U potrazi za vremenom


Krasti Bogu vrijeme to je velika šteta i nenadoknadiva nepravda ničim opravdana. Moje vrijeme, moje dragocijeno vrijeme, ne iskoristiti ga i tratiti dokoličarenjem, ispraznim pričama, van svake je pameti... Dijeliti vrijeme s drugima, to naše dragocijeno vrijeme, treba biti posvećeno i nama samima.
Ponekad trebam vrijeme za sebe. Doći na odredište prije ostalih i zavladati prostorom. Trebam imati vrijeme, između zbivanja, rečenica, susreta... Ne podnosim požurivanje, predvidljivost i površna nerazumna pitanja... Dešava nam se i to, da netko sasvim nenadano nestane iz našeg života, naglo se udalji i prođu godine, ko da nas nije ni bilo...
Izgubiti se među uličicama staroga grada, zaviriti u koju trgovinu, knjižaru ili antikvarnicu. Izgubiti se u predgrađu, tamo daleko na kraju grada, zaviriti u dvorište, zagledati se u rascvjetalu trešnju ili plodnu maslinu, kesten ili bagrem... Pogledati okućnicu i cvjetnjak ili uredno pošišanu travu, fontanu ili bazen s ribicama. Doći do kraja ulice koja više ne vodi nikamo, vratiti se natrag, zaviriti s druge strane ulice iz drugog kuta i ugledati do tad neviđeno što mi je promaklo... Šetati tako, bez da sam ikom otkrio kamo idem i kad ću se vratiti, slobodan i nesputan...
Sjedim na rivi, na gatu Karoline Riječke i promatram prolaznike, zamišljene i snene, putuju nekamo neznano kud... Čujem i glasove, žamor i usklik djece koja jure tamo - amo, - znam da nisam sam. Čujem valove, šum mora i kliktaj galeba, ali čujem i tišinu koja spava u meni, čini me ovakvim kakav jesam, sam u svojem vremenu, neodređenom i pustom, vječnom vremenu.

" Život nije ništa više od kapi rose koja drži ravnotežu na vrhu travke. " 　- Buddha



U Rijeci, 03.12.2012. godine        Borivoj Bukva