Viktor Frankl, liječnik i psihijatar, koji je, preživjevši strahote konc.logora osnovao cijeli novi pravac u psihoterapiji-LOGOTERAPIJU.. Logos, kao smisao, ulijevanje ljudima koji izgube smisao života, nadu, pronalazeći u njima upravo ono radi čega oni nastavljaju živjeti dalje. Knjiga ima naziv "ZAŠTO SE NISTE UBILI".. Citiram dio uvoda V.Frankla:
"Koncentracioni logor je tu samo kao primjer, recimo, kao model. Ja sam njime htio dokazati da život ne samo ima svoj smisao nego ga i zadržava-pod svim uvjetima i u svim okolnostima, čak i onima kakvi su bili u Oswiencinskom logoru; i to će ga sačuvati do svoga pšosljednjeg časa-do našega zadnjega daha. Radi se o smislu "in extremis".

"Smrznuto tlo pucketa pod udarcima pijuka, i grude zemlje se otkidaju. ljudi šute,mozgovi im otupjeli. A moj mozak se neprestano bavi slikom moje žene. Sijevnu mi misao: Možda više nije živa! Znao sam jedino to da ljubav ide mnogo dalje od fizičkog života. ljubav nalazi najdublji smisao u duhovnom biću, unutarnjoj osobnosti. Je li osoba zbiljski prisutna ili ne, je li ili nije više na životu-prestaje donekle biti važno. nisam doista znao je li mi žena živa, nisam to mogao doznati (u logoru nije bilo mogućnosti dopisivanja); ali u tom trenutku, to je prestalo biti važno, nije mi bilo potrebno znati: ništa ne bi moglo pokolebati snagu moje ljubavi i mojih misli, niti sliku moje ljubljene. Da sam i znao da mi je žena mrtva, mislim da bih nastavio kontemplaciju njene slike, i da bi moja konverzacija s njome bila jednako živahna i jednako okrepljujuća." Stavi me kao pečat na svoje srce: ljubav je jaka kao smrt"(Pjesma nad pjesmama,8,6).Takav intenzivniji nutarnji život, pružao je kažnjeniku utočište-u praznini i duhovnom siromaštvu logoraške inteligencije, i omogućavao mu da se utekne u prošlost. prepuštena sebi, njegova se mašta zabavljala prošlim doživljajima- često tričavim i nevažnim. Nostalgično ih je pamćenje uljepšavalo, i duh je k njima čeznutljivo navraćao. U mislima sam poduzimao nekadašnje vožnje autobusom, otvarao sam vrata svoga stana, odgovarao na tel. pozive, upaljivao električno svjetlo... misli su se logoraša često bavile takvim pojedinostima i takve su nas uspomene mogle često do suza ganuti. Tendencija k unutrašnjosti, koja se pokazivala u logoraša, poticala je prigodice, intenzivnije doživljavanje umjetnosti i prirode-kao nikad prije. pod njihovim je utjecajem logoraš katkada zaboravljao na svoje strašne prilike. Da je tko vidio naša lica dok smo-za vrijeme vožnje vlakom iz Oswiencima prema logoru u Bavarskoj-promatrali salzburške planine s njihovim vrehuncima obasjanim zalaskom sunca, kroz okna s rešetkama na zatvoreničkim vagonima, taj ne bi pomislio da su to lica ljudi koji su izgubili vjeru u život i slobodu.