2.

BIT RADA

 

 

Tijekom sesije s mojom kćeri, u kojoj smo se spremale zatražiti pomoć za razumijevanje problema nekih njenih klijenata, posve neočekivano otkrila nam se bit ili glavna tema ove knjige.

Nakon što smo se umirile , ona je na glas pročitala imena ljudi koji su tražili pomoć, a potom smo mentalno između sebe podignule trokut. Tada sam odjednom ugledala, kao na unutarnjem platnu, nešto što je nalikovalo cirkusu s mnogo kaveza u kojima su se nalazile razne životinje. Promatrajući tu unutarnju sliku, bila sam očarana raznolikošću načina na koji su životinje reagirale na svoje zatočeništvo. Neke su velike mačke uznemireno hodale po kavezu, graciozne ali frustrirane; druge su se u očevidnu bijesu i pobuni bacale na šipke kaveza, izbezumljene i prestrašene, u očajničkom pokušaju bijega. Neke su se životinje povukle u stražnji dio kaveza, smotane u loptu poput zametka, povlačeći se i ne želeći sudjelovati u životu. Neke su štrajkale glađu, odbijajući hranu; druge, poput medvjeda, izvodile su trikove nastojeći privući pozornost i pobjeći tako od dosade. Neke su se umiljavale, moleći hranu od svojih čuvara. Dok sam promatrala te različite reakcije, pitala sam se zašto mi se pokazuje upravo ta slika. Odmah sam postala svjesna da su i svi ljudi, poput životinja koje gledamo, zatvoreni u kaveze koje su si sami stvorili. Znala sam, također, s unutarnjom sigurnošću, da se mogu osloboditi svojih kaveza ako to žele.

Da li je moguće da netko ne želi biti slobodan, pitala sam se. Kao odgovor na to pitanje, moj me je um podsjetio na nekolicinu ljudi koji svakako spadaju u tu kategoriju. Promatrajući dalje, shvatila sam da se mnogi ljudi opiru bilo kojoj vrsti promjene, da im je draža sigurnost poznate situacije, bez obzira na to koliko bila teška ili izazivala bol, od neizvjesnosti koju sa sobom nosi nepoznato i različito od onoga na što su naviknuli. Ima i onih koji kažu da žele biti slobodni, ali kada im se ukaže mogućnost da pobjegnu iz svoje tamnice, shvate da tu slobodu ipak ne žele toliko da bi se odrekli svojih vezanosti za ljude, vlasništvo, želje, sigurnost ili bilo što drugo bez čega ne mogu živjeti. Ljudi će se truditi do iscrpljenosti ne bi li zaštitili svoje dragocjene snove i želje, i borit će se protiv svakog pokušaja kojim ih se želi upozoriti da upravo u njima leži uzrok njihove nesreće.

Postala sam također svjesna da čovjek, kao u mitu o Arijadninoj niti, mora procesu dopustiti da ga dovede natrag do uzroka, zaobilazeći dimnu zavjesu protesta koju postavlja svjesni um, kako bi pronašao ključ kojim će moći otključati vlastitu tamnicu. Jer liječenje će biti uspješno jedino ako se otkrije skriveni uzrok simptoma. Ego sa svojim „želim“ i „ne želim“ zahtjevima, duboko je ukorijenjen i poput kakve tvrđave žestoko se brani ljutnjom, strahom i očajem prije nego što konačno kapitulira pred visokim sebstvom.

To predavanje unutarnjoj mudrosti preduvjet je zdravlja i cjelovitosti, i istinsko je značenje rečenice: „Neka se vrši Tvoja, a ne moja volja.“ „Tvoja volja“ odnosi se na volju našeg visokog sebstva koje jedino zna što je neki pojedinac u ovom životu, dok je „moja volja“ kompulzivna osobna volja ega vezanog za bezbroj želja.

Shvatila sam da nam je dana slobodna volja, no, pogledajet kamo nas ona obično vodi

– u kaveze! Dok ne spoznamo da smo slobodni tek kada naučimo imati povjerenja u visoko C, ne možemo istinski shvatiti što je sloboda. U svijesti mi je sinula rečenica: „Dopustite da povjerenje u višu mudrost slomi tvršavu višeg sebstva.“ Uvidjela sam da su svi psihički problemi i tuge samo znakovi koji upozoravaju na unutarnji sukob i da nas, ako ih ispravno shvatimo, mogu dovesti do svojih uzroka. Dok sam gledala uokolo, spoznala sam da svi živi pate od neke vrste „bolesti zbog odvojenosti od visokog C“. Neki ljudi pate više od drugih, neki svoju patnju uspijevaju uspješno prikriti ili sakriti služeći se raznim sredstvima, npr.

neprestanom aktivnošću, drogama, alkoholom, seksom, televizijom, knjigom ili jelom. Kako li smo samo nalik onim životinjama u kavezima! Pred tom sam slikom ostala zadivljena.

Tada sam se prisjetila istočnih filozofija koje inzistiraju na odsutnosti svake želje i odmaku od svega, i uvidjela sam da nam je u našem radu pokazano kako se mogu prekinuti veze koje nas spajaju sa stvarima, ljudima, mjestima, načinom života ili bilo čime što nas sprečava da budemo slobodni. Postalo mi je jasno da će tehnike koje su nam se otrivale u dugogodišnjem radu, pomoći i nama i drugima da pobjegnemo iz kaveza.

Imala sam i kratko iskustvo te moguće slobode, otkrivši da je identična razini svijesti koju sam katkad tijekom radnih sastanaka nakratko dosizala, a koju sam nazvala „razinom tapiserije“.

Katkad bih, usredotočena na slike ili misli koje sam primala, postajala odjednom svjesna goleme promjene svoga stanja. Imala sam osjećaj kao da slobodno lebdim u prostoru u nekom ružičastom svjetlu, poput ptice na vjetru, i promatram ispod sebe najljepše istkanu tapiseriju. Uvijek sam uživala u tim kratkim trenucima na tim posebnim razinama svijesti, osjećajući kao da svijet gledam iz Božjeg ugla, što me nikada nije prestalo očaravati. Katkad bih pokušala svjesno stići do te razine svijesti, ali mi to nikada nije uspjelo. Činilo se da je to stanje s onu stranu svjesne kontrole. U početku su me te promjene razine svijesti prilično plašile. Dok sam promatrala neljudskost u ponašanju ljudi, ratove, ubijanja, silovanja i nesreće, osjećala sam da, usprkos tomu, kao što je Browning rekao: „Bog je na nebu, sa svijetom je sve u redu.“ Nekoliko trenutaka prije toga povila bih se pod tugom koju su izazivali ti prizori, ali bih se na drugoj razini na trenutak oslobodila svijeta i promatrala ga s odmakom, znajući da je sve to neizbježno jer se jedino tako uči.

Gledana s visine, tapiserija se uvijek činila prekrasnom sa svojim blještavim bojama, i tamnim i svjetlim, spletenim u zamršen uzorak, ali je svaki dijelić bio na svome mjestu. Međutim, ista ta tapiserija viđena odozdo, s razine naše ograničene svijesti, izgledala je potpuno drugačije. Doimala se zamućenom i nejasnom jer su mnogobrojni čvorovi i pokidani krajevi niti skrivali predivan uzorak koji sam vidjela s visine, a sve su se boja stapale. Postalo je jasno da se pravi uzorak može vidjeti jedino s motrišta visokog C.

Naši se životi isprepleću zbog našega međusobnog učenja, i mi privlačimo one ljude i ona iskustva koja nas trebaju podučiti onome što nam je potrebno. Budući da nismo u stanju vidjeti izvan našeg ograničenog vidokruga, uzorak nam se čini ružnim i neurednim, a stoga i krivim. No gledan odozgo, odakle se jasno vidi, sve je na njemu onako kako jest i kako mora biti – onakav je kakvog smo ga svi mi istkali. Čak su i negativni dijelovi neizbježan dio cjeline.

Tada sam shvatila da su čak i „čvorovi“ u redu. To je fraza kojom smo se često koristile da bismo pokazale kako su čak i naizgled negativn iskustva upravo ono što nam je potrebno da bi nas pogurnulo i prisililo da rastemo. Većina je ljudi sklona opuštanju i uzimanju života olako, kada sve teče glatko. To dovodi do stagnacije i sprječava rast. Samo zato što vidimo jedino donju stranu koja izgleda negativno i jer ne možemo vidjeti prekrasno istkan uzorak koji bismo željeli mi napraviti, krivo ga prosuđujemo.

Dok sam jednog dana opisivala tu sliku mladoj ženi koja je došla k meni jer je bila u velikoj žalosti zbog gubitka voljene osobe, upitala me je iz dubine svog očaja: „Zar nas ne bi gledište koje opisujete učinilo nemarnima i ravnodušnima?“

Znala sam točno na što misli jer sam se u početku i sama toga pribojavala. Međutim,  to nam zapravo donosi više suosjećanja i veće razumijevanje, te smanjuje sklonost ka kritiziranju drugih, što je jedino polazište s kojega se može ponuditi pomoć.

Našavši se tijekom rada na razini tapiserije, jedan je mladi čovjek reagirao sasvim drukčije. Nije je želio napustiti i vratiti se u „dosadnu svijest svakodnevnog života“, kako ju je nazvao, kao što se ni droge ne žele odreći oni koji je uzimaju da bi izbjegli zamor, dosadu, strah i ružnoću svoga života.

Bezbroj smo puta bili upozoreni da samo dok smo u ljudskom tijelu i živimo u ovom svijetu, možemo raditi na sebi kako bismo dosegli cilj – slobodu koju smo na tren ugledali na razini tapiserije. Moramo raditi na sebi kako bismo stekli pravo da tamo boravimo zauvijek. Povučemo li se na bilo koji način od života, samo usporavamo svoj napredak.

Ključ koji otvara vrata kaveza u kojem smo zatvoreni, nalazi se u kavezu koji je i sam utamničen u svijetu u kojem živimo. Ključ ćemo naći tako da kopamo duboko u sebi i otkrijemo gdje se držimo za rešetke, odnosno za koje smo stvari, ljude ili uvjerenja vezani.

Čim sam shvatila značenje scene s utamničenim životinjama, razumjela sam da su upute i oruđa koja smo primali tijekom godina, savršeno zamišljena kao pomoć onima koji se žele osloboditi lažne sigurnosti i svega onoga što ih drži zatočene u kavezima.

Prizor sa zatvorenim životinjama uistinu je osnova našeg rada i njegova je središnja tema. Da bismo postali potpuno slobodni, trebamo se odvojiti od svih i svega što nas veže ili nama vlada, ili u čemu tražimo sigurnost umjesto da je potražimo u visokom C koji se nalazi u svakom od nas.

Sjetila sam se tada da je Isus rekao bogatašu da ostavi svoje roditelje, ženu i dom i da ga slijedi. Sad razumijem da to ne znači da bismo svoje najbliže trebali napustiti doslovno ili fizički, zanemarujući odgovornosti koje smo preuzeli. To bi se prije moglo odnositi na odmak od ovisnosti o obitelji koja često priječi osjećaj potpune predanosti visokom C i slobodu da se slijedi njegova volja i njegove upute, a ne volja ega ili koje druge osobe.

Jedna od najvažnijih sastavnica našega rada jest kidanje veza ili spona koje nas vežu za bilo što ili za bilo koga tko u nama izaziva povjerenje i postaje zato za nas mali bog. Budući da su ti manje važni bogovi nestalni i mogu nam biti oduzeti, oni nisu pouzdan izvor sigurnosti. Nije važno jesu li te veze iskovane iz ljubavi, potrebe, sažaljenja, sućuti, straha, mržnje ili kojega drugog osjećaja. Ono što je važno, to je da imaju moć držati nas ovisnima o stvarima za koje se vežemo umjesto da se vežemo za visoko C.

Tijekom godina pojavio se obrazac ili niz postupaka koji se oblikovao u metodu  kojom se mogu koristiti ljudi koji zajedno rade da bi se oslobodili u svrhu obostranog razvoja. Ta metoda pruža sustav koji mogu rabiti profesionalni terapeuti u radu s klijentima, a visoko  C dodaje važnu dimenziju koja uvelike ubrzava proces iscjeljivanja.

Kada je ljudsko biće voljno uzdignuti se u svijesti kako bi došlo u dodir s unutarnjim izvorom mudrosti i zdravlja, njegovo će djelovanje, kakve god prirode bilo, postati profinjenije i snažnije jer se uzdiže izvan vladavine ega. Za terapeuta je jednako toliko važno tražiti vodstvo visokog C koliko i za klijenta, jer se pomoć lakše dobije ako oboje usrdno traže pomoć visokog C.

Pokazano nam je mnogo različitih veza ili spona o kojima ćemo govoriti u idućim poglavljima, a bit će također riječi i o načinima kako ih prekinuti. Ti postupci često uključuju oživljavanje starih rituala puberteta koje je naša današnja kultura prepustila zaboravu.

Prve se veze stvaraju u djetinjstvu s roditeljima ili starateljima, bliskim rođacima, braćom i sestrama, učiteljima, prijateljima i svima onima koji na bilo koji način utječu na dijete ili ga programiraju. Kasnije se veze ustanovljavaju s prijateljima, ljubavnicima, bračnim partnerima, drugim članovima obitelji, djecom ili s onim osobama na koje se oslanjamo tražeći sigurnost, bilo da su žive ili mrtve. Postoje i druge suptilne veze, npr. veza koju uzrokuje želja da uvijek bude onako kako to mi hoćemo, ili se vezujemo za naša mišljenja ili pak za snažne emocije poput ljutnje, ljubomore, straha ili ponosa. Mogu nastati i veze koje uzrokuje želja za stvarima kao što su hrana, alkohol, droga, novac, dragulji, odjeća, kuće, automobili, moć, socijalni status, obrazovanje, uspjeh – nabrojimo samo neke. Konačno, vezanost za sam život uzrokuje kod ljudi silan strah od smrti.

Uvidjele smo da ako tijekom života na ovome svijetu ljudi postignu pravi odmak od svega, smrt postaje jednostavan događaj koji ne zastrašuje. Kada se umiruća osoba oslobađa fizičkog tijela, slobodna je krenuti u druge dimenzije svijesti i ne podliježe napasti da ostane

preblizu vezanostima u zemaljskoj sferi, niti da se prepusti emocionalnim pritiscima ljudi koji

će biti lišeni njezine fizičke prisutnosti.

Vidimo, dakle, da je rad na sebi trajan proces u kojemu osoba u oslobađanju od vezanosti može ići onoliko daleko koliko to sama želi. Ako se dođe do kraja, to može dovesti do oslobađanja od svih želja i napokon do oslobođenja od kruga ponovnog rođenja. Međutim, malo ih je koji to postignu u jednom životu, a svi to i ne žele postići. No to ne treba obeshrabriti one koji se ovom metodom žele osloboditi bar toliko koliko je potrebno da se mogu uhvatiti u koštac s problemima, poboljšati svoje stanje i odnose s drugima te voditi puniji život.