DODATAK IV

Transpersonalna psihologija i avatar

U vrijeme kad se četvrta čakra počne buditi, mentalno tijelo postaje prevladavajuća čovjekova snaga. To je Piagetov stupanj formalnih operacija  sa sposobnošću deduktivnog rasuñivanja i manipulacije apstraktnim idejama. Korištenje simbola, povećana dubina i kompleksnost društvene komunikacije koja pojačava sposobnost zadovoljavanja vlastitih potreba i pobuda te stjecanje ovladavanja  vanjskim svijetom – sve to dovodi do velikog pouzdanja u um i poštovanja toga naprednog stupnja evolucije

S našim čudesnim umovima mi sada možemo izvoditi pokuse mislima, pokuse za koje bi nam trebalo daleko više energije kad bismo ih izvodili metodom pokušaja i pogrešaka.

Ali da bi se peta čakra potpuno učvrstila, treba djelovati naporom na čvor četvrte čakre

što zahtijeva od nas da napustimo naše oslanjanje na um kao i sigurnost koju daje lažni osjećaj jake, nezavisne i odvojene osobnosti. To je glavna prekretnica u evoluciji svijesti, prekretnica u kojoj se nalazi izrazita kvalitativna  promjena  naše orijentacije  prema vanjskom svijetu. Da bi se bolje shvatila dinamika i značenje toga veličanstvenog skoka, pogledajmo  što o tome kaže Ken Wilber.

U svom djelu The Atman Project Wilber93 briljantnom jasnoćom naglašava oko 20 stupnjeva svijesti, od razine materije do krajnje sjedinjenosti s Bogom.  Njegovo  djelo

92 Anthony Sutich, u prvom izdanju Journal of Transpersonal Psychology (Spring, 1969.), ovako opisuje tu psihologiju :

"To je naziv, koji je jednoj struji što tek nastaje na polju psihologije, dala grupa psihologa i stručnjaka, muškaraca i žena,  s drugih znanstvenih područja zainteresiranih za one "vrhunske" ljudske sposobnosti i potencijale koji nemaju mjesto u sistematizaciji pozitivističke ili biheviorističke teorije (prva struja), u klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji (druga struja), ili u humanističkoj psihologiji (treća struja). Transpersonalna psihologija koja tek nastaje (četvrta struja) bavi se posebnim empirijskim, znanstvenim proučavanjem i odgovornom primjenom otkrića koja su relevantna postojećim, individualnim i univerzalnim ljudskim meta

– potrebama, vrhunskim vrijednostima, jedinstvenoj svijesti, vrhunskim iskustvima, B- vrijednostima, ekstazi, mističnim iskustvima, strahopoštovanju, bitku, samo-ostvarenju, esenciji. Ona se bavi blaženstvom, zadivljenošću, konačnim smislom, transcendencijom sebstva, Duhom, jednošću, kozmičkom sviješću, bavi se individualnom i opće ljudskom sinergijom, najdubljim osobnim susretima, unošenjem sakralizacije u svakodnevni život, maksimalnom senzornom osjetljivošću, reakcijama na nju i njihovim izrazom te srodnim konceptima, iskustvima i aktivnostima."

baca svjetlost na odnos nižih prema višim razvojnim stupnjevima, osobito u odnosu na dinamiku transcendencije presudne točke prijelaza ili "čvora" četvrte čakre, kako bi se probudila i učvrstila peta čakra.

U jednom eseju94 objavljenom u znanstvenom časopisu Journal of Humanistic Psychology 1982. godine, Wilber objedinjuje svoj rad i definira deset stupnjeva svijesti: a) podsvjesna sfera – 1. cjelovita materija, 2. preverbalna ili tjelesno nagonska, 3.

verbalna ili emotivno mentalna, b) osobna sfera, sfera samosvijesti – 4. persona, 5. ego i

6. kentaur, c) nadsvijesna, transpersonalna (nadosobna) ili univerzalna sfera – 7. parapsihološka (područje duhovnih -sidhhi i parapsiholoških moći), 8. suptilna sfera (područje arhetipskih i osobnih božanstava), 9. kauzalna (nemanifestirana praznina) i 10. ultimativna sfera (univerzalna Svijest - Duh). Ti stupnjevi detaljno opisuju opće kretanje od materije prema tijelu, umu, duši, prema duhu.

Wilberov peti i šesti stupanj, ego i kentaur, odgovaraju trećoj i četvrtoj čakri. On je počeo shvaćati te dvije razine proučavajući  razlike izmeñu ego - psihologija i humanističko- egzistencijalističkih psihologija. Na taj način on kombinira duboke uvide u istinu psihologije i duhovnosti. Ovdje je vidljiv njihov meñuodnos i stapanje tih dvaju polja,

kao i povećano razumijevanje koje jedno polje može dati drugom. Wilber piše:

"Ego - psihologije imaju za cilj 'nesvjesno učiniti svjesnim', ili ponovno  ujediniti  ego s aspektima psihe koja je bila odcjepljena ili odvojena od njega zbog prošlih razvojnih zbrka ili teških situacija (gdje je bio id, ondje sad mora biti ego). Koristeći Jungove termine, ja imam ovakav koncept – persona ili lažna slika osobnosti, može se ponovno sjediniti sa svojom sjenkom, ili s potisnutim osobnim nesvjesnim, kako bi dopustila nastajanje potpunog ega (ili ispravnu sliku osobnosti, adekvatnu moć ega i tako dalje). Teoretski, to je jednostavno poput formule: persona plus sjenka = ego.

Humanističko egzistencijalistički psihoterapeuti nisu poricali tu jednadžbu. Zapravo, mnogi su je eksplicitno koristili (na primjer  Perls). Ali činilo se da se nekako  uzdižu iznad te jednadžbe te govore o mogućnostima cijelog organizma, mogućnostima koje nadilaze bilo koji od njegovih dijelova – bilo personu, ego, id ili superego. Rollo May (1969. godine) na primjer  kaže: "Ni ego, ni nesvjesno niti tijelo ne mogu biti autonomni. Autonomija, po sâmoj svojoj prirodi može biti smještena jedino u središnjem sebstvu. Logično kao i psihologijski moramo  se uzdići iznad sistema ego- id –superego i pokušati razumjeti biće čiji su oni izražaji." Zapamtite da May ne poriče postojanje ega - id- superega, on ih jednostavno vidi kao izražaje dubljeg jedinstva, ili dubljeg sebstva, kao potpuno biće…Potpuni organizam obuhvaća ego - id- superego, ali ne i obratno. Zato sam počeo nazivati tu duboku razinu imenom kentaur (što je mitološki termin koji je prvi

93 Ken Wilber, autor transpersonalne psihologije, čija su blještava djela The Spectrum of Consciousness,

1977. godine, No Boundary, 1979. godine, The Atman Project,, 1980. godine i Up From Eden,

1981.godine

94 Ken Wilber: Odyssey, A Personal Inquiery into Humanistic and Transpersonal Psychology - Journal of

Humanistic Psychology / Volume 22 –1, pp. 57- 90

upotrijebio Benoit 1955. godine, da bi pokazao potpuno jedinstvo ljudskog uma i životinjskog tijela.)

Ako bismo jednom rečenicom morali definirati opći cilj humanističko-egzistencijalističke psihoterapije, ona bi glasila: "Njihov  je cilj ponovno probuditi i ponovno aktualizirati osobnost kentaura." Kao što je studija Jamesa Broughtona otkrila, najpotpunije razvijene osobe smatrale su "i tijelo i um iskustvom integralne osobnosti", a ta integralna osobnost, kentaur, bio je točan obrazac humanističko – egzistencijalističkih terapija (Loevinger,

1977.). Kasnije ću podijeliti te terapije na dva razreda – umni i fizički, ovisno o tome, pristupaju li kentauru uglavnom preko uma (Rollo, May, Binswanger), ili preko tijela (joga, rolfing). Ali bitno mišljenje je ostalo sljedeće: "Treba ujediniti  ego - um i tijelo - fizički dio, kako bi se ponovno probudilo potpuno jedinstvo s kentaurom.  Kao što je Perls

1955. godine izjavio: "Cilj je proširiti granicu koju smatrate svojom da bi se uključile  sve aktivnosti organizma." Jednadžba za ovo je sljedeća: ego + tijelo = kentaur.

To bi bile, naravno, najjednostavnije generalizacije. Kao što je to obično kod generalizacija, one su ipak bile neobično  korisne. Na primjer,  već sam govorio  o razlici izmeñu neurotske tjeskobe krivnje i egzistencijalne tjeskobe krivnje. Uzrok prve je strah od vlastite sjenke, a druge - strah od vanjskog svijeta koji se razlikuje od nas. Prvu je uzrokovalo raslojavanje unutar subjekta, a drugu ranije raslojavanje izmeñu subjekta i objekta. (I tako, da završimo naš prikaz s Freudom,  oba ta gledišta su djelomično  točna. Primarna tjeskoba je egzistencijalna i stečena i upravo ta tjeskoba uzrokuje potiskivanje sjenke – ali to tada dovodi do još izrazitije tjeskobe, do pojačane tjeskobe odnosno neurotične tjeskobe). Osim toga, te jednostavne generalizacije ukazale su mi, samo u osobnoj sferi, na tri glavne razine postojanja ili svijesti: na razinu persone, razinu ega i kentaursku, egzistencijalističku razinu.

S te točke gledišta bio je samo mali korak do spoznaje kako se mistične tradicije uklapaju u sveopći obrazac. Cilj psihoanalize jest ujediniti  osobu i njezino ponašanje da bi se

otkrio cjeloviti i zdrav ego. Humanističke terapije idu dublje – njihov je cilj ujediniti ego i tijelo da bi se otkrio potpuni  kentaur. Na isti način, mistične tradicije išle su dublje i cilj im

je bio ujediniti kentaura i kozmos kako bi otkrili vrhovni identitet, kozmičku Svijest, kako ju je Bucke dalekovidno nazvao.95

Wilber je uočio važnu razliku izmeñu ego - psihologije i humanističko-egzistencijalističkih psihologija u definiranju onoga što on naziva stupnjem kentaura, to jest jedinstvom ljudskog uma i životinjskog tijela. Ali što je to tijelo koje, kad je integrirano  s egom, osobom i ponašanjem, dopušta dublje iskustvo sebstva? To nije fizičko – nije čak ni emocionalno tijelo jer je integracija tih elemenata uvijek bila cilj tradicionalne medicine i psihologije.

Humanističko – egzistencijalistički terapeuti meñusobno se razlikuju po svom razumijevanju suptilnije energije – prãïa i četvrte čakre, a to razumijevanje je ograničeno. Oni su svjesni važnosti svih vrsta tjelesnog rada kao što je rolfing,

akupunktura i joga koje dovode svijest u dodir sa suptilnom energijom prãïe. A ta prãïa

95 ibid., pp.64 - 65

djeluje na otvaranje čovjekova srca, njegova dubljega ljudskog iskustva - jer njegova je četvrta čakra povezana s višim ljudskim osobinama kao što su suosjećanje, skrb za druge, samopožrtvovnost, nesebično služenje i težnja da čovjek živi dobro i pravedno.

Ali čak i razumijevanje humanističko egzistencijalističkog pokreta još je uvijek prilično ograničeno  što se tiče dinamike transcendencije četvrte čakre. Upravo ovdje joga, sa svojim djelovanjem koje donosi zdravlje i energiju tijelu, emocijama i umu, te svojim razumijevanjem podrijetla evolucije i dinamike energije prãïe, kao i meñusobnim odnosom prãïe, kuïåalinì i čakra te podizanjem svijesti – dakle upravo ovdje joga može psihologiji Zapada pružiti posve novu dimenziju razumijevanja.

Wilber skreće svoju pozornost prema shvaćanju dinamike transcendencije te tako razjašnjava razumijevanje kompleksnog problema transcendencije četvrte čakre koju naziva Apolonov kompleks.

…najvažniji i najrašireniji kompleks današnjice nije Edipov kompleks – ili teškoće transformacije iz tijela do uma – nego ono što bismo mogli nazvati Apolonov kompleks, ili teškoća transformacije od uma do duše, ili od osobnih, mentalnih područja, odnosno područja ega do transpersonalnih, suptilnih područja, odnosno područja iznad ega. Višïuov kompleks, poteškoće transformacije od duše do duha, javlja se na razini tako razvijenoj, da ga osjećaju samo vrlo napredni meditanti.

Priroda tih viših kompleksa, kao što je Apolonov i Višïuov kompleks, objavila mi se tako jasno u mojoj vlastitoj meditaciji. U vrijeme dok sam završio pisanje svoga djela No Boundary (Wilber, 1979.), moje izvoñenje meditacije, premda ne još vrlo napredno, nije više bilo na početnom stupnju. Bolovi u nogama (zbog sjedenja u lotos položaju) bili su podnošljivi i moja svijest je rasla i postajala sposobnom da podrži jedan budan, aktivan,

a ipak opušten i nenaporan položaj tijela. Ali moj je um bio poput majmuna, kao što kažu budisti – prisilno aktivan, opsjednuto motiviran. I tako sam se našao suočen s

vlastitim Apolonovim kompleksom i poteškoćom transformacije od mentalne do suptilne

sfere. Suptilna sfera, ili duša kako bi je kršćanski mistici nazivali, početak je transpersonalnog područja. Kao takva, ona je supramentalna, iznad ega i nadilazi sve riječi. Ali kako bi se stiglo do te sfere, čovjek mora, kao kod svih transformacija, "umrijeti" za nižu razinu (u ovom slučaju za mentalnu  razinu, to jest za razinu ega). Neuspjeh da se to postigne ili nesposobnost da se to učini, naziva se Apolonov  kompleks. Kao što osoba

s Edipovim  kompleksom ostaje nesvjesno vezana za tijelo i njegov princip zadovoljstva, tako osoba s Apolonovim kompleksom ostaje nesvjesno vezana za um i njegov princip stvarnosti. Stvarnost ovdje znači institucionalna, racionalna, verbalna stvarnost, koja premda konvencionalno dovoljno stvarna, ipak je samo jedna meñufaza na putu prema ãtmanu. To jest, ona je samo slika sâme prave stvarnosti i zato, ako se čovjek uz nju veže, ona konačno i napokon  sprečava otkrivanje  one prave stvarnosti.

Borba s mojim  opsesivno kompulzivnim razmišljanjem – ali ne s odreñenim  opsesivnim mislima, kao što se dogaña kod odreñene neuroze (koja se često prikazuje kao posljedica Edipova kompleksa), i sâm tijek razmišljanja – bila je vrlo naporna  zadaća, s kakvom  se još nikad nisam susreo. Bila je to najteža bitka s kojom  sam se ikad suočio. Da je bila samo za još jedan postotak teža, jadno bih doživio neuspjeh. (Odličan prikaz takvih početnih bitki opisao je Walsh 1977.- 1978. godine). U mom slučaju bio sam sretan što

sam ipak napredovao,  što sam se konačno mogao popeti iznad fluktuacija mentalnih grčenja i što sam mogao otkriti,  iako tek na početku, jedno područje neusporedivo dublje, stvarnije, zasićenije postojanjem, otvorenije jasnoći. To je područje bilo jednostavno područje suptilnoga, koje je otkriveno  nakon što se sretno prebrodio tako zvani Apolonov kompleks.

U tom području, nije neophodno da razmišljanje sasvim prestane (premda  se to često dogaña, osobito na početku), nego da čak i tada kad se razmišljanje ponovno javi, ono ne ometa ovu širu pozadinu jasnoće i svijesti – (vidi na primjer John Welwoodov (1977.) kristalni izvještaj toga "transpersonalnog polja.") Kad čovjek jednom doživi to suptilno stanje, više se "ne gubi u mislima." Prije bi se moglo reći da one ulaze u svijest i nestaju slične oblacima što prolaze nebom, glatko, graciozno, jasno. Ništa ne prianja, ništa ne zadržava, ništa ne zapinje. Chung Tzu: "Savršen čovjek koristi svoj um poput zrcala. Ono sve uhvati, ništa ne odbija. Ono sve prima, ali ništa ne zadržava." 96

Wilber raspravlja o promjenama u iskustvu uma i onom što leži iznad uma, kad se transcendira ono što on naziva Apolonovim kompleksom. Htio bih ovdje dodati jedno upozorenje. Danas, u doba znanosti i visoke tehnologije, neki duhovno orijentirani pristupi, želeći koristiti znanstvene izraze, opisuju više duhovne dimenzije izrazima svijest, energije, moći, univerzalni zakoni i ravnoteža, kao što bi fizičari raspravljali o neosjetljivom kozmosu koji je lišen suosjećanja. O višim duhovnim stanjima može se raspravljati izrazima: kvaliteta, vrsta, ritam i sadržaj misli i slika doživljenih u meditaciji – ne zanemarujući suptilnije i dublje aspekte kao što su moralnost, odanost, osobni odnos Boga s čovjekom  i Njegovu veliku vječnu ljubav koja transcendira sve zakone i moći.

Ovu zadnju dimenziju duhovnosti treba naročito naglasiti. Upravo kao što duhovno izvoñenje meditacije dovodi do unutarnjeg  iskustva iznad uma, do stanja bez misli, do proširenja svijesti, do mira, svjetlosti i blaženstva, tako i duhovno provoñenje moralnosti, odanosti i nesebičnog služenja, dovodi do jednako važnog, ako ne i važnijega unutarnjeg iskustva dubokog suosjećanja i ljubavi. Spontani izrazi nesebičnosti i požrtvovnosti prema našim bližnjima donose jedan prodorni osjećaj Božje sveprisutnosti i Njegova osobnog odnosa prema nama.

Ističem to zbog toga kako bih ublažio preveliko naglašavanje znanstvenog pristupa na Zapadu u kojem postoji opasnost da se isključi Bog – i zato jer je čovjekova težnja stopiti se s Bogom pa on želi steći Njegove osobine vrline, istine, ispravnosti, mira i nesebične ljubavi koja održava cijelo čovječanstvo. To je put do transcendencije koji Sai Baba poučava. Boga možemo doživjeti u meditaciji putem nevezivanja uz misao – ili "ovdje na Zemlji" ljubavlju i nesebičnim služenjem, to jest nevezanošću  za plodove djelovanja. Ja vjerujem da je sposobnost razumijevanja skrivenih istina četvrte čakre više stanje nesebične ljubavi čiji je izraz ova vrsta služenja. Ta sposobnost ne samo što utječe na svijest i oblikuje ju, već je ona neophodan preduvjet u procesu stapanja s univerzalnom sviješću.

96 ibid. pp. 79. – 80.

Wilber naziva ta dva viša prijelazna stupnja Apolonovom i Višïuovom točkom. Ja bih ih radije nazvao točkama Višïua i Ûive jer to su nazivi koje su jogini dali čvorovima povezanim s četvrtom  i šestom čakrom. Osim toga, Višïu je onaj aspekt hinduističkog božanstva (trojstvo Brahmã, Višïu, Ûiva) koji se manifestira u ljudskom liku kao avatar

da pomogne čovječanstvu stići do četvrte čakre svijesti i stanja iznad nje. On poučava put ljubavi i nesebičnog služenja, a njegov primjerni život služi kao savršeni model koji se

mora slijediti. Sai Baba kaže da se avatar utjelovljuje  od vremena do vremena kad čovjekova svijest padne i tama ovlada svijetom: "Da osigura mir, radost i osjećaj ispunjenja tražiteljima koji već dugo za tim teže, da njeguje ispravnost – dharma, da nadvlada zlo i svlada zle. Silazak Boga na Zemlju, utjelovljenje bezobličnoga u lik, to je ostvarenje težnje svih tražitelja."

Utjelovljenja kao što je bio Krist, Buda ili Kõšïa, imaju moć promijeniti smjer povijesti jer podižu ljudsku svijest iznad sebičnosti do nesebičnosti, iznad dualnosti do božanskosti.