Sa nekog trećeg neba Mjesec mi je prijetio hladnim sjajem. Prespavala sam taj led. Grijao si me iz plavih daljina svojim toplim riječima, koje su se protkano oglašavale kroz san. Ukus ti je meden, pogled leden. Vjetar je pomaknuo zelene zavjese u mojoj sobi. Kroz balkon osjećam dah ranoproljetnog jutra. Grijem se toplim zelenookim pogledom moje duše. Još uvijek si moja tema. Još uvijek si mi u modi. Maglovito se sjećam prošle noći. Maglovito se sjećam snijega, kojeg sam sanjala ... opet sam sanjala bijelo. Umrijet će netko. Netko će mi opet javiti da je netko umro. Život i smrt su dio života. Čuvaš mi dušu od nekih mračnih koridora u tamnim spiljama mog sjevera. Čuvaš mi san, ali bijelo uvijek pohodi i objavljuje mi se na neke moje načine, uvijek bijelo nađe put do mene. Rastanak je brz, susret je daleko. Iznad mene to oblačno nebo, ispod mene taj globus što se neumorno vrti oko sebe. Ah, ponavljaju se takvi snovi. Tako mora biti. Bijelo mi se objavljuje. Vjetar će donijeti kišu, nekome san, a nekome je donio smrt. Zato sam sanjala bijelo. Sitna bijela mećava kroz koju sam hodala. Samo neka je tebi dobro u tim daljinama. Objavih se u sebi, posjetih te u snu i vidjeh tvoj miran ležaj, malo zgužvan od ljubavnog zanosa s nekom vatrenom ženkom, ali …. miran. Živ si ... to je jedino važno.
bglavac
edin.kecanovic
