Nauk stoika i epikurejaca duboko je obilježen nemiješanjem u svjetovne stvari. Za stoike univerzalna ravnodušnost, a za epikurejce posvemašnja ataraksija (stanje bez strasti, duševni mir – ideal mudraca; možda stanje najbliže istočnjačkoj nirvani, ali značenje nije isto), sredstva su i određenje postojanja; to su uvjeti otkupljenja koje želi pala duša.

Plotin naučava oslobođenje svake privrženosti Zemlji. On je mistik parexcellence. Njegova jedinstvena iskustva procesa neuvjetovanosti i obestjelovljenja jesu nostalgija krive duše koja teži jednostavnosti svoga prvotnog reda. Njezin čistilišni uspon jest disciplina svetosti. Mjesto predodređeno duši jest mjesto nadkozmičkog, u koje ona ulazi oslobođena od svakog kozmičkog elementa što su joj ga dosudili vrijeme i prostor. Plotinov put je negacija. Kao putove oslobođenja iz ljudske složenosti on predlaže putove muzičara (kojeg su uputile Muze), ljubavnika i filozofa, tj. Lijepo, Dobro i Istinito, temeljne kategorije grčke teorije kozmosa. Plotina slijedi cijeli niz značajnih imena: Porfirije, Jamblih, Proklo, i drugi.

U temelju svog mističkog ozbiljenja u grčkom kontekstu nalazi se dvostruko iskustvo; najprije sigurnost u bitnom srodstvu duše s božanstvom, a zatim svijest o padu koji pritišće dušu i drži je udaljenom od njezina porijekla. Cijeli proces oslobađanja, kružni tokovi, seljenje, lutanje, očišćenje i konačan povratak proistječu iz tih dvaju glavnih pojmova.