Hrvatski povjesničar i političar, prvi predsjednik HDZ-a i prvi predsjednik Republike Hrvatske. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. godine od oca Stjepana i majke Justine rođene Gmaz.
Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla 1929. godine, kada je krenuo u osnovnu školu. Tada je prepušten na brigu ocu Stjepanu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik partizanskog antifašističkog pokreta u proljeće 1943. godine. Osnovnu školu pohađao je u Trgovišću (1929.- 1933.), a srednju u Zagrebu (1934.-1941.). Od 1941. godine sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu. Još u ratu, potkraj siječnja 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalštabu JNA i u uredništvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). Godine 1960. unaprijeđen je u čin generala čime postaje najmlađi general u komunističkoj Jugoslaviji.
Godine 1961. na vlastiti zahtjev napušta vojnu službu kako bi se posvetio znanstvenom radu. Seli se u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do 1967. godine.
Godine 1963. izabran je za profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Godine 1965. postaje doktor povijesnih znanosti kada na Zagrebačkom sveučilištu brani disertacijz Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.
Od 1962. do 1967. godine Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Od 1965. do 1969. godine narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1970. godine, a član Hrvatskog centra PEN-a od 1987. godine. Godine 1967. izbačen je iz komunističke stranke. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i umirovljen radi sprečavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.
Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena te je osuđen samo na dvije godine zatvora. U prvomu političkom pogromu nakon Brozove smrti ponovno je - u veljači 1981. - osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. Ito zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju te francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siječnja 1982. do veljače 1983., kad je bio pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.
Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, u Saboru je 30. svibnja 1990. godine izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja novoga Ustava Republike Hrvatske - 22. prosinca 1990. - na neposrednim je predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. ponovno izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Na II. općem saboru HDZ-a (15.-16. listopada 1993.) ponovno je izabran za predsjednika te stranke. Na drugim neposrednim predsjedničkim izborima u lipnju 1997. Tuđman je ponovo izabran za predsjednika Republike Hrvatske.
Preminuo je 10. prosinca 1999. godine u Zagrebu. |
bglavac
edin.kecanovic
