Partnerske terapije koje vodim često počinju na vrlo sličan način- oba partnera me gledaju očima punim nade i očekivanja:
„Sad će napokon, napokon netko izgovoriti to da sam ja u pravu, a onaj drugi u krivu!“
I pokušavaju mi objasniti koliko su oni ispravni a koliko je druga strana u zabludi i neispravna.
Gledaju me sa iščekivanjem i daju sve žešće primjere i objašnjenja.

Al kad ono - pravo sranje.

To se ne dogodi.
Nema suca. Nema presude. Nema pobjednika.

Slijedi razočaranje.
Ponekad i razočaranje u terapeuta – jer, budimo iskreni, ideja je, ako već plaćamo, red je da netko stane na našu stranu.
Neki tada odu.
Napuste još jednu osobu koja „nije samo njihova".
Još jedan dokaz da ih nitko ne razumije.

A nekad… nekad se dogodi nešto tiše.
Počne pomak.
Shvaćanje da terapija nije mjesto gdje netko pobjeđuje, nego gdje se prestaje ratovati.

Gdje „tko je u pravu“ polako ustupa mjesto pitanju:
"Jesmo li mi uopće još na istoj strani i jesmo li ikad bili?"
" Šta ja ovdje mogu dati i zahtjevam li nešto što ni sam ne dajem?"

Tu nastaje prostor za otkrivanje svoje vlastite odgovornosti za kvalitetu odnosa.

Partnerska terapija nije potraga za savršenim odnosom.
Nego za obostranom jasnoćom:
Mogu li i želim li rasti uz ovu osobu.
Mogu li je prihvatiti takvu kakva jest.
Ako želimo šta nam je za to potrebno svakome ponaosob i šta nam je za to potrebno zajedno.

Nakon nekog vremena partneri počnu dolaziti na terapiju -stvarno zajedno!
Osjećaju da su na istoj strani i da ovo što rade,rade za sebe i svoj odnos.
Da ulažu u svoju ljubavnu priču.
I tu počinje prava magija, magija zajedničkog stvaranja, podrške i ljubavi.

I uopće više ne gledaju u mene.
Gledaju ponovo ili po prvi puta -jedno u drugoga. 

JUTRO