Gospa Li, kneza Aija kći,

kad se za kralja Jina udavaše,

plakala je, rukav suzama natopila.

Ali kad živjela je u palači,

i s kraljem u kraljevskoj postelji počivala,

i fina jela objedovala, požali što je plakala.

Znamo li da mrtvi nisu požalili što živjeti nisu željeli?

 

 

Ova Chuang Tzuova priča uspoređuje ljude s kraljevnom Li. Prije vjenčanja sve bi dala da se ne mora udati, kao što bismo i mi sve dali da ne moramo umrijeti. Njezine suze predstavljaju sve naše pokušaje da živimo dulje, ostanemo zdravi i zadržimo mladenaštvo što je dulje moguće.

Ali kad se udala i počela živjeti u braku, kraljevna je otkrila da bračni život i nije tako loš. Uživala je u svakovrsnom obilju. I tek je tada shvatila da je njezin prvotni otpor bio besmislen.

Tako ćemo možda i mi tek nakon smrti uvidjeti da život nakon smrti možda i nije ništa strašno. Ljudi koji su iskusili susret sa smrću listom govore o tome da se ne treba bojati onoga što nas čeka s druge strane. Možda će se i nama jednom sav taj trud da izbjegnemo smrt činiti besmislenim.

Smisao Chuang Tzuove priče aktualan je i danas, 2500 godina nakon što ju je zapisao. Mi jednostavno ne znamo što nas čeka nakon smrti. A budući da nemamo apsolutno nikakve informacije, zašto stvaramo bilo kakve pretpostavke? Ne bi li bilo pametnije da zaboravimo strah i strepnju i energiju uložimo u življenje, ovdje i sada?