7.         Vidimo se na sajmu

"Moja majka bila je prvoklasni izumitelj, i ona bi, vjerujem, postigla velike stvari da nije bila toliko otcjepljena od modernog svijeta i mnogostrukih prilika koje on pruža."

Nikola Tesla

Poslovni ljudi cesto ne cijene um. "Prepametan je na vlastitu stetu" govore, "ciljevi i musice sto ih imaju znanstvenici su, jednostavno, previse neprakticni." Teslin je izum mozda i spasio rudarstvo Tellaridea, ali njegovi gradani mu nisu odali pocast, niti su kompanije koje su od njegovih ideja imale koristi, izrekle i jednu rijec zahvale.

Na srecu, bio je previse zaposlen proucavanjem rezonancije visokofrekventnih struja da bi brinuo oko javnog priznanja. Bio je gladan pohvala, ali nije ocekivao da ce ih dobiti. Naucio je, jos kao dijete, da nista sto napravi nece zadovoljiti roditelje koji su zalili za starijim sinom. Ovaj problem nedovoljnog samopostovanja pratio ga je i poslije oceve smrti, ali sad je majka bila u centru brige zbog njegovih umisljenih propusta.

Uzivao je u istrazivanjima, i lose majcino zdravlje bila je jedina briga koja ga je kopkala. Ona je bila jedina zena s kojom je bio u bilo kakvoj vezi, ali kao sto se vidi iz uvodnog citata, vise ju je cijenio zbog inventivnosti nego njene majcinske ljubavi. Napokon je odlucio da, cim uhvati vremena, ode u Europu i posjeti je.

Sreca zbog uspjeha nametala mu je osjecaj krivnje zbog tog sto ne odrzavaju kontakt, ali nije se istinski zelio suociti s njom.

Cesto bi kao nagradu za svoje prve eksperimente sa zracnom puskom i

macevima izrezbarenim od komada namjestaja dobio po straznjici, i majcina kazna jos je uvijek izazivala osjecaj "da ne pripada normalnim

ljudima, nego je cudak." Jasno se vidi iz Tesline "autobiografije" da je,

unatoc osjecaju griznje savjesti sto je nije posjetio, odgadao taj posjet sto je moguce vise. U svojim memoarima napisao je:

"Opsjedajuca ielja da je vidim bila je sve jaca. Ovaj osjecaj bio je toliko intenzivan, da sam odlucio ostaviti sav posao i utaiiti svoju ceinju, ali bilo mi je vrlo tesko napustiti laboratorij."

Polifazni sustav izmjenicne struje zazivio je u potpunosti. Tnzenjeri sirom svijeta poceli su uvidati da je ta metoda jedini nacin prijenosa elektriciteta na vece udaljenosti. Kako mu je ugled rastao, Tesla je nastavio trositi na svoje skupe eksperimente, siguran da mu je Westinghouse vec odavno poceo isplacivati tantijeme. Radovala ga je buducnost materijalno osiguranog istrazivanja, i javnog priznanja zbog truda koji ulaze da svijet ucini boljim za sve, ali stvari se nisu odvijale onako glatko kako je ocekivao.

Poceli su cijeniti izmjenicnu struju jer je ona poslovnim ljudima nudila mogucnost vece zarade. Edisonov sustav istosmjerne struje gubio je pravo

prvenstva, premda su najvazniji patenti rasvjetne opreme bili jos uvijek u

rukama Edisona, koji je nemilosrdno proganjao one kompanije koje su mu krale        njegove               patente.   Westinghouse    je   bio    glavni    protivnik     u

njegovim bitkama na sudu. Dugotrajne nesuglasice Edisonove kompanije

i Westinghousea kulminirale su 1891.

Tzlika Georgea Westinghousea za koristenje Edisonovih patenata bez placanja tantijema bila je da je patente za zarulju koju izraduje kupio od Sawyera i Manna. Problem te zarulje je u njenoj zarnoj niti, koja je debela i nezgrapna i ne svijetli propisno. Pregarala je za nekoliko minuta. Edisonova je zarulja, naprotiv, imala tanku zarnu nit koja je trajala stotinama sati. Stoga je Westinghouse kopirao Edisonove svjetiljke i pretvarao        se   da   su     zakonito                   napravljene                po                  nedoradenim Sawyer - Mannovim patentima. Kompanija Edison Electric Light dala je slucaj na sud, ali se zakonska bitka otegnula na vise od sest godina te je izgledalo da se stvari nece srediti sve dok patentu ne istekne rok, 1894. Westinghouse nije bila jedina kompanija koja je pokusala prisvojiti Edisonove patente. Kompanija Thompson-Huston, koju je vodio bivsi trgovac cipela, bila je drugooptuzeni u dugotrajnom sudskom sporu. Patent zarulje, kao i ostali Edisonovi patenti, bili su vlasnistvo kompanije Edison Electric Light. Tu kompaniju su sada vodili Edisonovi bankari. Dvojica najvaznijih u odboru kompanije bili su J. P. Morgan i Edward Adams. Posto su bili bankari, ovi poslovni ljudi bili su vise zaokupljeni zaradom nego tehnickim pitanjima. Nisu podrzavali Edisona kad je osnivao tvornice za izradu komponenti elektricnih strojeva, no brzo su se uklopili nakon sto je poceo zaradivati njihovom prodajom.

Edison je trpio isti problem kao i vecina ljudi koji sire poslove, ponestalo mu je novca. Zbog uspjesnog poslovanja poceo je dobivati sve vise narudzbi, ali obicno nije bio isplacivan prije isporuke robe. U meduvremenu, morao je namiriti novac za isplatu 2000 placa svaki tjedan, uz to je sirovine nabavljao mnogo prije isplate gotove opreme. Sto je imao vise posla, to je vise novca trebalo posudivati da ne potone.

Do 1889., ozbiljno se zaduzio, pun problema oko isplate placa svojim zaposlenicima. Da mu Westinghouse i Thompson-Hudson nisu otimali

posao,   koristeci    njegove    patente,   Edison    mozda   ne   bi   bio   na   tako

nesigurnu tlu. Bez obzira na razlog financijskih poteskoca, bankari su u njima vidjeli priliku da preuzmu Edisonov posao u proizvodnji.

Kompanija Electric Light bila je ustanova samo administrativne naravi,

sa svrhom skupljanja tantijema od Edisonovih patenata, pa su sad bankari koji su  je  vodili ponudili  otkup  ostalih  tvornica. Pregovori o kupnji su

potrajali, i nakon duzeg vremena, Edison je konacno pristao na prodaju za

1.750.000   dolara.   Osjetio   je   olaksanje   sto   netko   drugi    preuzima odgovornost oko isplate tjednih placa radnicima, i nakon niza godina prvi

put otisao na odmor, u Europu. Novo bankarsko poduzece nazvali su

Edison    General    Electric     Company.    Ovo    povezivanje     velikog     dijela elektroindustrije  ucinilo  je  manje  kompanije  ranjivima,  cim  su  drugi

bankari    poceli    uvidati    prednosti    spajanja   manjih    kompanija    u   vece

jedinice, bez obzira na to htjeli to njihovi vlasnici ili ne.

Jedan od bankarskih direktora EEL-a bio je zabrinut sto se sustav energije istosmjerne struje tako dugo uspjesno odrzava. Taj covjek, Edward Adams, slucajno je bio prijatelj Georga Westinghousea. Znajuci da njih dvojica, Edison i Westinghouse posjeduju sve patente vazne za buducnost elektroindustrije, pokusao ih je nagovoriti da zaglade svoje razmirice, ali dobio je bahati Edisonov odgovor:

"Vrlo dobro ini je poznato stanje Westinghousovih resursa i elektrane. Poznate su mi i njegove metode voaenja posla, koje u zadnje vrijeme izgledaju kao da pripadaju covjeku kome je novac udario u glavu, i koji leti na zmaju s kojim ce tresnuti u blato prije ili kasnije."

Dvadeset godina poslije, Edison ipak priznaje da nije bio u pravu odbivsi Adamsov prijedlog da suraduje s Westinghouseom. Da ga je prihvatio, izbjegao bi skupu i nemilosrdnu "bitku struja".

Godine 1889., pravni postupak dozivio je vrhunac u sudnici suca Okruznog suda Sjedinjenih Drzava u Pittsburghu, gospodina Bradleya. Prepirka se izrodila iz protuargumenta da Edison nije prvi izumio zarulju, i da njegov patent iz 1879. ne pruza dovoljno informacija tehnicaru koji bi htio napraviti takvu svjetiljku.

Sudac Bradley je znao da su i raniji izumitelji pravili zarulje sa zarnom niti, ali i to da su sve bile neuspjele, jer su svijetlile tek nekoliko minuta i

nisu imale nikakvu komercijalnu vrijednost. Njegova sudska presuda glasila je ovako:

"!zgleda da su slijedili krive principe, princip malog otpora iarne niti i jake struje elektriciteta; veliko otkrice struke bio je visoki otpor vodica male svjetlece povrsine i odgovarajuce smanjenje jakosti struje. To je Edisonovo ostvarenje."

Da bi valjano proveo Zakon o patentima SAD-a i podrzao Edisona, Bradlev je uzeo u obzir Ohmov zakon. Zamisao o upotrebi tanke zarne niti kojoj za svijetljenje treba niska struja, bio je velik iskorak. Edison je primijenio Ohmov zakon, i on je bio osnova njegovog patenta, pa je 4. listopada 1889. sudac Bradley presudio Edisonu u korist.

Ta je odluka dovela i Westinghousea i kompaniju Thomson-Huston u tezak polozaj. Do tada je, Edison rasprodao svoje udjele u novoj Edison

General Electric Company, premda je jos uvijek bio njen upravitelj, a bankari koji su vodili kompaniju namjeravali su nametnuti teske uvjete stranama  koje  su  izgubile  parnicu.  Uskoro  ce  oni  morati  ili  platiti

tantijeme, ili zatvoriti tvornicu. Da dobiju na vremenu, Westinghouse i Thompson- Huston ulozili su zalbu Federalnom sudu.

Edisona je frustrirala "piratska" taktika odugovlacenja kojom su se ovi sluzili,    nastavljajuci    mu    remetiti    poslove.    Njegovi    znanstveno

neobrazlozeni napadi na opasna svojstva njihove izmjenicne struje postali su jos otrovniji.

Ohmov  zakon,  je  takoder,  bio  kao  prevrtljiva  ljubavnica.  Dao  mu  je

priliku da dobije pravnu bitku, no oduzeo svaku nadu u daljnju buducnost sustava istosmjerne struje, koji su bili osnova njegove kompanije. Uskoro ce ga jos jednom "zaribati". Sudac Bradlev ga je iskoristio da podrzi Edisona, ali istosmjerna struja, unatoc tome, nije htjela putovati brze od izmjenicne.

Sud u New Yorku procitao je Westinghouseovu zalbu. Uposlio je tim znanstvenih strucnjaka i vrhunskih odvjetnika da javno ponize Edisona.

Westinghouse je ovako rezonirao: "Ako se uspjeh tog patenta zasniva na primjeni Ohmova zakona, onda ce on na otvorenom sudenju pokazati da Edison ne razumije taj princip." Zacijelo mu je palo na um kako ce dokazivanjem Edisonovog nerazumijevanja principa elektriciteta, tvrdnje velikana da je izmjenicna struja opasna po zivot izgubiti kod javnosti na tezini. Tada bi iskoristio Edisonovo svjedocenje i novosti o uspjesnosti elektrane u Tellurideu da govori u korist izmjenicne struje. Nikakvo cudo sto je bio pripravan sagraditi Telluride i po cijenu gubitaka. Njegov trijumf jasno je pokazao da Edison nije razumio principe elektriciteta kad je govorio protiv upotrebe visokog napona za prijenos struje na daljinu. Elektrana Telluride radila je neprekidno mjesec dana prije nego je Edison svjedocio pred sucem Williamom E. Wallaceom. Edisonu su toga lijepog lipanjskog jutra priustili unakrsno ispitivanje kako bi dokazali njegovo nepoznavanje teorije elektriciteta. Zapis sa sudenja pokazuje bolne pojedinosti ponizavanja Edisona:

"Sto ste znali o Ohmovu zakonu kad ste poceli praviti svoju iarulju sa iarnom niti, gospodine Edison?" upitao je odvjetnik. "Nisam bas razumio sve u vezi Ohmova zakona kad sam poceo raditi  1878.,  jer  da  jesam,  to  bi  me  sprijecilo  da  izvodim eksperimente," odgovorio je izumitelj.

"Kako     je   moguce   da   bi   vas   poznavanje    Ohmova    zakona sprijecilo u eksperimentiranju?"

"U tom slucaju bih pokusavao rijesiti problem matematicki, a

ja imam mnogo matematicara koji rade za mene zadnjih deset godina, i oni su svi apsolutne nule."

"Ali nisu li vam upravo zakoni znanosti o elektricitetu pokazali

put do iarne niti visokog otpora?"

"Nije  bas  tako.  !zgleda  da  matematika  uvijek  dolazi  poslije eksperimenta, ne prije."

"Gospodine Edison, jeste li se koristili matematikom u vasem

radu?"

Edison je odgovorio, "ja mogu unajmiti matematicare, ali oni ne mogu mene."

Dokazavsi Edisonov manjak teorijskog znanja, odvjetnici su na klupu za svjedoke pozvali Edisonovog unajmljenog matematicara koji je, unatoc unakrsnom ispitivanju, potpuno obranio rezultate njegovih eksperimenata.

Westinghouse je uspio poniziti Edisona, ali nije mogao poljuljati njegovu tuzbu. Postojala je jos samo jedna slaba nada. Njegov odvjetnik je tvrdio kako nije moguce napraviti funkcionalnu zarulju ako slijedi Edisonovu originalnu specifikaciju patenta. Stoga patent mora biti nevazeci.

Uvijek prakticar, Edison je poslao po tehnicara i rekao mu da u nazocnosti sudskih sluzbenika napravi svjetiljku, slijedeci njegove upute.

Zarulja je nakon 600 sati jos uvijek svijetlila. Edisonova tuzba bila je dokazana i sudac Wallace presudio je u njegovu korist.

Sudski spor kostao je Edison General Electric preko dva milijuna dolara,

a Westinghousea dovela na prosjacki stap, pa ipak, "bitka dviju struja" nije bila jos gotova. Sudskom odlukom Westinghouseu }e oduzeto pravo da zarulju prodaje u sklopu ijednog buduceg energetskog sustava. Cinilo se da ce morati cekati dvije godine, dok Edisonovom patentu istekne rok prije nego ponovo napravi zarulju. Kad se uzme u obzir stanje njegovih financija, moglo bi biti kasno za to.

Bez obzira na to sto je i Edison General Electric bio u dugovima, on je ipak imao nadzor nad industrijom rasvjete najmanje iduce dvije godine. Charles Coffin, bivsi trgovac cipelama koji je upravljao Thomson- Hustonom (TH), vidio je samo jedan izlaz iz te situacije. Otisao je do J. P. Morgana, koji je kontrolirao Edison General Electric (EGE) i predlozio spajanje dvaju kompanija kako bi se rijesila dva problema u jednom potezu. Svoje razloge obrazlozio je cinjenicom da, zbog sudske odluke, Tkompson- Huston ne moze praviti zarulje, a Edison General Electric ima poteskoce zbog dugova cija je visina i do 3,500.000 dolara. Bez obzira na izdatke oko pravne bitke, TH je bio financijski jak. Spajanje dvaju kompanija omogucit ce im kontrolu nad tri cetvrtine trzista rasvjete SAD- a i osnaziti osnove fondova. Dogovor je sklopljen. Coffin je postao novi izvrsni upravitelj a Edisonovo ime izostavljeno je iz naziva kompanije General Electric (GE).

Ovakvi su bili naslovi njujorskih novina:

GOSPODTNA EDTSONA BOJKOTTRALT - NTJE DOVOLJNO PRAKTTCAN ZA BANKARSKT SVTJET

Povezivanje kompanija je maknulo Edisona sa scene, ali je i Westinghouse sada imao ozbiljnih novcanih problema. GE je trenutacno posjedovao velik komad postojeceg trzista rasvjete, no, Westinghouse je raspolagao Teslinim patentima i oni su mu bili zalog buducnosti.

Tmao je samo nekoliko aduta u rukavu, ali oni su bili jaki. Samo ako dobro odigra partiju.

Otisao  je  do  svojih  bankara  koji  su  mu  predlozili  rjesenje  koje  je podrazumijevalo      da    ce,    poput    Edisona,     izgubiti      kompaniju.      Oba

izumitelja zanemarili su osnovno poslovno pravilo:  kompanijama u razvoju treba novaca, dok je kompanijama u brzom razvoju prijeko potreban veliki novac. Tmati ideju i prodati je ljudima predstavlja samo

dio tajne uspjeha, potrebna je i zdrava kontrola financija. Westinghouse ce ovu lekciju svojih bankara nauciti na tezi nacin.

Ponudili su financiranje ustroja nove kompanije koja bi ukljucila mnoge

od preostalih nezavisnih tvrtki. US Electric Company i Consolidated Electric Eight Company spojile bi se sa kompanijom Westinghouse Electric Light i osnovale kompaniju Westinghouse Electric and Manufacturing. Ali u ovom dogovoru lezala je zamka. Teslini patenti bili su glavni ulog koji je Westinghouse morao ponuditi, ali njegovi bankari nisu htjeli priznati vazeci ugovor s Teslom o tantijemama jer im je bio preskup.

Westinghouse je nagovorio Teslu da proda svoje pravo na tantijeme za

216.000 dolara. Neki romanticni biografi naveli su da ih se on odrekao u velikom stilu, kako bi osigurao uspjeh svojih izuma, ali istina je mnogo

prozaicnija. Tesla je napisao  jednom prijatelju  kako  je vjerovao da je

odustajanje od prava na tantijeme bio samo  privremeni  sporazum,  te  da hitno treba povecu sumu za svoje eksperimente. T stvarno, kad je nekoliko

godina kasnije bio svjedok u nekom procesu, pod zakletvom je izjavio da

nije bio upoznat s pojedinostima sporazuma, jer je rjesavanje takvih stvari uvijek  ostavljao  svojim  poslovnim  suradnicima.  Bez  sumnje,  takav

njegov stav je bio uzrok sto nikad nije uspijevao zadrzati zaraden novac, i

sto je uvijek bio u dugovima.

Nedostatak  novca  bio  je  Teslin  kronicni  problem.  Opiti  koje  je  htio izvesti              kostali    su   vise   od   onoga   sto   mu   je   preostalo;    a   nastavak

eksperimentiranja bilo je jedino u sto je ulagao. Kad mu je Westinghouse

ponudio otkup tantijema, on zasigurno nije vidio dalje od svog narednog eksperimenta. Tznos od 216.000 dolara koje mu je Westinghouse nudio

bio je, vise nego dovoljan za put u Europu. Nesporazum oko takozvanog

"privremenog sporazuma" kostao ga je 12,000.000 dolara, ali je spasio Westinghouseovu  kompaniju.  Mozda  se  Westinghouse  nije  previse  ni

trudio razjasniti Tesli njegove mogucnosti, a mozda je Tesla, osjecajuci

griznju savjesti zbog majke, naprosto brzo trebao novac za put kuci. Sto god da je tocno, Tesla je zanemario jos jedan zdrav poslovni princip -

uvijek procitaj ono sitno napisano u ugovoru, bez obzira na to koliko ti se zurilo.

Projekt Telluride dokazao je pouzdanost rada izmjenicne struje, ali uspjeh u malom industrijskom projektu u nekom rudarskom gradicu nije

mogao izbrisati rezultat loseg publiciteta nastalog zbog "Starog Sparkya". Ako zele dokazati neskodljivost i pouzdanost izmjenicne struje, bit ce potrebna bolja reklama. Stjecajem okolnosti, Svjetski sajam trebao se

odrzati u Chichagu, i njegovi organizatori koji su trebali rasvjetni sustav, trazili su izvodaca da postavi 90.000 rasvjetnih mjesta za osvjetljavanje terena.

General Electric bio je skroz siguran u dobivanje ugovora, jer je Westinghouse E&M imao sudsku zabranu uporabe konkurentskih patenata  u  proizvodnji  rasvjete.  Kompanija  je  bila  toliko  sigurna  u

dobivanje posla, da je vec ponudila cijenu od 18,5 dolara po zarulji uz koristenje istosmjerne struje. Tada se Westinghouse odlucio kockati: spor oko patenta mozda i podrazumijeva zabranu proizvodnje zarulja s

ugljenom zarnom niti u staklenim zaruljama u jednom komadu, ali nece prekrsiti zabranu uporabe patenta GE-a ako napravi zarulje s metalnom zarnom niti u zacepljenim bocama. Predlazuci Teslin sustav izmjenicne

struje, ponudio je posao po cijeni od 4,32 dolara po zarulji. To nije pokrivalo troskove, ali je bilo vrijedno, odvagnuo je, publiciteta; i tako je ponudio opskrbu proizvodima koje jos nije ni napravio.

Dobio je ugovor, ali je morao potpisati garancije da ce podmiriti sve troskove koje bi imali organizatori Sajma, ukoliko ne isporuci zarulje na vrijeme. Ako mu to ne uspije, propast ce; nece mu biti dovoljan ni dodatni

prihod od Teslinih tantijema da ga spasi. Tmajuci na raspolaganju manje od godine dana da stvori sto je obecao, dao se na posao izrade dvodijelne zarulje sa cepom i celicnom zarnom niti.

Dok je "rat struja" bjesnio oko njega, Tesla je, nezabrinut njegovim komercijalnim odjecima, bio zaposlen zadovoljavanjem svoje znatizelje i promatranjem efekata visokofrekventne struje. Fasciniralo ga je izucavanje rezonancije, i stalno mu je dolazio na um jedan dogadaj iz njegove mladosti kad se je, s prijateljima, penjao po strmoj, snijegom pokrivenoj planini. Tz zabave su igrali igru u kojoj su morali, naizmjenicno, pokusati gurati grudu snijega dalje od ostalih. Tznenada je jedna  gruda  ocito  presla  svoja  prirodna  ogranicenja.  Umjesto  da  se

zaustavi, kotrljala se sve brze i brze, pobiruci sve vise i vise snijega, dok nije postala ogromna i obrusila se u dolinu uzrokujuci lavinu. Toga je dana Tesla bio svjedokom rezonancije na djelu, i bio je uvjeren da se isto moze primijeniti i na elektricitet. Kako bi to dokazao, napravio je vise vrsta naprava za stvaranje struja razlicitih frekvencija potrebnih za testove.

Mislio je da bi se elektricitet mogao iskoristiti i u medicinske svrhe, i da provjeri te ideje, odlucio je na sebi izvrsiti eksperimente. Na nacin koji je,

bez  sumnje,  bio  nepromisljen,  pustao  bi  visokofrekventne  struje  kroz

razlicite dijelove tijela, i promatrao posljedice. Kad je pustio struju kroz glavu, osjetio je ugodan osjecaj omamljenosti pa je napisao clanak o

mogucnosti  da  se  visokofrekventna  struja,  jednog  dana,  koristi  kao

anestetik. Bio je u pravu sto se tice ucinaka elektricnog polja na mozak, ali nije shvatio koliko dramaticni mogu biti ucinci uporabe ovakve vrste

opreme.   Moderna   medicina   sa   svojim  sve   bogatijim  poznavanjem

elektricnih procesa koji se dogadaju u mozgu, sada koristi ovaj tip lijecenja - poznat pod nazivom elektrokonvulzivna terapija - u lijecenju

mentalnih  oboljenja.  Medutim,  jedna  od  mogucih  nuspojava  ovakve

terapije je gubitak pamcenja - nesto u sto ce se Tesla uvjeriti, sasvim slucajno, u vrlo nezgodnim okolnostima.

Neposredno nakon prodaje tantijema Westinghouseu, Tesla je odlucio

otici u Europu. Prihvativsi ponudu da govori ispred Britanske ustanove elektroinzenjera, u Londonu, poceo se naporno pripremati za predavanje

koje je dozivjelo ogroman uspjeh. Potom je otputovao za Pariz, gdje je

odrzao predavanje francuskim elektroinzenjerima, koje je  takoder  bilo pun pogodak. Na koncu, uputio se u posjet bolesnoj majci.

Kad je dosao do majcine postelje, nasao ju je na umoru. Tesko je iz

lijecnickih zapisa razabrati kakvu je bolest imala, ali prema opisima boli i patnje tijekom posljednjih sest tjedana zivota, mozemo zakljuciti da se

radi o raku. Tesla je tih zadnjih sest tjedana probdio pored njene postelje, napustajuci je jedino kad bi odlazio na spavanje u hotel.

Njegova  majka  potjecala  je  iz  obitelji  izumitelja  s  dugom  tradicijom;

djed i pradjed s majcine strane izumili su "mnoga pomagala za uporabu u domacinstvima, poljoprivredi i drugdje". Sjedeci pored majke, Tesla se prisjetio da ga je znala uhvatiti kako do kasno u noc bdije uz oceve knjige i svjetlost svijece koju je sam napravio. Dobio je batina, ali ga nije odala ocu. Sjetio se i prigode kad je otkrila da je izgubio sav novac na kartama - a ipak zapocinjao novu partiju - i kada mu je dala smotak novcanica govoreci, "Hajde, zabavi se. Bit ce bolje da sto prije izgubis sve sto imas,

Znam da ce te to proci." Bila je u pravu. Tzazvala je u njemu takav osjecaj krivnje da otada vise nikad nije kockao.

Prisjetio se njihovih setnji planinom dok se priblizavala oluja. Oblaci su se nisko spustili, premda jos nije kisilo. Tznenada je sijevnula munja i

uslijedio pljusak. Govorio joj je o povezanosti ovih dvaju fenomena, sijevanje je uzrokovalo kisu. Razmatrali su neizmjerno veliku mogucnost kontrole vremenskih prilika, te kako bi za covjekove potrebe, koristenje

sunca bio najefikasniji nacin te kontrole.

Sada je, sjedeci uz uzglavlje jedine zene koja ga je ikad inspirirala, mogao samo bespomocno gledati kako joj svaki hroptavi udah uzrokuje

sve vecu bol. Batine su bile oprostene, jer je vidio da ce ga zauvijek napustiti.

Posto je vjerovao da mu je majka genijalna zena, s velikom snagom

intuicije, bio je uvjeren da nece umrijeti bez da ga upozori, pa je iscrpljen od bdijenja, na nagovor sestara otisao spavati u hotel. Poslije je pricao o toj noci:

"Cijelu je noc svaka stanica moga mozga bila napeta od iscekivanja, ali nista se nije dogodilo sve do jutra, kad sam utonuo u san, ili moida bunilo, i vidio oblak na kojem su sjedile anaeoske spodobe. Jedna od njih gledala me s ljubavlju, i postepeno poprimila oblicje moje majke. Prikaza je lagano plovila sobom pa nestala, a mene je premda iz sna neopisivo njeina pjesma mnogih glasova. U tom trenutku sam bio toliko siguran da je majka umrla, da to rijecima ne mogu opisati."

Kad se probudio, zabrinula ga je cudna vizija, a onda se prisjetio da je nekoc vidio sliku koja alegorijski predstavlja jedno godisnje doba u vidu oblaka s grupom andela. Tstu sliku je vidio u snu, samo sa  svojom majkom u sredistu. Muzika je potjecala od zbora iz obliznje crkve gdje se odrzavala rana misa na Uskrsnje jutro. Bio je zadovoljan sto cijelu viziju moze objasniti objektivnim uzrocima, ali kad je ustao iz kreveta dobio je poruku da je majka upravo umrla.

Zacijelo je osjecao ogroman teret zbog nemoci da bilo sto ucini, osim da je gleda  kako  umire. Govoreci  na njenom pogrebu, rekao je: "Bila je

istinski velika iena, rijetkih sposobnosti, hrabrosti i snage, koja je iskusila mnoge oluje u iivotu i prosla kroz brojna iskusenja. Moram pripisati majcinom utjecaju svu intuiciju koju posjedujem."

Nakon pogreba pao je u nesvijest i izgubio pamcenje. Tskusavao je svoje

elektricne anestetike na sebi, a mozda ih je koristio i kao sredstvo uspavljivanja u razdobljima napetosti. Zbog eksperimenata na samom sebi, napora oko pripreme predavanja i majcine smrti, dozivio je slom zivaca.

Dok se oporavljao, polako mu se vracalo pamcenje, ali je postao jos povuceniji. Prijatelji su govorili kako on nikad nije napustao svoj svijet tehnickih problema, cesto crtajuci skice po stolnjaku dok je cekao rucak, ili prekidajuci razgovor da bi pricao o eksperimentima. Kasnije je u clanku pod naslovom "Moji izumi", napisao:

"Kad sam prizdravio, poceo sam planirati povratak aktivnostima u Americi.... Osjecao sam da se moram koncentrirati na nesto veliko... Dar snage uma dolazi od Boga, boianskog bica, i ukoliko usredotocimo nasu umnu energiju na tu istinu, postajemo usklaaeni s mocnom silom. Majka me ucila da istinu traiim u Bibliji; stoga sam posvetio sljedecih nekoliko mjeseci proucavanju toga. Kad bismo mogli stvoriti elektricne efekte ieljene kvalitete, promijenili bismo cijeli ovaj planet, i uvjete iivota na njemu... Njihova iskoristivost ovisi o nasoj sposobnosti da stvorimo elektricne sile istog ranga kao one u prirodi.

To  je  izgledalo  kao  beznadan  pothvat,  ali  ja  sam  odlucio pokusati...                    nakon   kratke    posjete   prijateljima      u   Watfordu,     u

Engleskoj;     zapoceo    je    projekt     koji    je    meni    postajao    sve

zanimljiviji, jer su sredstva iste vrste trebala za uspjesan prijenos energije  bez  vodica.  U  tom  razdoblju  nastavio  sam  pailjivo

proucavati Bibliju, i pronasao kljuc u Otkrivenju."

Kao pokoru zbog tog sto nije bio uz majku u casu smrti, Tesla si je odredio zadatak da procita cijelu Bibliju, za sto mu je trebalo dva mjeseca neprekidnog citanja. Nikad, ustvari, nije razjasnio ljudima sto je pronasao u Knjizi Otkrivenja, ali je, od tada, postao fasciniran djelovanjem prirodnih sila - to je ono sto ce ga zacijelo dovesti do krocenja sile Niagarinih slapova i jos do brojnih drugih stvari.

Vratio se u Ameriku bas u pravo vrijeme da pomogne Westingouseu oko priprema za Svjetski sajam. Tvornice u Pittsburghu uspjele su napraviti

zarulju koja nema dodirnih tocaka s patentom General Electrica. Sve je

doslo na svoje mjesto, Westinghouseovo kockanje je uspjelo.

Na otvorenju Sajma, 1. svibnja 1893., bilo je 96.620 Westinghouseovih

zarulja sa zarnom niti, napajanih Teslinim generatorima, koje su osvjetljavale teren. Tesla je demonstrirao i izlozio metalno jaje na barsunastom postolju. Kad je ukljucio struju, jaje se uspravilo i nastavilo rotirati velikom brzinom, pokretano magijom izmjenicne struje. Mnostvo se guralo da bi ga vidjeli u cilindru, fraku i visokim gumenim cizmama, promatrali ga dok je pustao milijune volti kroz vlastito tijelo i palio svjetiljke iskrama iz vrha prsta. Edisonove lazi o neotklonjivoj opasnosti od izmjenicne struje, konacno su raskrinkane pred masama koje su se slijevale na Sajam. "Rat struja" privodio se kraju.