San o plavom safiru.
Sinoć sam dugo promatrala zvijezdano nebo, osjećala miris svibanjske ljepote i osjećala ljubav i beskonačnost u tom čudesnom plavetnilu. Da, tamo gore među očima neba nema strana svijeta, nema klasike i alternative, nema posrednika koji šire božju riječ, tamo gore u beskraju božjeg sna je čovjekova duša slobodna i sretna. Sa jedne zvijezde mi se nasmiješio nebeski orao i pozvao me na gozbu osjetila i ja utonuh mirna i sretna u san.
Usnula sam san o dvorcu satkanom od plavih safira, čudesnom kristalu u kojem se prelamala sunčeva svijetlost u plavićastim tonovima nekog davnog sna. Oko dvorca su zavijale razjarene zvijeri, tutnjali vulkani bjesa, razlijevala se goruća lava taštine. Vidjeh jahače apokalipse, okrutni rat svijetova, rat među zvijezdama, urušavanje galaksija, veliki prasak i sudnji dan u isto vrijeme. A onda osjetih mir, čudesni mir pripadanja plavoj ljepotici univerzuma i začuh vilinski glas nebeskog orla, tog vječnog čuvara ljudskih snova.
U kristalima sna
Nox, ta tajnovita boginja noći
sadi plave cvjetove,
cvijetove u kojima se
kriju oči ljubavi
oči sreće
oči plavoga Safira,
oči u kojima se zrcale
oči neba.
Njena haljina je bijela,
a u kosi joj blješti
dijadem boje sna
njenog sna
plavog sna
božjeg sna.
Na oltaru kreposti
vjekuju plavi Safir i Nox u
safirnom oceanu ljepote
zagrljajem neba sjedinjeni
vječnim plavetnilom vjenčani
žrtvuju srce i dušu
za novo svitanje
gubeći se pod kopljima
dnevne svijetlosti.
Dotaknuh plavi kamen prstena na ruci i osjetih njegovu energiju, njegovu nemilosrdnu hladnoću kojom zaustavlja srce na njegovoj putanji oko unutarnjeg sunca.
Upitah se snena, tko bdije nad tobom dragulju moje ljubavi, simbolu ljepte plavog sna ljepotice koja nam je dom, tko te koristi kao znamenje i pri tom širi mržnju među ljudima?
Duša, plavičastim bljeskom zaleđena, bezimenom bolesti zaražena, prokrvari suzama starog sna.
Zatvorih dušu među dlanove, dlanove siromaha sa zapada i uđoh u kristalni dvorac u kojem Nox plavom Safiru poklanjala znamenje ljubavi i pretvara ga u dragulj izlječenja od opasne, bezimene bolesti.
Duša na dlanu siromaha
zatitra sumrakom i
sakri svoju bol u njedra svemira,
u onu daleku točku beskraja,
u onaj trenutak koji ne poznaje
različitosti i podjelu,
u onaj trenutak koji slijedi
putanju plave ljepotice i
voli svitanje i sutone.
Duša na dlanu siromaha,
u sutonu
zapadnom nebu okrenuta,
pozdravlja Nox,
tu čudesnu ljepoticu koja nebo
u plavetnilo safirove boje zavija.
Duša na dlanu siromaha
u svitanju,
istočnom nebu okrenuta,
pozdravlja Auroru,
boginju svitanja,
tu kristalno plavu ljepoticu
koja jutorm prirodu
plavim cvijetovima dariva.
Duša na dlanu siromaha
slijedi sunčev put ka zenitu,
a sunce tješi
njeno slomljeno srce,
liječi ga od bezimene bolesti i
na dlanovima siromaha
u predvečerju
umjesto tuge
ostadoše blješteći kristali
plavoga safira.
U mom noćašnjem snu o plavom safiru, u kristalnoj kugli doživjeh slavlje osjetila i osjećaja. Plavi safir i boginja noći proslaviše pobjedu nad okrutnostima onih koji svijet dijele na strane svijeta, pobjedu nad onima koji ljude djele na prosvijetljene i ne prosvijetljene, pobjedu nad neznanjem onih koji se okreću samo jednom nebu, pobjedu nad jednoumljem i ranjavanjima onih srca koja kucaju u ritmu svemirskog vremena i slijede ljubav na plavom planetu jedinom domu koji imamo.
Budeći se u ovom svitanju osjetih da čudesni plavi dragulj, plavi Safir u sebi sjedinjuje ljepotu noćnoga neba, svitanja i sunoćavanja, da se u njegovim kristalnim rešetkama sjedinjuju ljepota zraka i snaga titana, da se u njegovim labirintima zrcali ljepota svijeta, pobratimstvo duša u svemiru i vječna ljubav, taj izlječujući zagrljaj noći i dana u beskraju božjeg sna.
Jutros zakoračih pod koplja dnevne svijetlosti sretna, bogata i slobodna. Pogledah u nebo i vidjeh veliku plavu pticu, nebeskog orla kako u kljunu nosi znamenje ljepote postojanja, blješteću plavu kuglu, našu plavu ljepoticu, kuglu u kojoj se zrcali cijeli svjet, svijet sjedinjen u ljubavi, tom jedinom znamenu ljudskog postojanja.
Jutros je prsten na mojoj ruci zasjao ljepotom sjedinjenja svih strana svijeta u trenutak buđenja i ja zavoljeh ovaj dan, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da slobodno diše i osjetih da sam doista kozmopolit, građanin svijeta, sudionik vremena i da u sebi nosim cijeli svijet.
Dodatak:
Drago Srce, pritiskom miša na dolje naznačene adrese možeš pročitati moj davno napisani tekst,
Tada sam tražila različite izvore znanja, kopala po raznim knjigama, sjedinjavala ono već dokazano sa tek naslućenim.
Stonehenge, čudesni kameni grad sa dalekih otoka, hram nebeskom svodu, vječni pozdrav plave ljepotice suncu, spomenik ljudskom znanju iz vremena prije vremena.
Rado se vraćam već davno naučenom, rado obnavljam, nešto ponekad zaboravljeno, rado to dijelim sa onima koje to zanima. Čitajući knjige o novim dostignućima u znanosti, već naučeno sjedinjujem sa novim spoznajama. Putujem vremenom i ponekad mi se pričinja da sam ušla u Welsov vremenski stroj i njime odlutam u budućnost. Priča o Stonehenge je jedna od tih mojih misaono- osjećajnih pustolovina.
irida
bglavac
