10

Zašto sam si dopustio da ispripovijedim prethodnu osobnu

epizodu? Zato što ona pokazuje da je o vinu, kao i o hrani,

moguće govoriti na dva posve različita načina. Jedan

neprestano imenuje svoj predmet, i očito je da se njime bavi.

Drugi ga i ne spominje, ali je ipak očito da na nj upućuje. I

jednom i drugom načinu pristaje naslov kakav je „Filozofija

vina". Ustvari, on najbolje pristaje sprezi obaju načina. Vidjeli

smo kako oni prelaze jedan u drugi: kako neizrečena aluzija

pronalazi svoje očitovanje, i kako je to očitovanje samo slika

nečegopćenitijegi neodređeni jeg; tako sedakle taj krugzatvara.

Upravo je to slučaj u Hamvasevoj „Filozofiji vina". Vino je za

nju imenica i struktura.

Nije dovoljno govoriti o vinu, hrani ili ljubavi da bi se

pribavili analogni užici; kao što uopće nije neophodno govoriti

o svemu tome kako bi se ti užici prizvali. Tekst posjeduje

vlastitu logiku i vlastita sredstva za proizvodnju užitka. Upravo

taj proizvod, užitak, povezuje i približava sve te različite

djelatnosti.

Tekst Bele Hamvasa ima sve odlike tečnog, hranjivog i

ukusno zgotovljenog teksta. Ponajprije, taj tekst neprestano

organizira sebe sama, tematizira vlastitu kompoziciju,

pospješujući tako svijest o sebi kao o tijelu. Sve što je u njemu

rečeno rečeno je u za to najpovoljnijem trenutku, ili, radije, na

za to pripravljenom mjestu. Ne postoje iznenađenja; točnije,

postoje samo „ugodna iznenađenja" kakva i očekujemo od

dobrog objeda. Ništa nam ne može promaknuti jer se svaka

stvar u više navrata najavljuje i zatim ponavlja, u različitim

inačicama. Tekst nam sam priznaje da su mu klasifikacije tajna

strast: doista, svakog časa nailazimo na ta dvostruka ili

mnogostruka račvanja i grananja. U svijetu smo tvorca koji

obožava razvrstavati. „Hrane" se dijele na tjelesne, duševne i

duhovne; tekućine na tople, hladne i srednje; (vinska) povijest

na tri eona; narodi i zemlje na vinske i rakijske; religije na

dobre, loše i najlošije; žensko tijelo u tri erotske točke; itditd.

Pri Hamvasevu zgotovljavanju teksta, načelo mjere igra veliku

ulogu. Moralistički traktati pravilno se izmjenjuju s poučnim

anegdotama, sugerirajući nutarnju strukturu kolača s

grožđicama i lješnjacima, ili pak onu francuske salate: ljepljivi

umak povezuje čvršće i u sebe zatvorenije sastojke.

Hamvasev tekst nam ostavlja dojam da se nova pitanja

mogu otvarati unedogled; da ništa nije definitivno riješeno.

Tako u ovoj uzgrednoj primjedbi:„Sada uopće nije prigoda da

se progovori o vodi, jer je moguće da je ona nešto veće i od

samoga vina." Svaku bezupitnost Hamvas pretvara u pitanje;

upravo su te bezupitnosti njegovo tajno blago; on ih razbija

kao kokosove orahe, kako bi otkrio njihovu zapretanu

dragocjenost. O svakoj se stvari može pitati: što uopće nešto

jest? O svakoj se stvari može govoriti; a ako je sve razgradivo,

onda je, drugim riječima, sve jestivo.

11.

Ne zadovoljava nas sasvim Barthesova analiza „analogije

između pohote i gastronomije". Analogija i nije tako slaba

kako se njemu učinilo. Iščekivanje i pripremanje užitka,

obilježeno krizom, uzbuđenjem, usredotočenošću, u dva su

slučaja začuđujuće podudarni: u kritičnim trenucima gladi, oba

uživatelja pridaju nadolazećem užitku neusporedivu

vrijednost, pred kojom se sve ostalo povlači i tamni. Predmet

želje nadvisuje i zasjenjuje sve, i nema cijene koju za nj, u tom

velikodušnom pijanstvu, ne bismo bili spremni platiti. Trenutak

prvog doticaja ustiju (jezika, nepca) s hranom odgovara početku

koitalnog sladostrašća. Ovo je potonje sladostrašće bez sumnje

intenzivnije od gastričkog (gaster, ovdje, u širem smislu,

označava sveukupnost hranidbenog aparata ukoliko je ovaj

opskrbljen osjetilima), kao što je i njegov prestanak časovitiji,

za razliku od gastričkog koje jenjava postupnije. Pa ipak se tu

više radi o kvantitativnoj, nego o strukturalnoj razlici. Prije ili

kasnije hranjenje dovodi do zadovoljne i smirene sitosti, koja

vrlo točno odgovara postkoitalnoj nezainteresiranosti. I jedno

i drugo mogu čak biti primiješani stanovitom dozom gađenja

ili odbojnosti prema doskorašnjem predmetu želje, a svakako

sadrže značajnu mjeru ravnodušnosti u pogledu njega. (Iz

iskustva tvrdim da postoje psihofizička stanja, određena

tjelesna kondicija, kada se živa glad i žestoka potreba za

hranom u posve kratkom roku, po posve orgazmičkom modelu,

nakon samo dva-tri zalogaja pretvara u izrazito gađenje i

zazor.) Očito je da model želja-užitak-sitost (=ne-želja)

podjednako dobro opisuje i spolno i gastričko uživanje. Razlike

su pitanje kvantiteta. Nije isključeno da do takve sličnosti

(ovih ipak poprilično različitih tjelesnih aktivnosti) može doći

i uslijed uzajamne kontaminacije, posredstvom življene metafore,

to jest - da je ta sličnost rezultat međusobnog približavanja:

ukratko, da je ona historijska. Mehanizmi uživanja zacijelo se

stvaraju (i uporabljuju, to je nerazlučivo) udruženim snagama

svih naših hedoničkih područja.

12.

Barthes razlikuje dvije zamisli vina: vino kao droga i vino

kao anti-droga. Prva je zamisao, primjerice, Baudelaireova;

unutar takve zamisli najbliži srodnik vinu jest hašiš: oboje

služe posve individualnom užitku, eda bi na koncu i taj

individuum razgradili, rasplinjujući ga u ne-ja. Druga se

zamisao vina pripisuje Brillat-Savarinu; vinu-antidrogi najbliži

je srodnik hrana. Takvo je vino društvena institucija. Ono ne

(4) Je li takvo što uopće potrebno, pitat će tko. Rekao bih da jest. Samotničko

objedovanje m ože pobuditi neka neočekivana, uznemirujuća p itanja koja se

tiču same prirode hrane. U trenucima dok jedenjem otpočinjemo proces svoje

identifikacije s hranom, iz nje vrebaju neke sitne čudovišnosti. Zadatak je

skupnog objedovanja da takvu opasnost preduhitri i onemogući u korijenu.

Drugi zadatak sastoji se u stvaranju atmosfere orgije, orgije hranjenja. Užitak

se dijeli, priznaje, opaža kod drugih, pospješuje.

potkopava ja, koje se za skupnog objeda neprestano potvrđuje

u komunikaciji. Pa ipak i takav zajednički objed s vinima čini

se da mora završiti u svojoj negaciji; Ibn Ar-Rumi (836-896)

ima ove stihove:

„Pili smo tako bez prestanka,

Dok se i najrječitijem jezik ne zaveza". („Pijanka")

S hranom se takvo što ne događa. U hrani se uživa družbeno

jer taj užitak ne muti svijest; štoviše, uživatelj traži od sustolnika

neku vrst potvrde, potpore i ohrabren ja, koje im i sam zauzvrat

velikodušno pruža. Sustolnici se međusobno potiču i

podjaruju(4).

Hamvas kaže: „Ja vino shvaćam kao jedan od najvećih

činova milosrđa... Vino nas vraća u iskonski život... Ovaj most

između prvog i posljednjeg dana čovjek može podnijeti samo

u nesvijesti. Ta nesvijest je vino."

Drugim riječima, vino je narko tik. Istodobno, ono je i sredstvo

okupljanja i zajedništva. Za Hamvasa je vino oboje, već prema

sorti: šomloško je „vino usamljenika", kiškereško, naprotiv,

„ne trpi samoću". Vilanjsko je vino za balove i zaruke. Pijenje

sentđerđheđskog, pak, samo je po sebi svečanost: granica

između društvenog i osobnog, skupnog i samotnog, tu se

briše. Kinez Li Tai-Pe (701-762; Hamvas ga uvrštava u svoju

„stručnu bibliografiju") genijalno je prikazao taj paradoks u

poznatoj pjesmi pod naslovom „Tri prijatelja":

,,U čardaku zelenom sam sjedim i pijem vino,

Vina piti ne valja mi samom! -

Zar nema nikog tko će piti sa mnom? —

Tad priđe mjesec, pozdravlja me bratski.

I drugi prijatelj se javi: moja sjena,

Mjesec i sjena! Zaista dva dobra,

mirna druga, a ne piju ni kapi! (prev. Zlatko Gorjan)

13.

Imena mađarskih vina što ih Hamvas razvrstava i

sistematizira prosječnom su hrvatskom čitatelju uglavnom

nepoznata. Utoliko bolje, dometnut ćemo odmah. Ta čudnovata

imena zvuče nam pomalo fantastično: to su imena vina iz

basnoslovne zemlje Vinlandije; utoliko su prikladnija da stvore

savršen fiktivni sustav.

„Filozofiju vina" možemo čitati i kao (moralistički) roman:

njegovi su junaci Pijetist, Ateist, Puritanac, Scijentist (i jedno

Ja). Hamvasev pokušaj da od tih izopačenih duhova stvori

psihološki i filozofski sistem uvelike podsjeća na Francuza La

Bruyerea i njegove „Značajeve". Treba usporediti mjesta poput:

„Pijetist je zapravo isto takav bezbožac kao i materijalist, samo

što mu je povrh toga i savjest loša..." Ili: „Scijentifist je

bezopasniji, nespretniji i komičniji oblik ateizma. Puritanac je

pak agresivan čovjek..."

14.

Prema Hamvasu, bezbošcima je zajedničko da instinktivno

zaziru od vina. Vino je strašilo za ateiste (svih boja). Ono je,

kako smo vidjeli, droga Zlatnog Doba.

Posve nasuprot modernoj zapadnoj filozofiji koja smrt (ili

Smrt) proglašava svojim stožernim interesom, jedinim

predmetom Hamvaseve filozofije jest Život. Sinonim za Život

s velikim Ž glasi: Zlatno Doba. Kako ponovo uspostaviti

poredak Zlatnog Doba - to je temeljno pitanje koje zaokuplja

Hamvasevu misao.

što doista podrazumijeva pod pojmom Zlatno Doba -

Hamvas nas ostavlja u nedoumici. U eseju „Rene Guenon i

metafizika društva", priključujući se autoru navedenom u

naslovu, on naučava povratak Zlatnog Doba kao neku vrstu

Sudnjeg dana. Tradicija, koja je jedini ispravni put i znači

„apsolutnu sintezu", počela se gubiti u VI. stoljeću prije Krista;

trenutno živimo u doba njenog najjačeg za tamnjenja (kali-yuga).

Dublje se potonuti ne može. „Put stiže do kraja i sada se treba

vratiti na izvore. Povratka neće biti za sve."

U „Filozofiji vina" Hamvas kaže da je sve to samo metafora.

Govoreći o Saturnu (koji je planeta vina), Hamvas tumači

što je on: „Gospodar onoga razdoblja kada je svaka stvar i

svako biće bilo na svome mjestu, i zato se živjelo u

neporemećenom blagostanju. Pogrešno sam rekao. Zlatno

doba nije povijesno razdoblje vec stanje, i zato opstoji u svim

vremenima, i jedino ovisi o tome postoji li netko tko će ga

oživotvoriti." Očito je da obje teorije o Zlatnom Dobu zapravo

podjednako odgovaraju istini. Racionalizacija ne obesnažuje

mit. Što, dakle, možemo znati o Zlatnom dobu? Ono što je

udaljeno tisućama godina zapravo se nalazi na dohvat ruke.

Ono što se čini na dohvatu ruke zapravo je udaljeno tisućama

godina.

15.

Hamvaseva hijerarhija osjetila (u kojoj oku pripada najskromnije,

ustima najznačajnije mjesto) zapravo je motivirana

ekstatičkom željom: željom za identifikacijom sa svijetom.

Raspršiti sebe u svijet ili svijet pripustiti u sebe: usta su u toj

razmjeni najpropusniji organ. Rastopiti se. Stopiti se. Biti Jedno,

ono jedino Jedno koje jest. „Sveto je sve što jest, što stvarno

jest", kaže Hamvas u ogledu „Antički i moderni pejzaž".

Vino je, vidjeli smo, lijek, sredstvo izbavljenja; otud je jasno

da mu nema mjesta u Zlatnom Dobu. Čovjek Zlatnog Doba ne

pije vino jer sam jest vino; ne traži zanos jer sam jest zanos. Biti

to što piješ: formula koja pri svakom pijenju obnavlja Zlatno

Doba u malom. Svjetska povijest vina ima tri razdoblja. Prvo

je pretpovijest, u njemu nema vina - što je definicija Zlatnog

Doba. Druga počinje od Noe, pronalazača vina, i traje do Kane

Galilejske. Otada živimo u trećem dobu. Njegov kraj značit će

povratak na početak, iščeznuće vina, povratak Svevinu.

Jedna pjesma arapskog mistika Omara Ibn Al-Farida

(1181-1235) govori o pijanstvu koje prethodi vinu:

„Gosti, čim zapečaćene posude vinske ugledaju,

Pijani su, a da piće ni okusili nisu.

U spomen ljubljenog bića vina smo pili

i opili se prije no što su stvoreni vinogradi." (Mistično vino)

16.

Heraklitovo evTiavtaeivai (unurnomniasunt, sve )e jedno),

prema Hamvasu, jest najveća misao koju se uopće može

misliti. Umovi kao Platon, Leibniz, Kant, nisu je bili kadri

dosegnuti ili prihvatiti; Heraklit, Lao Ce i Nietzsche jesu. U

Hamvesevu ogledu „Poetica metaphysica" saznajemo da se

filozofija i religija nalaze ispod te misli, da znače njenu

dekadenciju. Od ljudskih moći tu misao nije izgubila jedino

umjetnost. Poezija.

Sve je jedno: biti kadar misliti tu misao. Ne kao da se sve

stvari zbrajaju da bi u konačnome iznosu dale to Jedno. Jer

onda bi svaka pojedina stvar izgledala beznačajno i bila gotovo

ništa; a zbrajanjem ničega ne može se dobiti Jedno. Jedno se ne

može razbiti na dijelove. Ono se ne sastoji od dijelova. Pojedine

stvari nisu dijelovi, nego neokrnjene cjeline. Ako je sve Jedno,

onda su sve stvari od Jednoga načinjene, i Jedno se nalazi u

svim stvarima. U „Filozofiji vina" Hamvas kaže: „Ako je

konačno hen panta einai, odnosno sve je jedno, znači da se sve

nalazi u svemu". Svaka stvar upućuje na sve ostale. Svijet

beskrajnih analogija.

U poglavlju „Grožđe, vino, dragi kamen, žena", Hamvas

sanja o alkemijskoj vještini koja bi mu omogućila da različita

vina pretvara u odgovarajuće drage kamenove, a ove opet u

lijepe žene. Jer sve su te stvari jedno.

„Kada bih imao tu sposobnost, izdvojio bih ne primjer iz

jedne lijepe djevojke njeno duhovno biće i pročišćavao bih ga,

sažimao, destilirao, cijedio, kristalizirao, sve dok ne bih dobio V

neprolaznu sažetu bit. Na kraju bi se od svake lijepe žene

mogao napraviti dragi kamen. Ili vino, ali tada je ne bi trebalo

kristalizirati, već rastapati."

Pjesnička metafora obavlja te sanjane transmutacije. Ona je

posljednje pribježište drevnog znanja o Jednom, i njegove

primjene koju zovemo alkemijom. Perzijski pjesnik Rudaki

(oko 880-954), u savršenoj suglasnosti s navedenim

Hamvasevim recima, posvetio je vinu sljedeće stihove:

„Kako je crveno to piće! Tko ga pogleda,

Taj se koleba je li to rubin ili vino?

Tvar je ista u objega, samo je oblik drugi:

Jedno se smrzlo a drugo rastopilo..."

'Hamvas

 

BILJEŠKA O PISCU

One koje zanimaju potanji podaci o životu i književnom

djelu Bele Hamvasa upućujemo na pregled Antala Dula (u

novinama za kulturu Oko br. 13/28. lipnja 1990, str. 36; prev.

Galeta). Ovdje ćemo navesti samo najosnovnije.

Bela Hamvas rođenje 23. ožujka 1897. u Eperjesu. Djetinjstvo

je proveo u Bratislavi (koja je u sastavu tadašnje Ugarske).

Nakon mature, 1914, odlazi na sjevernu (rusku) frontu. Ondje

biva ranjen i živčano uzdrman. Poslije raspada Austro-ugarske

monarhije obitelj seli u Budimpeštu. U pitanju je nacionalni

ponos: otac nije htio položiti prisegu vjernosti čehoslovačkim

vlastima i obitelj je protjerana. Bela završava filozofski fakultet

(mađarski i njemački jezik), studira glazbu, zarađuje za život

kao novinar „Hfrlapa". Od 1927. zaposlen je u Gradskoj

knjižnici. Prvi brak, s Ilonom Angyal, traje od 1928. do 1935.

Iste (1935) godine osniva književno društvo i časopis „Sziget"

(„Otok ), zajedno s Karolyom Kerenyijem. Izlaze ukupno tri

broja časopisa. 1937. sklapa brak s Katalin Kemeny. U 2.

svjetskom ratu ponovo dospijeva na frontu, 1945. bomba mu

uništava stan skupa s knjižnicom i rukopisima. Od 1920, kada

objavljuje prve tekstove, pa sve do 1947. njegovo književno

djelovanje je relativno slobodno. Objavljuje po časopisima.

izlazi mu „Nevidljiva povijest", „prva (i posljednja)

objavljena knjiga eseja" (K. Kemeny).

Nakon što je 1945. odbio Hamvasev prijedlog za suradnju

na izdavanju niza eseja, Gyorgy Lukacs 1947. kritizira knjigu

„Revolucija u umjetnosti - apstrakcija i nadrealizam u

Mađarskoj" koju su zajedno napisali Bela Hamvas i Katalin

Kemeny. Hamvas pada u nemilost. 1948. gubi namještenje u

knjižnici. Od tada živi kao poljodjelski nadničar, kasnije kao

pomoćni radnik na izgradnji hidroelektrane na gornjem toku

Tise. „Za vikend dolazi kući, 'zamjenjuje knjige', a zorom u

ponedjeljak se vraća naprćen teškim ruksakom. Tijekom više

od jednog desetljeća, u rane jutarnje i kasne večernje sate,

ovako piše najznačajniji dio svoga života, i u pogledu opsega

i u pogledu zrelosti" (K. Kemeny). 1964. umirovljen je

definitivno. Četiri godine kasnije (7.11.1968) umire od izljeva

krvi u mozak.

Bela Hamvas ostavio je za sobom golem opus, većimdijelom

još uvijek neobjavljen: romane (najvažniji Karneval, napisan

1948-51, objavljen 1985), novele (Teško je ne pisati satiru, nap.

1929-31), eseje (Knjiga lovorovog luga, 1930; Archai, 1932-45; Oda

stoljeću, 1945; Filozofija vina, 1947; Silentium, 1949; Scientia

sacra I, II, 1943-63; Patmos I-1II, 1959-66); prijevode i studije

(Upanišade, Konfucije, Čuang Ce, Enoh, Egipatska knjiga

mrtvih, Boehme, Sefer J'cira, Zen, sufijski tekstovi, Murasaki),

aforizme i fragmente (Unicornis - summa philosophiae normalis,

1948), antologije (Velika galerija predaka, 1943-60; Anthologia

humana-mudrost pet tisuća godina, obj. 1946). Nismo ni izdaleka

nabrojali sve.

Hamvaseva udovica Katalin Kemeny, koja danas čuva još

neobjavljene Hamvaseve rukopise, svoj tekst „Život i književno

djelo Bele Hamvasa" zaključuje ovim riječima:

„Vjerojatno je sve ovo i bilo suvišno reći o njemu, dovoljno

je bilo samo ono što je zapisao o svom zamišljenom učitelju u

djelu Unicornis: 'Uvečer bi obično izlazio u osamljeničke šetnje,

a kada bi se vratio kući, nešto bi napisao, pjesmu, nekoliko

rečenica, možda jednu jedinu riječ'.

Jer on je tako živio - doista tako."

S.Andrić

Sadržaj

9 FILOZOFIJA VINA

19 Tri

23 Svijet usta

29 Hijeratičke maske

35 Jedna čaša vina: ateistički saltomortale

43 Eshatološka digresija

49 Ulja

59 Pogovor metafizici. Apologija

65 Vino i idila

71 Grožđe, vino, dragi kamen, žena

79 Katalog vina (skica)

93 Harmonije usta

107 Kada piti, kada ne?

113 Kako piti?

121 Gdje piti?

125 Res fortissima (pijetistima i puritancima)

133 Vita Illuminativa (posljednja molitva)

143 Najvažnija stručna literatura (kronološkim redom)

145 Kazalo stvari

155 Pogovor:

VINO TEKSTA - uvod u metaphysicu sensualis

(S. Andrić)

193 Bilješka o piscu

195 Hamvas na hrvatskome (do ove knjige)

Mađarski prozaik, erudit i filozof Bela Hamvas

(1897-1968) posljednjih godina napokon ulazi u

žarište zanimanja, nakon što je prethodno bio

desetljećima prešućivan i nepoznat domaćoj i

inozemnoj kulturnoj javnosti. Iz raznolikog i

naslovima bogatog Hamvaseva opusa naročito se

izdvajaju: golemi roman "Karneval” (dovršen 1951);

zbirka novela "Teško je pisati satiru” (1931); zbirke

eseja "Knjiga lovorovog luga” (1930), "Archai”

(1945),"Scientia sacra I, II” (1944, 1963), "Patmos IIII”

(1963, 1964, 1966); antologije "Velika galerija

predaka" (1960) i "Antologija humana - Mudrost pet

tisuća godina" (1946); studije o Upanišadama,

Konfuciju, Cuang Ceu, Enohu, Egipatskoj knjizi

mrtvih, Jakobu Bohemeu itd.

"Filozofija vina" napisana je 1947, a objavljena

1988 godine

Tekst koji se sada prvi puta samostalno

objavljuje pisan je virtuoznim i silovitim stilom, s

mnogo nepatvorenog uvjerenja i ništa manje ironije i

neodoljivog šarma.

S.Andrić