Sjetih se jedne priče koju je napisao jedan, ponekad namrgođeni kolega. Mislim da je dio te priče išao ovako: "Ove su Kiše hladnije, nisu kao prije. Ali Kiša je Kiša i to je njena priroda. Čovjek je čovjek i nije kao prije, ali nikada neće biti ovakav kakav je sada. Iako vrtimo svaki dan isto, svaki dan iste misli, isti ljudi, iste ideje i ako vam to do sada nije dosadilo, neće nikada.
Kada hladne kiše sapru sjećanje uzavrele prošlosti i saperu nam Lice, možda i vidimo sebe na novi način. Osvježeni, čisti, takvi kakvi smo. Jer takvi kakvi smo prosto jesmo, ne možemo biti nikakvi drugačiji do takvi kakvi jesmo u ovom trenutku. To je ono što smo mi. Zbir trenutaka prošlosti i budućnosti u Sadašnjosti. Ali ako podržimo tu Sadašnjost, prostom Kišovitošću možda se ugledamo kao odraz u nekom prolazniku ili lokvi vode ispod naših nogu."