STEPINAC I TITO

　

　

　

O odnosu Stepica i Tita prili

čno je toga već rečeno i napisano. Mogli bismo reći da je kod većine naših historiografa prisutna ova tematika zacijelo stoga što stalno nadolaze nove spoznaje kao što je istina da je cijelo ovo pitanje toliko bolno za Hrvate da je većina naše novije povijesti utemeljeno na njoj. Istovremeno odnos Stepinca i Tita postavlja i dodatne dileme koje se kristaliziraju oko pitanja sistematske samorefleksije povijesne znanosti u nas. Unutar povijesne znanosti treba dakle danas preuzeti onaj težak zadatak što ga svaka znanost mora sama riješiti sama za sebe. Jer što više raste zdanje znanosti, što je ono slobodnije to je potrebnije preispitivanje i stalna kontrola njenih temelja. Priliv novih činjenica mora odgovarati produbljavanju njenih temelja. Stoga danas možemo govoriti o tome da samorefleksija povijesne znanosti postaje očita kada u historiji dolazi do krize njenih osnova. Stoga razloga je moment metode toliko važan kao i jedinstven fundament koji bi trebao pomiriti raznolikost individualnih mišljenja i stajališta. Jedva da još u kojoj znanosti osim u historiji postoji tako izuzetna raznolikost mišljenja o najosnovnijim pojmovima i problemima. Stoga je jasno da raznolikost nazora o cjelini povijesne znanosti uvjetuje raznolikost načina rada sve do proturječnih suprotnosti. Istovremeno mi se danas pitano ne samo o raznolikosti tih nazora o cjelini povijesne znanosti i njenim metodama već se podjednako pitamo o samom smislu povijesnoga svijeta uopće. Jer danas kao nikada ranije nismo na tome čvornome mjestu gdje se čini da je povijest na putu prevladavanja same povijesti. Tako sve povijesno izgleda da stoji poredano, svrstano i ujedno zbrkano, slučajno nabacano, na raspolaganju kao repertoar slijepoga odabira ili kao izrabljivanje svijeta u njegovoj već rasplinutoj, posve eliminiranoj vremenskoj dimenziji.

A kako izgleda samoukidanje povijesti na našem primjeru najbolje pokazuje slučaj odnosa Stepinca i Tita s obzirom na najnoviju inkriminiranu evidenciju. Kod nas je dugo vremena prevladavalo jedno mišljenje o Stepincu kao brutalnom nasilniku nad kulturom, desnom reakcijom katoličkoga klera za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i općenito kao nazadnaštvo koje je bilo u suprotnosti sa proklamiranim načelima jugoslavenskoga socijalizma. I dan danas je takoder moguće naići na ista ili slična stajališta. Jedan dobar primjer takvoga mišljenja nalazimo kod Branimira Stanojevića u njegovom radu Dnevnici Alojzija Stepinca. On ne jednom mjestu toga rada piše:

　

Originalni dnevnik Alojzija Stepinaca, od kada je prona

 

đ en u Zagrebač

koj nadbiskupiji, zajedno sa

delom dokumentacije Nezavisne Države Hrvatske, kompletom gramofonskih plo

 

č

a sa snimljenim

govorima Paveli

 

ć

a, sa delom zlata iz trezora ustaške države u kome je bilo uglavnom zlatnih zuba i

vešta

 

čkih vilica pobijenih nesretnika u mnogobrojnim logorima smrti, nalazio se u arhivu Republič

kog

sekretarijata unutrašnjih poslova Hrvatske u Zagrebu, uredno odložen i

 

čuvan pod brojem 001050

‐

31.

Dnevnik ima pet tomova i prva dva nose naslov, dr Alojzije Stepinac nadbiskup koadjutor, dok je na

ostala tri on nadbiskup zagreba

 

č

ki.

Uz tekst dnevnika ispisan rukom Stepinca, a ponekad i njegovih sekretara, Ivana Šali

 

ć

a, Stjepana

Lackovi

 

ć

a i Franja Koktana, koji bi po sugestijama svog nadbiskupa beležili pojedinosti koje su

smatrane važnim, mnoštvo je izlepljenih fotografija i pozivnica sa raznih sve

 

č

anosti na kojima je

Stepinac u

 

č

estvovao.

Sakrio ih je u Nadbiskupiji kanonik Ivandija tako što ih je uzidao u deo jedne od podrumskih

prostorija. No kako OZNA sve dozna tako je i ova tajna ubrzo razotkrivena, pomalo kasno za su

 

đ

enje

Stepincu, koji je ve

 

ć bio osuđ

en i zatvoren u Lepoglavi.

Dnevnici su prepisani ubrzo po otkrivanju, o

 

čemu svedoč

i akademik LJubo Boban, i ne samo on, jer

se u svom radu služio prepisom, a da originalne dnevnike nikada nije video. BRANIMIR STANOJEVIC

DNEVNICI ALOJZIJA STEPINCA

　

I kako rekoh ovakva stajališta bila su kod nas dugo vremena neosporna historijska istina u koju nije bilo moguće posumnjati. Tim povodom autor ovih redaka iznio je neka svoja zapažanja o jednom od najznačajnijih aketa slučaja Stepinac- svoja iskustva sa pokojnim državnim tužiocem Jakovom Blaževićem koji je toga kardinala i otpremio u Lepoglavu:

　

　

O Jakovu je prilicno toga receno I prilicno toga se zna s obzirom na Titov odnos spram Katolicke Crkve u Hrvata koja trebase toboze biti odvojena od Vatikana I Europe pa biti narodnom Crkvom kao da ona to nije bila kao sto pokazuje najbolje primjer splitske nadbiskupije. U moje vrijeme on je vec kod nas pisao kako Stepinac nije kriv u neku ruku a onda bude polemika I kampanja u novinama posebno sa novinarom Ivakovicem iz Danasa I tu nasa novina Polet bude involvirana. Kasnije je I sam papa Woitila rekao ponekoju rijec o tome I sahranio Tita pred cijelom kulturnom Europom imenujuci Stepinca blazenim. Ja sam imao stenograme sa sudenja Stepincu neposredno nakon rata I tu je odigrao ulogu tuzioca upravo Jakov Blazevic I to bijase vjerojetno najveca greska njegova zivota tako da ga ja u moje vrijeme zatekoh medu hrvatskim politickim ljudima kao covjeka odana picu I velikim kolicinama alkohola. On je znao piti takozvani beton a to je piva pomjesana sa konjakom tako da mu oci bijahu crvene I mutne od pretjerana uzivanja alkohola. Njegova zena koju takoder upoznah bijase jedna prilicno primitivna partizanka I oni kao velikani hrvatske politike zivjahu u jednoj velebnoj vili cini mi se negdje prema Mihaljevcu u Zagrebu. Ne znam kako sa njima zavrsi ali znam kako zavrsi Ivo Mesaric, cini mi se da se zvao Ivo, a prezime je posve tocno, koji kao Stepincev ucenik bijase robijao 20 godina bez ikakva razloga. Jer je naime bilo dovoljno da ste u blizini te Crkve I njenih glavnih ljudi pa da vas nova socijalisticka vlast tako zestoko kazni mada Ivo nikome nista nije ucinio niti imase ikakav krvni delikt. Ja sam kod njega bio na stanu neko vrijeme jer I moja sestra je tu stanovala blizu a I danas je sa tom porodicom u susjedstvu. Tako da mi je on sve podrobno pricao. Puno je pio I bio je uglavnom vise pijan no trijezan sto nije cudo ukoliko zbrojite da je sa 19 godina otisao na robiju a sa 39 iz nje izasao. Radio je pruzi koju su radili politicki zatvorenici Samac-Sarajevo, bio je u tamnici 9 mjeseci, a to je toliko koliko "majka nosi dijete u svojoj urobi", bio je svedokom egzekucija, hrana za zatvorenike bude bolja sezdesetih godina pa onda bude I malo mesa, imase zenu koju je stalno boljela glava I koja je radila kao radnica u tvornici tekstila u Supilovoj ulici na Kanalu u Zagrebu I , konacno, konstantno nije mogao zadrzati mokracu nego obrano tako da je njegova soba stalno neugodno vonjala po odstajaloj mokraci. Konacno jako oslabi I bude poput sjene, slab I tanak, a lice se izduzi I postane ruzno. Imao je jednu curu koja se kasnije uda a najdraza pjesma joj je bila "E moj Sasa, gdje je sada ljubav nasa" koju su lansirali grupa Magazin cini mi se koji nam budu susjedi takoder. Zbog, manje vise, nikakve krivnje. I jos mnogo godina kasnije , u moje vrijeme, njemu je dolazila policija I nadgledala njegov zivot. U njegovoj sam kuci poceo zivjeti u Zagrebu I to bijase doba kada upoznam Alicu koja je tada znala kroz prozor ulaziti u moju sobu I tu bi me cekala u ormaru. Za uzvrat ja sam dolazio kod Alice pa bi se pocesto takoder znao sakrivati od njena oca I macehe u njenom uskom ormar

 

 

u.

　

I čitava problematika oko ovoga spora bila bi dovršena da nedavno nismo dobili izviješća o tajnama Titova sefa koji je decenijama bio pohranjen u Narodnoj banci Srbije sa čitavom njegovom ostavštinom od 30 kilograma pokradenoga zlata i zlata u prahu, zlatnicima i zlatnim novčičima , dijamantima i rubinima da ne bismo pogrešno zaključili da je uz njegove vojne radove sačuvana i dokumentacija o zlatnim zubima hrvatskih stradalnika u Titovim socijalističkim logorima i kaznionicama.

Odatle bismo mogli zaključiti da je od nas na Balkanu bilo i još uvijek jest jako popularno vađenje zlatnih zubiju od nevinih žrtava genocida i povampirene vlasti. Odatle se čini da je za našu povijesnu znanost važno konačno reći pravu istinu o ovoj relaciji Stepinca i Tita i konačno zaključiti to poglavlje u našoj burnoj i teškoj povijesnici.

　

zlatan gavrilović kovač