Uvod

Ovim putem predstavljamo svjedočanstvo jednog bračnog para o izazovima koji se pojavljuju pred osobama koje su odlučile ozbiljno poslušati Kristov glas i ozbiljno uzeti učenje Crkve o važnosti čuvanja čistoće. U vremenu u kojem živimo, ovakvo svjedočanstvo i savjeti koji su u njemu dani, mogu se učiniti pretjeranim, nestvarnim i fanatičnim.
No, da bismo ispravno procijenili radi li se tu doista o pretjerivanju i stavovima kojih bi se trebali sramiti u našem vremenu, ili se pak radi o korisnim savjetima, prvo je potrebno odgovoriti na najosnovnije pitanje: „Što mi uopće želimo postići?“. Odnosno, razmišljanje o stavovima koji su izneseni u tekstu treba početi sa ciljem kojem trebamo težiti, pa tek onda, i u odnosu na zadani cilj, treba prosuditi jesu li sredstva predložena za postizanje cilja prikladna ili nisu. Ukoliko će se prihvatljivost predloženih sredstava prosuđivati bez pogleda stalno usmjerenog prema postizanju željenog cilja, tada se vrlo lako može dogoditi pogrešna prosudba o (ne)prihvatljivosti predloženih sredstava. Ovaj uvod služi upravo tome da svim čitateljima pozornost skrene prema samom cilju kojem bi svaki katolik trebao težiti.
Svi smo svjesni težine trenutka u kojem živimo i u kojem se Crkva nalazi. Svi smo svjesni koliko su jaki pritisci na Crkveno učiteljstvo da promjeni svoje učenje kako bi se ljudima olakšala savjest i življenje, kako bi ljudi konačno mogli živjeti bez „tereta“ kojeg im je „natovarila“ Crkva sa svojim moralnim učenjem. Prema različitim statistikama više od polovice katolika smatra da bi Crkva trebala popustiti u svojem učenju, bilo u pogledu pitanja predbračnog spolnog odnosa, razvoda braka, uporabe kontracepcije, ili u nekom drugom pitaju vezanim uz pitanje čovjekove spolnosti. I uistinu, činjenica je da današnje društveno okruženje znatno otežava čovjeku življenje autentičnog katoličkog života, kao što je i činjenica da mnogim mladim ljudima takvo stanje predstavlja težak teret.

U takvoj situaciji, jasno je da se postavlja pitanje: „Što činiti?“. Dva su moguća odgovora:
1)   Treba se mijenjati čovjek i čovjekovo ponašanje kako bi se bio u stanju othrvati napasti grijeha i kako bi bio u stanju činiti ono što je dobro.

2)   Treba se mijenjati stav Crkve o tome što jeste grijeh, a što nije, što je dopušteno a što nije, kako bi se čovjeku na taj način olakšala savjest i življenje.

Čovjekovo prihvaćanje druge opcije znači i faktično napuštanje Katoličke crkve. Budući je Crkva nezabludiva u svom službenom učenju u pitanjima vjere i morala, inzistiranje na tvrdnji da Crkva treba mijenjati učenje znači odbijanje Božje objave te, na taj način, i raskid sa Crkvom te gubitak spasenja.
 
Budući je „Svjedočanstvo žene“ namijenjeno u prvom redu katolicima, nećemo se zadržavati na razmatranju ove druge opcije, nego ćemo se koncentrirati na onaj prvi odgovor, te ćemo iz njega izvući zaključak.
Kako je cilj dobar, a predložena sredstva ne čine nikakvo zlo, niti grijeh, niti štetu, nego vode k ostvarenju cilja, jasno je da takva sredstva ne mogu biti smatrana lošima ili takvima da ih se treba sramiti.

Nažalost, u ovom vremenu u kojem živimo, čovjek je izgubio osjećaj sramote za ono čega bi se objektivno trebao sramiti (grijeh), dok je usvojio osjećaj sramote za ono što je dobro (izbjegavanje grijeha). Takva inverzija je uistinu pogubna po čovjeka jer, kao što znamo, oproštenja grijeha nema bez kajanja, a uz kajanje gotovo neizostavno ide i osjećaj srama za učinjeni grijeh. Stoga, gubitak srama za činjenje grijeha te, s druge strane, dobivanje osjećaja srama za sredstvo koje bi trebalo pomoći u borbi protiv grijeha, je jasan signal da nešto ne štima.

„Svjedočanstvo žene“ nije teološko djelo i u tom smislu nije niti potpuno točno, no ipak vam ga predstavljamo kao jedno osobno svjedočanstvo, uz nadu da će mnogi prepoznati dobrotu sredstva predloženog u borbi protiv grijeha bludnosti koji pustoši današnju generaciju. Istina je da su neka sredstva i radikalna, no to je samo iz razloga što su posljedice grijeha još radikalnije. Uistinu, nitko neće propasti ako se bude pridržavao uputa danih u svjedočanstvu, no nije izvjesno da neće ukoliko ih prezrivo zanemari i radije se prepusti grijehu.

Davor Matijević