raspona osjećaja. Sva naša poezija, filozofija, znanost, umjetnost i religija služe širenju vidokruga svijesti prema višim i prostranijim  sferama. Čovjek ne uvećava svoja prava kroz osvajanje prostora, niti kroz socijalne veze, već se on a šire onoliko koliko je on stvaran,  a  njegova  zbiljnost  se  mjeri  dosezima svijesti.

7 Yacchayamasminnakace tej6mayo'mritamayah purushah sarvanubhuh.

8 Yacchayamasminnatmani tejornay6'mritarnayah purushah sarvanubhuh.

Mi moramo ,  ipak,  platiti  cijenu  ovog  postignuća slobode svijesti. Koja je cijena? Treba ponudit i sebe.  Nečija se duša može istinski ostvariti jedino kroz negiranje sebe. Upanišade kažu: Ti ćeš postići jedino odustajanjem,''  ti nećeš žudjeti.

U  Giti  smo  savjetovani da  djelujemo bez   uplitanja, sasvim napustivši žudnju  za  rezultatom.  Mnogi  su autsajderi iz ovog učenja zaključili kako  u  korijenu takozvanog indijskog propovijedanja nepristranosti stoji koncepcija da je svijet nestvaran. Ali istina je upravo suprotna.

Čovjek koji teži vlastitoj veličini podcjenjuje sve drugo. Uspoređen sa njegovim egom ostatak svijeta je nestvaran. Stoga kako  bi  u  potpunost i  postali  svjesni  stvarnosti svega, moram o se osloboditi  okova  vlastitih  želja. Prolazimo kroz ovu disciplinu kako bi se  pripremili  za svoje socijalne dužnosti - preuzimanje dijela tereta naših bližnjih. Svaki pokušaj postizanja širine života zahtijeva "dobitak kroz lišavanje, a ne pohlepu". I tako, težnja je čovječanstva postepeno  proširiti  svijest o  jedinstvu   sa svim.

U Indiji beskrajno nije puk o ništavilo, nepostojanje bilo kakvog sadržaja. Rišiji  Indije  bi  empatički  dodali:  "Znati ga u ovom životu znači biti istinit; ne znati  ga  u  ovom životu je opustošenje smrti."" Kako ga ond a znati? "Doživjevši  ga  u   svemu  i   svačemu."'2    Ne  samo  u   prirodi,

'  Tvaktena bhunjithah.

, 0   Ma gridhah.

" Iha chet avedit atha satvamasti, nachet iha avedit mahati vinashtih.

" Bhureshu bhureshu vichintva.

već i u porodici, u društvu i u državi. Što više dohvaćamo svijest Svijeta, tim  bolje po  nas. Ako  ne  uspijemo  to shvatiti,  okrećemo  se destrukciji.

Ispunjava me velikom  radošću  i  visokim  nadam a  u vezi sa budućnošću ljudskog roda to što shvaćam kako je postojalo vrijeme u zaboravljenoj prošlosti kada su naši pjesnici-proroci stajali  pod  rasipnim  suncem  indijskog neba  i  pozdravljali  svijet  sa  ugodni m  osjećajem  prisnosti. To nije bila antropomorfn a halucinacija. Nije značilo zamišljati čovjeka odraženog posvuda u groteskno preuveličanim slikama, svjedočeći o  ljudskoj  drami odigranoj na divovskoj vagi arene prirode, ispunjene lepršavim svjetlom  i  sjenama. Upravo  nasuprot  tome, značilo je nadvladati ograničavajuće barijere osobnog, postajući još više čovjekom, postavši jedno sa Svim. Nije to bila tek igra mašte, već oslobađanje svijesti od  svih mistifikacija i preuveličavanja sebe. Ovi su drevni proroci uočili u  velikim  dubinam a  svojega  um a  kako  se ista energija koja vibrira i prelazi u  beskrajne  oblike  svijeta također manifestira  u  našem  unutarnje m  biću  kao  svijest; te da nema prekida jedinstva. Ti  proroci  nisu  nalazili slabost u svojoj sjajnoj  viziji  savršenstva.  Po  njima  čak ni smrt ne stvara ponor u kraljevstvu stvarnosti. Oni rekoše: Njen  je  odraz  smrt  baš  koliko  i  besmrtnost."  Nisu  vidjeli nikakvu suštinsku razliku između života i smrti, pa su sa apsolutno m sigurnošću kazali: "Život je kao što je smrt".1 " Pozdravljah su sa istom radosno m vedrinom: "Život se očituje  u  svojem vidu pojavljivanja,  baš   kao   i   u svojem vidu  nestajanja".  Ono  što  je  prošlo  skriveno  je  u  životu,   kao   i  

"  Yasya   chhayamritam  yasya  mrityuh.

"   Prano  mrityuh.

ono što dolazi.15 Znali su da je pojavljivanje i nestajanje tek površina, popu t valova mora, ali život, koji je trajan, ne poznaje  truljenje  ili  iščezavanje.

Sve je proizišlo iz  besmrtnog  života  i  vibrira  životom,"•  budući je  život  beskrajan."

Ovo je plemenito  nasljedstvo  naših  predaka  koje  čeka ne bi li ga mi proglasili vlastitim, taj ideal vrhovne slobode svijesti. Nije isključivo intelektualno ili emocionalno, već posjeduje etičke korijene i mora biti predstavljeno kroz djelovanje.   U    Upanišadama  je    rečeno:   Vrhovno    biće   je sveprožimajuće, stoga je ono prirođeno dobro u svemu." Biti T) odista ujedinjen sa svim bićima u znanju,  ljubavi  i pomaganju, tako ostvarivši vlastito jastvo u sveproži- f majućem Bogu, suština je dobrote. Središnja ideja učenjaj Upanišada je:  Život je  beskrajan!" 

 

1 5 Namô astu âyatë namô astu paràyatë. Prànë ha bhùtam bhavyancha.

1 6   Yadidan  kincha prana ejati  nihsritam.

1 7   Prâno virât.

1 8 Sarvavyàpî  sa  bhagavàn  tasmàt sarvagatah çivah. "  Prâno virât.