Slavljenje ukopa (sprovod)

1684 Kršćanski pogreb ne podjeljuje pokojniku ni sakramenat ni blagoslovinu, jer on je "prešao" s onu stranu sakramentalne ekonomije. Pogreb je ipak liturgijsko slavlje Crkve,[15] koje ovdje ide za tim da izrazi djelotvorno zajedništvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje okupljena zajednica te da ovoj navijesti vječni život.

1685 Različiti sprovodni obredi izražavaju vazmeni značaj kršćanske smrti i odgovaraju prilikama i predajama pojedinoga kraja, pa i glede liturgijske boje.[16]

1686 Red sprovoda [17] rimske liturgije predlaže tri načina slavlja koji odgovaraju trima mjestima njegova odvijanja (kuća, crkva, groblje) i prema važnosti koju mu pridaju obitelj, mjesni običaji, kultura i pučka pobožnost. Samo odvijanje zajedničko je svim liturgijskim tradicijama i sadrzi četiri glavna dijela:

1687 Pozdrav zajednice. Slavlje se otvara pozdravom vjere. Pokojnikova rodbina prima se riječju "utjehe" (u značenju Novoga zavjeta: snaga Duha Svetoga u nadi).[18] Zajednica okupljena na molitvu očekuje i "riječi vječnoga života". Smrt jednoga člana zajednice (ili obljetnica, sedmi ili četrdeseti dan) događaj je koji mora prevladati obzorje "ovoga svijeta" i vjernike privući k istinskim dometima vjere u uskrsloga Krista.

1688 Služba riječi, na pogrebu, traži to brižljiviju pripravu što se tada mogu u zajednici naći i vjernici manje revni za liturgiju i pokojnikovi prijatelji koji nisu kršćani. Homilija, posebno, mora "izbjegavati oblik i stil posmrtnog slova"[19] te rasvijetliti otajstvo kršćanske smrti svjetlom uskrsloga Krista.

1689 Euharistijska žrtva. Kad se slavlje vrši u Crkvi, euharistija je srce vazmene zbiljnosti i kršćanske smrti.[20] Njome Crkva izražava svoje djelotvorno zajedništvo s pokojnikom: prinoseći Ocu, u Duhu Svetomu, žrtvu Kristove smrti i uskrsnuća, traži od njega da to njegovo dijete bude očišćeno od svojih grijeha i njihovih posljedica te bude pripušteno vazmenoj punini stola u Kraljevstvu.[21] Po tako slavljenoj euharistiji zajednica se vjernika, osobito pokojnikova obitelj, uči živjeti u zajedništvu s onim koji "je usnuo u Gospodinu", sjedinjujući se s Tijelom Kristovim kojega je on živ član, i moleći za njega i s njime.

1690 Oproštaj s pokojnikom jest čin kojim ga Crkva "preporučuje Bogu". To je posljednji pozdrav kojim se kršćanska zajednica oprašta od jednoga svojega člana prije nego mu se tijelo položi u grob.[22] Bizantska predaja izražava to oproštajnim cjelovom pokojniku: Tim zaključnim pozdravom "pjeva se njegovu odlasku iz ovoga života i njegovu rastanku, a i jer postoji zajedništvo i ponovni sastanak. Naime, umrijevši nismo nipošto odijeljeni jedni od drugih jer svi mi idemo istim putem i naći ćemo se na istome mjestu. Nikad nećemo biti odvojeni, jer živimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, idući njemu ususret (...) bit ćemo svi zajedno u Kristu".[23]