Probudila me razlivena suza.., samo jedno uplakano oko..., lijevo..., desno je posve normalno i suho..., nije normalno da samo jedno oko plače...

Zaplakano samo jedno oko, lijevo, suze cure i ometaju mi vidno polje. Pljuskam ga vodom, suze i dalje teku, nakapam ga, no samo pogoršam situaciju. I tako, k'o jednooki Jack krenem u dan, skuham kavu, upalim telku, zaspu me riječi: korona, novozaraženi opet korona, korona, korona. Da li je itko izbrojao koliko puta dnevno ta riječ obleti svijet, a ja čujem samo kontrola, kontrola, kontrola.

Tko je isključio život i kojim pravom?

Novinari papgajski ponavljaju korona, korona, korona, ja samo čujem kontrola, kontrola, kontrola, a moje lijevo oko se izlijeva nevjerojatnom količinom suza. Ne znam ni gdje je smještena tolika količina tekućine, k'o da se otvorio neki nevidljivi izvor.

O čemu će pričati i pisati kad se korona skine sa scene?

U španjolskoj se ljudi bune na ulicama, protiv zabrane kretanja i okupljanja, protiv nametnutog nošenja maski, ljudi traže natrag svoj život.

Sve te povremene pobune po svijetu su zapravo sporadične, globalna diktatura korone još uvijek drži život u zastoju, na čekanju. Pa ipak, ljudima je dosta preporuka, pravila, zabrana i naredbi. Mora u životu biti nešto više od morađ, trebaš, ne smiješ, da bi slobodno tekao.

Na pamet mi pada tinejdžerska krilatica: "Pravila su da se krše!"

Moje pobunjeno oko pliva u slanom jezeru koje se povremeno izlijeva i slijeva niz moj obraz. Nešto mu svakako jest kad je proplakalo, a možda je to samo znak da se "kad voda dođe do grla", pobuna sama od sebe rodi....