Osjećam se dobro...
| Malo jest još uvijek neobično, ali je dobro. Ne mogu Vam objasniti, jer sve ovo ima svoj tijek o kojemu ja ovdje nisam govorio mnogo, možda tu i tamo. Ali, nije niti bitno. Razveselio me komentar @Parana vezano za dualnost, pa sam i razmišljao danas o njoj. Zapisivao misli u dnevnik kako su nadolazile. Ne vjerujem u dualnost na način da postoji više dijelova mene koji su odvojeni. Postoji osobnost građena vanjskim utjecajima. Zapravo osobnost ima dvije funkcije, ona gradi ( po vanjskim utjecajima ) i biva građena od strane vanjskih utjecaja. To je društveni čovjek u skladu sa društvenim pravilima. To je ništa drugo nego iluzija koja je nažalost postala za mnoge od nas jedina i istinska stvarnost. No, postoji ono untarnje Ja koje je uvijek isto. Ono će biti isto u djeteta, isto u odraslog čovjeka i isto u starca. Nepromijenjivo i ne stari. Ono je izvor. Ono je učitelj. Ono posjeduje svo znanje, kao i sva iskustva. Recimo, kada bi postojala dualnost u gore spomenutom smislu ( odvojenost osobnosti i unutarnjeg Ja ), onda bi jedno poništavalao drugo. Ne bi mogli opstati jedan kraj drugoga. Međutim, oni opstaju, jer oni nisu odvojeni. Oni egzistiraju u jednoj čudnoj simbiozi. Većina nas dopusti svojoj osobnosti da gradi i ostavi osobnost u tom uvjerenju da je ona graditelj. Ona ne vidi ili nije svijesna da se ona zapravo cijelo vrijeme gradi. Modelira po ukusu vanjskog. Društvo kaže sljedeće recimo – sustav koji je sada na snazi jest dobar, skoro pa savršen. Osobnost to ne vidi kao utjecaj. Ona vjeruje u iluziju da ona gradi takve vanjske utjecaje, da sudjeluje u tome. Opet, to je samo privid. Možda to najbolje opisuje jedna rečenica koju je izustio, smiješno je to reći, ali lik iz jedne igrane serije – uz smješak, kaže on, mi stvaramo svijet. Zato i postoji kontrola uma, koja je zapravo kontrola osobnosti i proces njene izgradnje. Untarnje Ja je samo promatrač. Ono čeka, jer za njega vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Kad tad se događa proces da osobno Ja otkrije unutarnje Ja. Unutarnje ja je uvijek prisutno i njegov glas se čuje, a stvar je na osobnom Ja da li će ga uopće prepoznati i nastojati slušati. Tada se sve mijenja. Ja želim da moje unutarnje Ja bude graditelj, da ono razbije iluziju u kojoj živi osobno Ja, to jest moja osobnost. Osobno ja ne može mijenjati vanjsku stvarnost, bez da mijenja sebe, a to treba činiti u suradnji sa unutarnjim Ja. To postaje onda odnos učenika i učitelja. Sada, učitelj je zapravo vanjska stvarnost, društvo ili nazovite to kako hoćete. Osobnost to ne prepoznaje. Zato je osobno Ja sljepac. Novozavjetno rečeno, mrtvac. Unutarnje Ja mora postati gospodar osobnosti. Zato se i učitelja zove '' gospodin '', jer to podrazumijeva odnos potčinjavanja njegovu autoritetu i priznavanja mudrosti njegove. |
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
