PROČITANO

474

PUTA

OD 14.01.2018.

ČOVJEK I SMRT

Da se pojavila u nekoj drugoj državi, ili možda čak i ovdje u Rumunjskoj no u nekomu drugom vremenu, ovoj knjizi ne bi bila potrebna tolika uvodna objašnjenja. Razlog njezina postojanja proizišao bi iz same teme kojom se bavi. Njezin novitet bilježili bi, kontrolirali i o njemu raspravljali stručnjaci. Ne govorimo o «stručnjacima» već o «sposobnima», odnosno o ljudima koji se zanimaju za tu vrstu pokušaja sinteze te koji poduzimaju napore da provjere njezine argumente i dokumentaciju. Naravno da bi iz takva kuta gledanja umnogome bilo jednostavnije objaviti spomenuto djelo izravno na nekomu stranom jeziku - što bismo i sami htjeli učiniti čim to okolnosti dopuste. No objavljivanje jedne znanstvene studije nipošto ne ovisi o njezinu autoru. Jednako tako, u očekivanju prigode da predstavimo rezultate naših istraživanja u povijesti orijentalnih znanosti u nekomu stranom jeziku - kao što smo učinili s ostalim djelima iz povijesti religije i folklora - zadovoljavamo se izdati ih na rumunjskom, prepuštajući stranom jeziku tek njihove sažetke.

ČOVJEK I SMRT

Edgar Morin, Čovjek i smrt,

prevela Branka Paunović,

Scarabeus-naklada, Zagreb 2005., 479 str.

(Biblioteka Imago)

Edgar Morin, autor knjiga iz područja antroposociologije, sociologije kulture, političke sociologije, socijalne i kulturne antropologije, angažiran kad je riječ o globalizaciji terorizma, o izraelsko-palestinskom problemu, o ratu jezika, o protuislamskom stanju duha u Americi, prijevodom knjige s temom antropologije smrti prvi se puta predstavlja našoj široj čitateljskoj publici i kao antropotanatolog. Srećom, prijevod njegove knjige Čovjek i smrt bio nam je dostupan već 1981. godine u prijevodu Branka Jelića i u izdanju Beogradskoga izdavačko-grafičkog zavoda.

Pritom bih pridodala kako je grafičko uređenje beogradskoga izdanja daleko privlačnije od ovdje prikazanoga jer pored čitatelju primamljivije naslovnice beogradski je izdavač (urednik: Ivan Čolović) pridodao i grafičke priloge (izbor ilustracija: Nicole Phelouzat).

Riječ je o temeljnom djelu iz antropologije smrti, prvi puta objavljenom 1951. godine, a navedeni hrvatski prijevod trećega izdanja na francuskom jeziku iz 2002. godine pored predgovora prvom izdanju sadrži i predgovor drugom izdanju (1970.), uvod iz 1976., predgovor iz 2002. godine te zaključak Između neodređenog i beskonačnog iz 1970. godine, u kojemu, među ostalim, francuski kulturolog detektira kako će, nakon što budu svladani neimaština i glavne bolesti, starenje postati jednim od problema na koje će se najviše usmjeravati istraživanja, a njegovo rješavanje jednim od glavnih izvora napretka civilizacije.

Upravo knjiga Čovjek i smrt – koju je autor strukturirao u pet cjelina: "Opći uvod", "Prva shvaćanja smrti", "Kristalizacija shvaćanja smrti kroz povijest", "Suvremena kriza i kriza u shvaćanju smrti" te posljednje poglavlje pod nazivom "Tanatologija i djelovanje protiv smrti" – a koju je pisao u razdoblju između 1948. i 1950. godine, kako svjedoči u knjizi Izgubljena paradigma: ljudska priroda (1973.), kad je tražio točku spoja i razdora između biologije i znanosti o čovjeku – demonstrira da je antropologija izgleda moguća jedino kao antropologija smrti. Sjedinjujući, primjerice, filozofijske, povijesne, psihologijske, psihoanalitičke, sociološke, psihosociološke, etnološke, antropološke, biološke spoznaje o fenomenu smrti, Edgar Morin u okviru kulturne antropologije, odnosno svojega koncepta genetičke antropologije, između ostaloga, istražuje dualističnost čovjekova stava prema smrti – izlaganje smrtnoj opasnosti i užasavanje od smrti – kao ono što najdublje određuje ljudsku bit; demonstrira kako je čovjek zagospodario smrću pomoću magije i mita; zaključuje kako su običaji i vjerovanja vezana za smrt najiskonskije područje naših civilizacija; pokazuje kako su dva glavna vjerovanja – vjerovanje u smrt i ponovno rođenje, zahvaljujući preseljenju duše, te vjerovanje u dvojnika koji nastavlja živjeti nakon smrti često isprepleteni; propituje kako je čovjek spoznao sebe kao vlastitu stvarnost najprije kao sjenku, odraz vlastitoga tijela, a koje je vidio kao dvojnika preko kojega je otkrio vlastito postojanje kao jedinke. Naime, u okviru prvih shvaćanja smrti francuski antropotanatolog ističe kako je dvojnik (alter ego, točnije ego alter) jezgra svake arhaične predodžbe povezane s mrtvima koji svjedoči o tjelesnoj prirodi mrtvih i pritom upozorava kako pojmovi duše ili duhovi nisu u skladu s tim prvobitnim poimanjem, te kako će se širenjem pojma duše značenje dvojnika smanjivati. Naime, uzdizanje bogova je bilo praćeno obezvređivanjem dvojnika, a ujedno je i vjerovanje u dušu postupno potisnulo vjerovanje u dvojnika.

Nadalje, svojom knjigom o antropologiji smrti francuski kulturolog upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio, a s druge strane nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih očitovale su se već u prapovijesnom dobu, što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih obitavališta i nekropole. Naime, što je civilizacija arhaičnija, što je životni prostor živih uži, mrtvi se nalaze u većoj blizini živima. Tragom navedenoga, Edgar Morin određuje grob kao putovnicu koja legitimira život sahranjenoga, ali pridodajem: jednako tako grob funkcionira i kao ratna putovnica u čije je ime vođena uvijek nevidljivo prisutna "antropologija" zla, rata.

Pritom su iznimno poticajna autorova propitivanja smrti u okviru filozofijskih shvaćanja smrti, u okviru čega apostrofira kako se od druge polovice 19. stoljeća (Weltschmerz) očitovala kriza u shvaćanju smrti te, primjerice, stranice o antropološkoj istini kršćanstva koja razotkriva kako se kršćanska istodobna mržnja prema grijehu i seksualnosti očituje kao mržnja prema smrti.

Posebnu pozornost Morin usmjerava na činjenicu prema kojoj je raspadanje strašno razdoblje kada su truplo i dvojnik još uvijek sjedinjeni, a razlike u postupcima prema mrtvima određuje prema odstranjivanju mekih dijelova tijela. Kako se u sprečavanje raspadanja upisuju spaljivanje (ishod: pepeo), endokanibalizam (ishod: kosti) i balzamiranje (ishod: mumija), uspostavljena je sličnost između spaljivanja i balzamiranja kao postupka obrnutoga od vremenskoga protoka, vrtloga prirode nastojanjem da se egipatsko-"alkemičarski" za-vrati, zaustavi vrijeme raspadanja. Naime, unatoč opreci pepeo (incineracija) – mumija (balzamiranje: netaknutost), riječ je o "istome" cilju jer pepeo i mumija kao nekvarljivi/nepokvarljivi (ishodi) predočuju pobjedu nad truljenjem. Pritom pobornici spaljivanja (incineracije) prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju duše, a pobornici inhumacije razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih tijela. Pored prirodnoga raspadanja, u koje uvrštava zoroastričku koncepciju Kule tišine (ishod: kost) te sahranjivanje (ishod: kosti), Morin pokazuje kako kao manjkavi oblici raspadanja dvojnika-trupla figuriraju sramna smrt (nesahranjeno truplo, a ishod su neutješne sablasti) i manjkavi pogreb (ishod: vampir kao dvojnik-truplo).

Morin svojom antropotanatologijskom knjigom upozorava kako humanističke znanosti čovjeka prepoznaju samo po oruđu kojim se služi (homo faber), po njegovoj racionalnosti (homo sapiens), sposobnosti govora (homo loqax), zapostavljajući određenje čovjeka kao jedine vrste čiji pripadnici nakon smrti svakog od njih održavaju pogrebni obred, koja vjeruje u zagrobni život i uskrsnuće mrtvih. Dakle, očito je za Edgara Morina riječ o bioantropološkom prekidu koji bi mogao uvesti specifičnost čovjeka, čime se, na žalost, ipak uvodi još jedan jaz između životinje i čovjeka. Za Morina je vjerojatno da je stav prema smrti i truplu ona prirodna crta kojom čovjek djelomice izmiče prirodi i postaje životinja prožeta kulturom. Pored toga taj bioantropološki prekid, u Morinovu određenju, demaskira da je čovjek jedino biće koje se užasava smrti i istodobno jedino biće koje ubija svoje bližnje, jedino biće koje traži smrt.

Glorifikacijom specifičnosti ljudskoga odnosa spram smrti Edgar Morin ujedno kao i da oponira nekim vjerovanje u dvojnika koji nastavlja živjeti nakon smrti često isprepleteni; propituje kako je čovjek spoznao sebe kao vlastitu stvarnost najprije kao sjenku, odraz vlastitoga tijela, a koje je vidio kao dvojnika preko kojega je otkrio vlastito postojanje kao jedinke. Naime, u okviru prvih shvaćanja smrti francuski antropotanatolog ističe kako je dvojnik (alter ego, točnije ego alter) jezgra svake arhaične predodžbe povezane s mrtvima koji svjedoči o tjelesnoj prirodi mrtvih i pritom upozorava kako pojmovi duše ili duhovi nisu u skladu s tim prvobitnim poimanjem, te kako će se širenjem pojma duše značenje dvojnika smanjivati. Naime, uzdizanje bogova je bilo praćeno obezvređivanjem dvojnika, a ujedno je i vjerovanje u dušu postupno potisnulo vjerovanje u dvojnika.

Glorifikacijom specifičnosti ljudskoga odnosa spram smrti Edgar Morin ujedno kao i da oponira nekim svojim zaključcima – zaključku kako većina kulturnih obilježja ima nagovještaj u životinjskim skupinama te zaključku kako je čovjek zapravo čovjekoliki majmun.

Stoga i u uvodu iz 1976. godine spomenutoj knjizi Morin zapisuje i kritički osvrt na vlastite koncepte o antropotanatologiji te upućuje da kad bi danas ponovno morao napisati knjigu o antropologiji smrti, temeljito bi preradio Opći uvod prema bioantropološkim koncepcijama koje je iznio u knjizi Izgubljena paradigma.

Suzana MARJANIĆ

Edgar Morin, (1921.), svjetski je poznat francuski mislilac koji se osobito istaknuo pokušajem interdisciplinarnog, odnosnog transdisciplinarnog pristupa problemima suvremene kulture, kao i vrsnom publicistikom. Studirao je sociologiju, ekonomiju i filozofiju, diplomirao povijest, zemljopis i pravo, a mnogo se bavio i novinarstvom. Dobitnik je mnogih međunarodnih priznanja i nagrada, predsjednik je Europskog udruženja za kulturu, počasni profesor na nekoliko svjetskih sveučilišta i direktor emeritus Nacionalnog centra za društvena istraživanja u Parizu (CNSR). Od brojnih radova najčešće mu se glavnim djelom smatra Metoda, opsežan pokušaj u šest svezaka da se utvrde metode i načini promišljanja kakvi bi ujedinili humanističke i prirodne znanosti. Djela su mu prevedena na mnoge jezike, pa tako i na hrvatski, primjerice Čovjek i smrt, Scarabeus, Zagreb, 2005., Izgubljena paradigma: ljudska priroda, Scarabeus, Zagreb, 2005., Misliti Europu Durieux, Zagreb, 1995., Kako izići iz XX. stoljeća, Globus, Zagreb, 1983.; Odgoj za budućnost. Sedam temeljnih spoznaja nužnih u odgoju budućnosti Educa, Zagreb, 2002. te više manjih ogleda i rasprava.