3.         Americki humor

Vodici ne mogu ovladati nijansama americkog humora

Mark Twain

Charles Batchellor je Englez koji se pridruzio Edisonu cetrnaest godina prije osnivanja kompanije Edison Electric Light. Ovo dvoje ljudi prvo je radilo na telegrafskom releju koji je Edison konstruirao u Newarku. Poslije je Batchellor s Edisonom podijelio slavu koju im je donio fonograf, i tijekom godina postao mu bliski prijatelj i povjerljivi savjetnik. Bio je to visok, tamnoput, krupan muskarac kojeg su zene u mladim danima smatrale zgodnim. Kad ga je Tesla upoznao, kosa i brada bile su mu jos uvijek crne i guste, premda je bio tek nesto mladi od Edisona.

Edison je imao kompaniju u Parizu koja je upala u probleme, pa je poslao Batchellora da ih rijesi. Uputio ga je da treba sprijeciti pariske

inzenjere da ne prave tolike greske, te da pocnu zaradivati umjesto da mu rasipaju novac.

Iskreno receno, tvrtka je djelovala u novom podrucju s nestrucnim inzenjerima i neisprobanom opremom. Nitko od njih nije znao sto se od

njih ocekuje, a vecinu pogresaka napravila je dobronamjerna i radisna, ali nesnalazljiva i nesposobna ekipa.

Kompanija Continental Edison u Parizu bila je podruznica kompanije

Edison Electric Light. Proizvodila je motore, rasvjetne sustave i dinama. Ne moze se reci da su njihovi poslovi bili uspjesni, a pogotovo ne posao uvodenja kompletnog sustava rasvjete kojeg su sklopili s njemackom zeljeznicom. Na nesrecu, osoblje koje ga je uvodilo na stanici u Strasbourgu napravilo je nekoliko ozbiljnih pogresaka. Dok je car Willhelm T. prisustvovao otvaranju novog sustava rasvjete, doslo je do kratkog spoja, eksplozije, a  zid se srusio ravno pred kralja i njegovu pratnju. Ni kralj niti narucitelji sustava nisu bili previse odusevljeni, narocito zato sto su odnosi izmedu Francuske i Njemacke nakon francusko-pruskog rata 1883. bili napeti i puni  netrpeljivosti.  Na francusku kompaniju koja je skoro ubila njihovog cara, instaliravsi opasni elektricni  sustav,  njemacke  vlasti  nisu  bas  gledale  dobrohotno.  Ta

nezgoda koju je skrivila kompanija Continental Edison bila im je, u najmanju ruku, sumnjiva.

Situacija je bila iznimno neugodna po Edisona - smatrao je da ce taj incident  unistiti  njegov                    ugled  u   Europi. Postojala je i opasnost da

kompaniji ne bude placen posao, te da ih jos i tuze za stetu. Svaki korak koji poduzmu da poprave instalaciju trebat ce posebnu dozvolu Nijemaca. Da ih uvjeri kako taj sustav vise nikada nece predstavljati opasnost,

Edison je poslao svojega najpovjerljivijeg casnika, Charlesa Batchellora, u Pariz da izgladi stvar.

U to vrijeme Tesla je tek poceo raditi za Continental Edison. Nakon

diplome na Praskom sveucilistu, prvo je radio u telegrafskoj kompaniji u Budimpesti sve dok ova nije bila prodana. Poslije je otisao sa svojim sefom u Pariz. Tesla se nadao da ce mu ovo preseljenje pruziti priliku za usavrsavanje ideja o asinkronom motoru. Kad je Batchellor dosao u Pariz, on se tek privikavao na Continental Edison.

Kljucajuci od novih zamisli, izlagao ih je bez kraja i konca svakome tko ga je imao volje slusati. Nije imao nikakvog smisla za cuvanje poslovnih

tajni niti dara za unosan posao, ali je zato bio opasan igrac biljara. Samo

je nekolicina americkih inzenjera u kompaniji Continental Edison, koji su bili daleko od udobnosti vlastitog doma, cesto navecer igrala biljar. Tesla

bi im se pridruzio, i igrajuci biljar neoprezno objasnjavao svoje ideje

vezane uz izradu asinkronog motora i o svijetloj buducnosti uporabe izmjenicne struje.

Tipovi     opreme   koju    su   izradivale     Edisonove    tvornice    koristili     su

istosmjernu struju. Tesla je razradio teoriju o izmjenicnoj struji i vjerovao kako  ce  ona  zamijeniti  istosmjernu  struju,  cim  ljudi  shvate  njene

prednosti. Malo  je, medutim, ljudi  od onih s kojima je radio u Parizu

vidjelo komercijalnu vrijednost njegovih ideja.

Svi patenti Edisonove kompanije bili su namijenjeni za izume koji rade na  istosmjernu  struju,  sav  alat  koji  su  prodavali  takoder.  Kad  neka

kompanija ima monopol na odredeni izum, malo je vjerojatno da ce se

zainteresirati za novu ideju koja ce ga uciniti suvisnim. Na kraju krajeva, upravo  su  ulozili velika sredstva u izgradnju elektrana za proizvodnju

istosmjerne struje i elektrifikacijski sustav.

Nova znanost o istosmjernoj struji uzrokovala je poprilicno problema nekolicini vec uhodanih inzenjera koji su se cvrsto drzali svoje teorije.

Oni nisu htjeli odbaciti ulozeni trud, da bi se uhvatili provedbe neke nove lude ideje. U Tesli su vidjeli ugodnog, darovitog ali i pomalo luckastog covjeka. Zaposlili su ga na necem skroz prakticnom - gradnji motora na istosmjernu struju i rjesavanju problema spajanja dinama.

Jedan od Teslinih partnera u biljaru, gospodin D. Cunningham, bio je nadzornik mehanickog odjela kompanije. Bit ce da je vjerovao u Tesline teorije, jer je predlozio mladom inzenjeru ozbiljan posao - osnivanje dionickog drustva za razvoj Teslinih ideja. Cunningham je znao da je i Edison poceo na slican nacin u New Yorku, i da je tada uspio izvuci dosta novca od bogatih telegrafskih kompanija. Da je tada poslusao Cunninghamove prijedloge, Teslin zivot tekao bi potpuno drugacije. Umjesto toga, prasnuo je u smijeh kad je cuo sto ovaj govori. Porazen, Cunningham je digao ruke od ovog sanjara u oblacima, pa je prva od Teslinih prilika da se obogati tako propala.

Usprkos poslovnoj naivnosti, Tesla je bio izuzetno sposoban inzenjer. Uhvatio se posla oko elektrana kompanije, u cemu je ubrzo pokazao

darovitost, poboljsavajuci nacrt motora na istosmjernu struju i izradujuci automatski regulator dinama. Kad je Batchellor dosao u Pariz, ubrzo je primijetio Tesline velike mogucnosti i unaprijedio ga u glavnu osobu

zaduzenu za rjesavanje problema u kompaniji.

Bile su potrebne radikalne mjere da se rijesi problem katastrofalnog promasaja u Strasbourgu. Zbog njegovoga prakticnog i teorijskog znanja,

i zbog toga sto je bio najbolji inzenjer u Parizu, Teslu su poslali da hitno osposobi sustav. Gotovo da su mu obecali nagradu za njegov prethodni rad na regulatoru dinama, ali za to nije dobio ni novcica. Sada je Teslin

upravitelj natuknuo kako bi mu mogli isplatiti 25.000 dolara ako popravi sustav u Strasbourgu.

Tesli  nije  bio  problem rijesiti  tehnicke  probleme  sustava, ali je imao

nevolje s Nijemcima koji su, naravno, jos bili sumnjicavi i inzistirali da za svaki sitni korak koji napravi trazi pisano odobrenje. Htjeli su biti sigurni da se vise nece dogadati eksplozije. Tesla je imao dosta slobodnog vremena dok je zbog birokratskog odugovlacenja cekao dozvolu da pocne raditi. On nije bio osoba koja bi besposlicarila. Unajmio je malenu radionicu i napravio prvi svjetski motor na izmjenicnu struju i mali dvofazni generator izmjenicne struje koji je napajao motor o kojemu je tako dugo sanjao.

Taj asinkroni motor bio je daleko ucinkovitiji od bilo kojeg drugog motora do tada, jednostavnije konstrukcije i nije zahtijevao neprestanu

izmjenu cetkica komutatora. Nikome prije njega nije uspjelo napraviti motor na izmjenicnu struju, jer su, kad su pokusali pokrenuti motor izmjenicnom strujom, postigli samo da se on trese, a ne da se okrece.

Tesli je u meduvremenu sinula genijalna zamisao da upotrijebi vise od

jednog izvora napajanja. Uskladio je dva izvora napajanja, pa je tako uspio dobiti magnetsko polje koje se je vrtjelo zajedno s osovinom motora, bez potrebe za neucinkovitim cetkicama. One su kod prijasnjih verzija ostvarivale kontakt motora i pokretnih dijelova.

Nije Tesla samo iskljucio iskrenje, vec se oslobodio i cetkica koje su uzrokovale gubitak elektriciteta te stvorio napravu koju pokrece visenamjenska izmjenicna struja, ciju je upotrebu on toliko zagovarao.

I tako je, nedugo nakon dvadeset  sedmog  rodendana,  Tesla  pokrenuo svoj prvi  ogledni motor na  izmjenicnu struju u zabitoj  ulicici Strasbourga. Sada  kad  je  imao  prototip  s  kojim  je  mogao  dokazati  da  je  njegova

zamisao ostvariva, a odbio je Cunninghamov prijedlog o osnivanju dionickog drustva, Tesla je trebao novca za nova ispitivanja. Ali, nazalost, jos je jednom dokazao da nema poslovnog duha. Kako li ga je

lako bilo zadiviti i zbuniti drustvenim polozajem i gradskom pompom! Poceo se druziti s bivsim gradonacelnikom. Pomijesavsi gradanski status sa smislom za posao, pozvao je bivseg gradonacelnika Bauzina i njegove

prijatelje iz gradskog vijeca da pogledaju njegov novi motor. Nadao se da ce mu bogati gradani Strasbourga dati novcanu potporu da konstruira konacnu  verziju  motora.  Oni,  medutim,  nisu  bili  u  stanju  razumjeti

mogucnosti njegova izuma. Teslin motor je za njih bio jos jedan u nizu motora kakve je proizvodio Edison. Vec su prethodno ulozili previse novca i vremena, pa nisu vidjeli razloga da to opet ucine zbog neceg za

sto su vec mislili da postoji.

Ako je Tesla i bio razocaran njihovim nedostatkom interesa, trudio se da to ne pokaze. Njegov prijatelj, bivsi gradonacelnik, nije htio povrijediti

Teslu iskreno mu rekavsi sto misli o njegovoj ideji. Upotrijebio je sve svoje  vjestine  politicara  da  uvjeri  Teslu  kako  ce  njegov  motor  postici spektakularan uspjeh, te da ce ga docekati kao kralja ako se vrati u Pariz. Tesla je, vjerujuci mu, odlucio da ce tek kada dobije obecanih 25.000

dolara, napraviti konacnu verziju motora i generatora. Cim ljudima pokaze kako njegov izum funkcionira, svi ce se htjeti prebaciti na njegov novi sustav i stari baciti u staro zeljezo, vjerovao je.

Po povratku u Pariz, otisao je ravno organizacijskom upravitelju koji ga je poslao u Strasbourg. Tzvijestio ga je da je sustav rasvjete popravljen, a ugled kompanije vracen, i zatrazio obecanu nagradu. Upravitelj mu je,

rastapajuci se od zahvaljivanja i pohvala, objasnio da jedino racunovoda moze odobriti isplatu bilo kakvog dodatnog novca. Tesla se uputio do racunovode, koji ponovo nije stedio rijeci zahvale u ime kompanije, ali je

sa zaljenjem objasnio da je izvrsni upravitelj osoba kojoj se mora obratiti.

Ne dajuci se pokolebati, Tesla ugovara sastanak s izvrsnim upraviteljem, a on opet, slatkorjecivo ga hvaleci, prebacuje stvar na organizacijskog upravitelja kojem je, navodno, prepustio posao odobravanja isplata. Rekao je da se on nikad ne mijesa u odluke svojih upravitelja. Sad je vec i optimisticni Tesla vidio kako se ne treba vise vrtjeti u ovome zacaranom krugu, i da je najbolje da zaboravi na svoj novac. Sto se kompanije tice, posao je bio obavljen, uplata je stigla u banku, a ugled je bio spasen. Da se nesto drugo pokvari, uvijek bi mogli naci kakvog drugog mladog inzenjera da danonocno radi i popravi kvar.

Bas je cudno sto inzenjeri uvijek ocekuju neki novac, cak i onda kad propisi kompanije ne odobravaju novcanu stimulaciju.

Mozda je ova kritika nepravedna. Mozda kompanija stvarno nije imala

novca da isplati Teslu. Mozda je sve to bio "nesporazum". A mozda i nije, mozda je kompanija jednostavno prevarila Teslu.

Poput mnogih mladih inzenjera, Tesla je upravo dobio prvu lekciju o

zastiti vlastitih interesa. Da izbjegnes "nesporazume", sklapaj pisane dogovore  prije  pocetka  posla.  Tesla  je,  kao  sto  je  povjerio  svojem

prijatelju i partneru u biljaru Batchelloru, "ocekivao da kompanija odrii

rijec."

Je li Batchellor imao udjela u prijevari? On je, na koncu, bio Edisonov bliski osobni prijatelj i poslovni savjetnik i bio je lojalan tom covjeku. Za vrijeme pariskih partija biljara, slusao bi Teslina razmisljanja o buducnosti elektricne energije i u njima vidio siroke mogucnosti, ali i prijetnju koju rad mladog inzenjera predstavlja kompaniji.

Pismo preporuke koje je napisao za Teslu pokazuje da je ozbiljno shvacao mladog inzenjera. Jedna od recenica iz njega glasi: "Poznajem

dva velikana i Vi ste jedan od njih. Drugi je ovaj mladic."

Batchellor je mozda bio zabrinut da ce Tesline  ideje  potkopati Edisonovo rastuce carstvo struje, a mozda je i, na pocetku, odvagnuo da

je bolje dobiti takvog potencijalnog takmaca, kojem usput treba i novca, u svoje okrilje.

Dok nagovara Teslu da ode raditi za njih u Ameriku, Batchellor je

potpuno upucen u teskoce na koje nailazi Edison u pokusaju da stvori naprave koje ce stvarno biti djelotvorne. Edison je, ponavljam, bio prakticar koji je zanemarivao teoriju i koji je stvarao svoje naprave metodom pokusaja i pogresaka. U zadnje vrijeme dogadale su mu se samo pogreske. U Teslinom matematickom pristupu strojarstvu Batchellor je vidio nacin da izbjegne troskove uzrokovane provedbom brojnih nasumicnih testova. Tesla je znao proracunati posljedice svojih

inzenjerskih postupaka prije nego je pristupio njihovoj realizaciji. Predlazuci Tesli da ode u Ameriku, Batchellor se nadao da ce moci upotrijebiti Teslinu darovitost u Edisonovu korist. Htio je iskoristiti mladog inzenjera za rjesavanje problema koji mogu nastati kod uvodenja novoga elektricnog sustava. Mladac je ocito bio darovit.

Mozda nikad necemo saznati je li Batchelloru dobro doslo sto je pariska uprava zloupotrijebila Teslu, ili je cijelu prijevaru upravo on rezirao. Bilo

kako bilo, posljedice su bile iste. Teslu su nagovorili da proda svoje knjige i ostale osobne stvari, rijesi se svojih modela, spakira crteze projekata u putnu torbu i iseli u Ameriku.

Stvarno dobivamo dojam da je Batchellorov zadnji zadatak u Parizu bio nagovoriti Teslu da pomogne u Edisonovoj americkoj operaciji, jer bi se u suprotnom puno prije vratio u New York.

Ostalo je povijest. Kad dobro razmislimo, tesko se oteti sumnji da je Batchellor podmetnuo Tesli, nadajuci se da ce ovaj, ogorcen nepravdom, dopustiti da ga odvuku u Ameriku.

Prije nego sto je Tesla stigao u New York, najveci Edisonov problem bilo je povezivanje dva dinama. Generator istosmjerne struje stvara kratke impulse struje koji se pojacavaju i slabe u skladu s brzinom rotacije zavojnice generatora. Zato sto su motor i generator gotovo isti strojevi, ako jedan generator ima maksimalni izlazni impuls dok je drugi s kojim je spojen na dnu ciklusa, onaj s visokim impulsom pokretat ce onoga sa slabim. U slucaju da oba generatora nisu uskladeni na istu brzinu vrtnje, posljedica ovog povezivanja bit ce povlacenje ili guranje, jer svaki od njih pokusava poput motora okretati drugu napravu.

Edisonov prvi dinamo na parni pogon mogao je davati energiju malom broju  rasvjetnih  tijela,  nedovoljno  za  sve  svjetiljke  koje  su  njegovi

potrosaci  zeljeli  spojiti  na  sustav  javne  rasvjete.  Najprije  je  pokusao

napraviti veci generator, kojeg je nazvao Jumbo po jednom slonu iz Barnumovog cirkusa kojeg je obozavao gledati. Ali, cak je i Jumbo

generator  mogao  dati  jedva  dovoljno  energije  da  napoji  oko  400

rasvjetnih tijela. To nije bilo dovoljno za cijeli sustav javne rasvjete. Edison  nije  mogao  napraviti  dovoljno  velik  generator  koji  ce  sluziti

podmirenju potreba svih korisnika sustava javne rasvjete. Morao je povezati dva-tri dinama da daju dovoljno energije, ali posto se nije razumio u sinkronizaciju elektricnih impulsa njegovi povezani generatori

nisu radili onako kako je ocekivao.

Prvi put kad je povezao dva Jumbo generatora, shvatio je da se nasao pred ozbiljnim problemom. Kad je kasnije pricao o ovom pokusu, rekao je: "Pokrenuli smo drugog Jumba i spojili ili paralelno. Od svih cirkusa od Adama naovamo, ljudi nisu vidjeli veci cirkus."

Edison je napravio mehanicku vezu dvaju ventila generatora na parni pogon  da  zaustavi  "setanje"  generatora  uzrokovano  nesinkroniziranim

strujnim impulsima. Premda je bio nestrucno napravljen, taj sklop - kojega je izradivao pred svjedocima - omogucio je tom paru generatora istodobni   rad.   Medutim,   Edison   nije   predvidio   rjesenje   elektricnog

kontrolnog sustava potrebnog da bi generatori trajno  radili  istodobno. John Hopkinson, jedan od njegovih znanstvenih savjetnika, pisao mu je o neispravnostima tih dinama, rekavsi: "Nuino je napraviti kriticku studiju

ovih generatora s osvrtom na njihovo poboljsanje, ali takoaer moramo dovesti sebe u poziciju da moiemo unaprijed odrediti nacin na koji cemo izmijeniti strojeve u skladu s razlicitim uvjetima."

Edison bas nije bio sklon primjenjivati matematicku teoriju na svoje radove. Draze mu je bilo prvo nesto napraviti, a potom se hrvati s problemom, u nadi da ce se vec nekako rijesiti "musica." Ponekad je

njegov stav davao rezultate, ali su mane njegovoga neznanstvenog pristupa izazivale previse neugodnosti.

Puno prije nego je otisao u Pariz, Batchellor je bio upucen u Edisonove

probleme oko spajanja dinama. Uistinu je bio ukljucen i u predlaganje rjesenja za neke velike privatne sustave. Kazaliste Haverly u Chicagu je, na primjer, imao Edisonov sustav rasvjete koji je napajao 647 rasvjetnih mjesta. To je bilo puno vise nego je jedan dinamo mogao opskrbiti i za polovicu vise od 400 zarulja kojima je Jumbo mogao dati svjetlo. Bilten Edison Electric Light Company izvijestio je o ovom impresivnom projektu, ali nikad nije objasnio kako je izveden. Tnstalacija u kazalistu sastojala se je ustvari od tri odvojena sustava rasvjete u istoj zgradi. Jedan je dinamo davao struju svjetlima u vestibulu i ulaznim prostorima, drugi u prostoriji gledalista, a treci svjetlima na pozornici i garderobama. Ta tri sustava bila su odvojena.

Batchellor je shvatio kako je Tesla sposoban rijesiti problem povezivanja generatora jos onda kad je mladi inzenjer skicirao automatski

regulator dinama - Edison je, opet, na svoj nacin, znao kako motivirati Teslu. Rekli su mu da je Tesli od zivotne vaznosti kapital za istrazivanje ideja o izmjenicnoj struji, i da je pripravan raditi dugo i iscrpljujuce da

dobije  priliku  za  razvoj  svojih  izuma.  Edison  je  ponudio  Tesli  50.000

dolara da usavrsi nacrt generatora za njegove elektrane.

Tesla, koji nije nista naucio od pariske lekcije, uhvatio se posla  s voljom, tegleci svaki dan od deset ujutro do pet sljedecega jutra. T tako godinu dana.

Napravio je nove nacrte dvadeset cetiri razlicita tipa standardnih strojeva na istosmjernu struju. Oni ne samo da su davali puno jacu struju, nego ih je bilo lakse regulirati i spojiti. Osmislio je i kontrolni sustav koji je

omogucavao da impulsi struje koje stvaraju povezani generatori budu uvijek sinkronizirani.

To znaci da ti generatori nikada ne rade neuskladeno, regulator pomaze

da se oni neprekidno uskladuju. Kasnije je Tesla podsjecao na to sto mu je Edison rekao kad je rijesio problem spajanja, "Ja imam puno marljivih pomocnika, ali Vi ste nenadmasni! "

Edison je  proizveo Tesline nove  generatore i  testirao ih. Teslina "regulacija pomocu trece cetkice" kod koje je pridodao jos par cetkica Edisonovom nacrtu, omogucila je povezivanje neogranicenog broja

dinama. Strojevi su dobro radili, pa je Edison povukao svoj patent i poceo zamjenjivati postojeca dinama.

Tada je Tesla zatrazio 50.000 dolara koji su mu bili obecani. Konacno

ce, mislio je, imati dovoljno novca da napravi konacnu verziju AC motora. Dugi sati rada ce se isplatiti i imat ce dovoljan kapital za novi pocetak. T tada je, po drugi put u dvije godine, Edisonova kompanija prevarila Teslu.

Ulazeci u ured, podsjetio je Edisona na 50.000 dolara koje mu je ovaj obecao za poboljsanje nacrta generatora. Edisonov ga je odgovor toliko

uzrujao da ga je navodio mnogo puta poslije. Edison je rekao, "Tesla, Vi ne razumijete americki humor."

Jos jednom je bezobzirna Edisonova kompanija napravila budalu od Tesle. Prvi put kad se to dogodilo zacijelo se je tjesio mogucnoscu da

Edison nije upoznat sa stanjem stvari.

Kako bi ga inace mogli nagovoriti da prijede pola svijeta, izgubi sve sto posjeduje na putu, samo da bi mogao crnciti za Edisona osamnaest sati

dnevno, sedam dana tjedno. Tsao je cak dotle da Edisonu dozvoli neprijateljsko kritiziranje izmjenicne struje. Slijepo obozavajuci svog junaka, nastojao je ostaviti utisak na Edisona i objasniti mu na koji nacin

se mogu usavrsiti manjkavi strojevi koje je Edison napravio. Na taj nacin je osigurao buduci uspjeh Edisonovog sustava.

Edison nije niti malo bio zainteresiran za Teslinu odanost, gledajuci u

njemu divljeg barbarina kojem su slucajno motori isli od ruke. On jos

nikada nije posjetio Europu i imao je cudne predodzbe o njoj, smatrajuci je zaostalim, barbarskim kontinentom. Jednom su ga culi kako pita Teslu je li ikad jeo ljudsko meso, vjerojatno zamisljajuci da je Hrvatska dio necivilizirane dzungle sredisnje Europe. Ali Tesla nije bio divlji barbarin, i drsko krsenje obecanja konacno mu je sirom otvorilo oci. Bio je odgojen kao europski gospodin, iz obitelji koja je stoljecima bila u sluzbi crkve ili vojske. Sto se njega ticalo, rijec koju je dao gospodin strogo je obvezivala.

Dao je otkaz istog trena, ne razmisljajuci o svom osobnom polozaju. Godinu dana od dolaska u Ameriku ponovo je bio bez posla. Ovoga puta,

na srecu, imao je status odlicnog inzenjera elektrotehnike koji je stekao znatno iskustvo radeci za uvazenu kompaniju Edison Electric Eight.