Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se, umjesto nasmješenog Kairosa, boga sretnog trenutka, javi slika njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove rabarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.

Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Početkom 19-og stoljeća su matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, Einsteinov um je prerastao dimenzije svakodnevice i ulazio u multidimenzionalnost njegove svjesne spoznaje.
U zakrivljenosti ploha je ljudski um naslutio ne samo četvrtu, nego i nove još neimenovane dimenzije. Svijest odabranih je, u svojoj multidimenzionalnosti, otvarala nove horizonte znanosti, poboljšavala sliku svijeta. Oni su sintetiziranjem svog dotadašnjeg znanja vidjeli razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor, u svojoj višeprotežnosti, postaje karakteristika bitka, bitak sam.    Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja, raj u kojem se uistinu osjeća spokojstvo ljudske duše.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego znanstvenike.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. 

Einsteinovo otkriće da je brzina svjetlosti konstantna, za sve promatrače u univerzumu ista, a da je spoznaja trajanja nekog događaja ovisna o mjestu na kojem se promatrač nalazi. To je u isto vrijeme značilo i potvrdu čovjekove spoznaje stvarnosti, priznanje snazi djelovanja ljudskoga uma.
Geometrija zakrivljenih ploha je potvrđena djelovanjem gravitacionog polja na tijela koja su uistinu svojim trajanjem djelovala na svjetlosne zrake i tako zakrivljavala prostor. U tom zakrivljenom prostoru se rađa vrijeme koje je potrebno da bi refleksija svjetlosne zrake dospjela do naših očiju, a taj susret oka i svijetla nazivamo trenutak.

Tako promovirana četvrta dimenzija je čovjeku dokazivala i njegovu mnogoprotežnost i otvarala mu nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije se, još uvijek ne dokazana, krije prava stvarnost koja je čak sedamnaestodimenzionalna."

Tako nas znanost danas poziva na naslućivanje novih istina i sanjanje Einsteinovog sna. Tek ako im povjerujemo i svjesnom spoznajom, misaonim slikama koje nastaju u našoj "duši", mi smo u mogućnosti sve dublje ulaziti u suštinu živuće materije našega tijela. Tada ono gubi svojstva čvrstine i mi osjećamo svoju energiju punu skrivenih mogućnosti.
Današnji veliki umovi titranjem struna objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma.  

Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu možemo, ako želimo, postati suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi.   Kao što smo nekada vjerovali u postojanje raja za spasenje naših duša, danas bi trebali povjerovati da više nismo u prostoru i vremenu, nego da naša "duša" za nas taj prostor stvara, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti, a naša "duša" osnova naše spoznaje o njemu. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i uistinu vrijedna pažnje. Prostor i vrijeme su energetska polja puna titrajućih čestica energije koja ostvaruje naš život.