PERO KVESIĆ

Đigerica đigeri
a jetra se jetre
jedna jedne male knedle a crijeva se jetre
ti me draga ostavi
bez traga I glasa
sada mi nema spasa
bez tvoga vitkoga stasa

Srdace se koprca
pluća pluća teču
skače čir po želucu I po dvanaestercu
samo nek je veselo
sve nek se trese
tak I tak sutra vrat se ne snese

Đigerica đigeri
a jetra se jetre
jedno jede male knedle
a crijeva se jetre
ti me draga ostavi
bez traga I glasa
sad mi nema spasa
bez tvoga vitkog stasa

Srce će se koprca
pluća pluća teču
skače čir po želucu I po dvanaestercu
samo nek je veselo
I sve nek se trese
čak I sutra vrat
...se strese

Za potrebe bloga hr ja sam ovu poeziju Pere Kvesića prenio sa video zapisa koji se nalazi na You Tubeu na adresi

Ovo je poezija , pored ostale, koju je Pero Kvesić pročitao na 41 međunarodnom festivalu poezije Smederevska pesnička jesen u listopadu 2010 godine .To je bio njegov doprinos našoj suvremenoj pjesničkoj riječi. I mi sada vidimo gdje je završila ta literatura za koju se dugo vremena govorilo da je bez premca na našim prostorima. I da je lijeve idejne orijentacije a da se dokaz tome nalazi u cjelokupnome djelu ovoga pisca pa onda nije čudno da je 1996 godine od Predsjednika Republike dr. Tuđmana primio tako veliko priznanje za svoj doprinos hrvatskoj kulturi Orden Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, da čovjek pukne od smijeha. A onda isto tako posredno vidimo gdje su kod nas završile te veličine kao što je to veličina pjesnika Gorana Babića koji je još početkom rata sklonište pronašao u Beogradu ili veličina Stipe Šuvara. Za jednoga Kvesić govori da je najveći naš živući pjesnik a za drugoga da je naš najpošteniji političar koji je vizionarski govorio o budućim događajima I kojega vrijeme nije demantiralo. I mi sada gledamo gdje su kod nas završile te kulturne veličine kojima smo se divili kao posljednjim bastionima socijalizma I komunizma