Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član dinaja

Upisao:

dinaja

OBJAVLJENO:

PROČITANO

276

PUTA

OD 14.01.2018.

O herojskim zanosima

O herojskim zanosima
"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili." Giordano Bruno

 


Diana i Aktaion



Čitala sam Giordanovu knjigu u kupeu vlaka koji me je nosio na jug.
"Njegovo vrijeme je završilo renesansom i počinje se ponovo buditi u novonastajućim znanjem" pomislih čitajući retke napisane prije više od četristo godina.
"Vi čitate Giordana Bruna"glas mi se učini poznat. Pored mene je sjedio nepoznat muškarac s glasom koji je u meni budio sinesteziju različitih osjećaja.
"A šta vi čitate?" upitah da se dijalog ne prekine.
"Pile na ražnju" od Šotole". tonovi njegova glasa me vratiše u nedavni san.
"Ja sam nekada davno čitala njegove pjesme." rekoh osjećajući uzbuđenje u cijelom tijelu.
"To nije moglo biti jako davno" odgovori mi on šarlatanski.
Pogledala sam njegove oči. Bljesak sunca, svježina izvora i miris ljeta prođe mojim osjetilima.
Njegove oči su bile drugačije od očiju koje sam sretala na putu između jučer i sutra, trenutak prividnog mira u koji sam se, umorna od traženja, uvijek iznova vračala. Te oči su odavale razlog mog postojanja, sreću trenutka u kojem trajem već stoljećima.
"Čini mi se kao da smo se već jednom sreli" rekoh gledajući osmjeh u njegovim očima.
"Ako jesmo onda je to bilo u jednom drugom vremenu, u jednom drugom svijetu, na jednom dalekom mjestu. Možda je to bila šuma, jezero ili izvor neke rijeke, možda smo onda zajedno voljeli lov ili sam ja bio jelen, a ti boginja, možda..........."
" Ne, ti si bio svjetlo nad svjetlima, središte iz kojeg je počela priča o lovcu i božanstvu, trenutak iz kojeg je nastala spoznaja, ti si aktus purus, prvi pokretač kojeg danas u sebi tražimo i u znanosti negiramo." odgovorih dok mi se iznenada pred unutarnjim očima pojaviše slike.

Začuh glas koji me je vrati u prošlost.

Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.

Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka koji je stajao na peronu one male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. To su one iste oči iz sna, onog kobnog nedeljnog podneva i iz sna u koji me je poveo anđeo čuvar. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti.

Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u avanturu koja je već davno počela.
Dok me vlak nosi prema jugu ja lutam mislima, osjećam zlatne niti iz kojih nastaju snovi i prepuštam se njima. Dobro poznata geometrija prostora nestaje pred mojim očima. Više nema čvrstih oblika, ulice i trgovi se zakrivljuju, dobijaju fantasičnu formu neke nove stvarnosti. Svjetlost me nosi ka istini, sljubljujem se s njom, postajem tračak istine u sebi samoj. Prostor i vrijeme postaju energija mog putovanja, blještavilo boja pretvara gradove i kontinente u osmjeh neba, u moj doživljaj. Cijeli svijet je u tom veličanstvenom trenu moja istina, moje stvarno ujedinjenje s univerzumom.
Šta je ovaj visoki, poznati neznanac probudio u meni?

Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora. Hodnikom ispred našeg kupea je prolazio prodavač pića. Neznanac otvori vrata i pozva ga unutra. Otvorili smo bocu hladnog pića i djelili jednu čašu, jer prodavač nije imao dvije.
"Ovo vino raste na brežuljcima moje mladosti"
"Mislila sam da bijelo vino nema okusa"
"Ovo je naše vino. Grožđe s kamena je zaljevano znojem dobrih ljudi"
"Mislila sam da grožđe raste na zemlji"
"Voda dolazi iz zemlje. Grožđe je dar neba"
Osjetih da se san spušta na moje trepavice. Zatvorih oči.
Sanjala sam vrijeme u kojem sam vjerovala da ću stići na izvor i otkriti početak. Probudi me ponovno kretanje vlaka. Potražih stranca. Mjesto pored mene je bilo prazno. Pogledah kroz prozor i vidjeh njegovu siluetu u zalazu sunca. Ime stanice s koje je vlak upravo krenuo nisam više mogla pročitati. Na njegovom mjestu pored mene je ostalo "Pile na ražnju" knjiga koju je čitao.
Otvorih prvu stranicu. " Tebi koju ću sretati na raskrižju puteva, na izvorima i u zenitima sna. Tvoja knjiga će biti sjećanje na trenutak, moja neka tebi bude znak da ćemo se sretati na rubu vremena u žurbi odlazaka i dolazaka, na sajmovima želja i da ćemo možda jednoga dana zajedno tonuti u san"
Bez potpisa i bez datuma.
Knjiga koju sam ja čitala je je nestala s njim.

Život je san

Vlak me nosi prema jugu. "Pile na ražnju" je jedini znak da sam srela oči boje sna i ja nastavih sanjati.
Pred mojim unutarnjim očima zadrhti vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru sna i ja krenuh ka jugu Peloponeza. ˙

U daljini se iznad mediterana uzdiže silueta velikog grbavca kako puk oduvjek naziva Vezuv, kojeg se boji i slavi u isto vrijeme. Tu na, u to vrijeme još ne otkrivenim ruševinama Pompeja, se uzdigao gradić u kojem su umirali carevi i rađali se biskupi. U malenoj kućici na rubu grada se začu plač tek rođenog dječačića.
Na padinama brijega zasja gozba bogova.
Vulkan, bog vatre se nasmješi i pozdravi boga vina.
"Podignimo čaše, jer rodio se onaj koji će tebe nositi u sebi i voljeti onu koju ti voliš"
Diana se spusti s neba na to božansko babinje i prosu ljubav nad koljevku.
Kristali ponovo zadrhtaše i djete izraste u dječaka velikih tamnih očiju, očiju boje sna.
"Filipo požuri, jutros idemo u crkvu."
"Što ćemo tamo" upita dječak trljajući oči još umorne od spavanja.
"Tamo se slavi naš stvoritelj, spasitelj i otkupitelj." reče mu majka sipajući mlijeko u šoljicu.
Dječakove oči promjeniše sjaj. Njegova misao uzburka jutarnju idilu priprema za odlazak na misu.
"Bio sam već puno puta tamo, ali toga još nisam vidio." reče dječak s nepovjerenjem u glasu.
"Njega ne možeš vidjeti, njega moraš osjetiti." odgovori mu majka stavljajući crni rubac na kosu. Dječak ju je promatrao dok je skrivala prekrasnu kosu pod ružnu maramu.
"Zašto sakrivaš kosu?"
"To od mene očekuju crkveni oci. Kada ulazimo u božji hram nesmijemo biti okićeni."
"Zašto se onda oni kite u one komične mondure?" upita tvrdoglavo Filipo
"Popij mlijeko i stavi kapu na glavu, sada je stvarno zadnje vrijeme da krenemo." majka je već bila nestrpljiva."Danas je 22. juna, poslije mise će biti procesija u znak dana Paulinusove smrti."
"Tko ti je taj?"
"On u ime stvoritelja štiti grad."
Majka ga povuče za ruku i stavljajući mu kapu povede iz kuće.
Dječak je sjedio u crkvi i pokušavao osjetiti misteriju onoga što je čovjek sa oltara govorio.
"Ja ne osjećam ništa do tamjana u nosu." pomisli mali heretik
Hodajući u procesiji iz razloga koji nije razumio Filipo je promatrao puk i čudio se licima koja su tugovala. Ljeto je tek stiglo i sunce je blago dodirivalo njegove obraze. On pogleda u nebo i spazi dva bjela goluba kako kruže nad njim. U tom trenu ga za rukav povuče djevojčica duge plave kose.
"Ja sam užasno žedna."
"I ja" reče Filipo gledajući je ravno u oči i bacajući kapu s glave. "Idemo na izvor."
Puk je tugovao, slavio i bio zahvalan svecu grada. Procesija se polagano udaljavala, a oni neopaženi krenuše na izvor. Šetajući napustiše grad i nađoše se u Dianinoj dolini. Malo selo u koje su ušli kao da je još spavalo.
"Svi su otišli na slavlje u grad" reče djevojčica
"Oni slave nešto što ja nerazumijem, ali.............."
"Žedna sam."
"Idemo do zdenca, tamo je voda hladna."
"Gdje je zdenac."
"Pored crkve."
"Kako znaš?"
"Tu dolazim često, tu se rodila moja majka."
Trg je izgledao kao kulisa iz današnjih filmova. Dječak i djevojčica se zaustaviše pored zdenca. Voda je bila hladna i djevočica poče piti.
"Odakle dolazi ova voda?"
"Iz zemlje." odgovori joj mudro Filipo
Iznad njih su letjeli bijeli golub i golubica.
U daljini se nazirao Vezuv obučen u vječne oblake Filipovog sna. Sunce je bilo u zenitu, a iznad Vezuva zabljesnu neko još jače svjetlo. Bogovi su slavili susret koji će jednoga dana promjeniti svijet i vjerovanje.
Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam. Tog trena se buđenjem sretoh s mišlju, Filipo je ulazeći u dominikanski red postao Giordano Bruno.


U njegovoj knjizi koju je stranac ponio sa sobom piše
"
U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt
"

Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju, taj vjeruje u ljubav taj ostaje vjeran sebi.

Giordanove misli su postajale okrutni psi koji su ga tjerali uvijek dalje u dubinu sna koji je budan sanjao. Srce, sveti gral iz kojeg je ispijao vječnost, ga je branilo od licemjerstva i strahova koji su vrebali na njegovom životnom putu.

Tko je bila njegova Diana?

Na kojem dijelu svog puta ju je sreo?

Je li to bila žena ili samo misao o njoj?

Ili je stvarno bila djevojčica duge plave kose sa zdenca iz Dianine doline?
U "Herojskim zanosima" je ispričana ljubavna priča slična onoj o kojoj sam čitala u "Planinama".

Ljiljanko je Aktaion, a Zorica Diana. Mješaju mi se mitovi i priče ali Ljubav ostaje ista. Sjetih se sna o potopu i sjedinjenja mita i legende. Poetika misli je u izrazu trenutka spoznaje. Osjetih kako moje srce počinje otkucavati neko novo vrijeme u meni. Stihovi koje sam čitala se mješaju s naučenim i znanje postaje poezija.
Dobra vila ljubavi uistinu dobija oblike boginje lova i ja pozivam Dianu da bdije nad mojim životom, da u meni budi želju za promjenama, apelira na demokraciju misli, na ujedinjenje emocionalnog i misaonog uma, uranjanje u onaj dio mene koji emocijama daje slobodu izraza.
Aktaion je umro zbog znatiželje, umro je tražeći istinsku spoznaju božanskog postojanja.

Zaboravljam Aktaiona i dozivam Nitzscheansko- Dionzijsku opijenost istinskog postojanja. Giordano Bruno je u dubini svoje duše bio opijeni bog vina, čije istine su se sukobljavale s Apollonskom usklađenosti trezvenosti života.
"Voda dolazi iz zemlje, a vino je dar neba" začuh glas čovjeka koji je otišao iz vlaka dok sam sanjala.
U tom trenu ja uistinu postajem Diana koja svjesno očekuje ponovni susret s čovjekom u kojem je prepoznala Bacchusa. Stranac iz vlaka je u meni probudio Dionizijski osjećaj opijenosti i ja poželjeh da se naše misli sjedine u intelektualno ludilo kojim ćemo buditi usnule osjećaje, stvarati svoju priču o herojskim zanosima. Počela sam sve više i više budna sanjati.


Očiju boje sna Bacchus mi govori:
"Onda sam samo slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Onda sam pokušavao živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."
"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" Diana mu upade u rečenicu da prekine diskusiju o ljudskoj zloči od koje su bježali.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" reče Bacchus neodustajući od teme. " Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka."
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav." Dianin glas je osmišljavao emociju.

"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet ima samo tri dimenzije, a duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" odgovori joj Bacchus


Ulazim u svijet čudesnih niti podsvjesti i vidim slike iz vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav na izvoru, tu osnovnu energiju svih drugih događanja. Osluškujem šumove svete krvi koji skladaju odu "ljubavi" i onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Trenutak ponovo postade kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima koje spoznajem. Zanesena tim doživljajem sjećam se da sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.
Sada uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim riječima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje je bilo nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi su me pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog.
U vlaku prema jugu spoznah da je osjećaj ljubavi najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona uistinu postade zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to svjesno doživjela i da bi osjetila svu njenu snagu i razumjela njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Vratih se ponovo snu.



Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

TRAVANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ☕️♥☕️♥☕️♥

    05.04.2020. 15:02h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima,cvjetnica neka vam donese mir i blagoslov

    05.04.2020. 09:43h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Sretnu nedjelju vam želim. Lp

    05.04.2020. 07:59h
  • Član vanessavanessa

    :))))))))))))))))))))))))))))

    03.04.2020. 15:37h
  • Član vanessavanessa

    ☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥☕️♥♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp♥*Lp

    03.04.2020. 15:36h
  • Član vanessavanessa

    Smijeh je, viši oblik molitve!***

    01.04.2020. 16:57h
  • Član vanessavanessa

    ♥*

    01.04.2020. 16:15h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Škola trenutka iliti moj bioritam Vrijeme vjernosti