Sufizam je blagi put islama, a žestoka borba (džihad) sa svojim nefsom (prohtjevi duše). Dakle razmišljanje pri svjesnosti stanja života primjenjujući metode blagosti i ljubavi, a žestine kada je potrebna, ali večinom samo prema samim sobom.
Otprilike sto godina nakon Muhamedove  smrti, postojali su pobožni muslimani, koji su se odricali svakog posjeda, željeli su živjeti jednostavnim životom, a u znak asketizma odijevali su se u grube vunene haljetke (suf).

Neki od njih postali su lutajući propovjednici, a drugi su živjeli u duhovnim zajednicama u kojima je bilo upadljivo mnogo žena. Po nekim značajkama, njihov način života podsjeća na kasnije franjevce.
Kroz molitvu i meditaciju sufiji su željeli ponirati sve dublje u Božju ljubav. Molitva sufijske učiteljice iz osmog stoljeća Rabie al-Adawiyye bila je: "O Bože, ako te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim, ako te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No ako te obožavam zarad tebe samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!".

Sufiji su među običnim ljudima bili uskoro štovani kao sveci, a nailazili su na žestok otpor službenog islama. Sufijske bratovštine uključivale su derviške redove i fakirski pokret. Mnogi od njih postoje i danas, najviše na sjeveru Afrike.
Jedno od učenja koji su sufiji usmeno prenosili s koljena na koljeno bilo je učenje o Eneagramu uz pomoć kojega se pomagalo ljudima na putu prema Bogu.
Znači, sufija nije onaj koji olahko barata sa fikhskim propisima i ohalaljuje haram, niti je sufija onaj koji uz nedozvoljenu muziku i ples "veliča" Stvoritelja, niti je sufija onaj koji ne slijedi Kur'an i sunnet. Sufija treba da je uzor u tome tj. da nastoji da što bolje poznaje šerijat i tesavuf ida bude primjer u ponašanju primjenjivajući Kur'an i sunnet i to sve na blag i skroman način.

U početku sufiji traže svoj individualni put, okruženi su učenicima, a od XII.st. udružuju se u sufijska bratstva (drviški redovi).

Naziv se proširio među orijentalistima 19. vijeka, a korijen mu dolazi od arapske riječi تصوف tasawwuf.

Nastao je u Perzji u VIII.st. pod utjecajem neoplatonističkog, židovskog i kršćanskog mističnog učenja.
Njegovi sljedbnici (sufiji) službenom su islamskom legalizmu suprostavili unutarnje mistično iskustvo, prisan odnos između Boga i ljudske duše, pri čemu su se pozivali na neke retke iz Kurana. Službeni se islam najprije suprostavio sufizmu a onda ga je je, zahvaljujući Gazalijevu teološkom naporu, uklopio među sunite i šijite. Tom uklapanju pridonijela su osobito nakon XI.st. sufijska bratstva ili derviški redovi.
Mistični put (arap. tariqa) daje prednost intuiciji i nadahnuću (m'arifa) pred racionalnom spoznajom ('ilm), a ljubavi prema Bogu pred vršenjem zapovjedi. Taj put pretpostavlja odricanje od vanjskog svijeta i strasti, što se postiže askezom (zuhd). Na putu prema ekstazi sufi se može poslužiti tehnikom ponavljanja (zikr), pri čemu se ponavlja neka riječ, čita poezija, sluša glazba ili pleše. No to je po sufijskom učenju samo ljudski napor, a prosvjtljenje, temeljno stanje, dar je Božji. Neiskusna učenika na tom putu upućuje učitelj (arap. šayh, perz. pir).
Glavni su predstavnici zlatnog doba sufizma: mistikinja Rabia, Haladž i Gazali.
Nakon Gazalijeve smrti sufizam se grana u dva smjera: intelektualni i pučki.
Intelektualni smjer (Ibn Arabi, Farid i Rumi) težit će metafizičkoj ili gnostičkoj mistici, a pučki će se sufizam nakon XI.st. organizirati u sufijska bratstva.
U izricanju mističnog iskustva sufizam će razviti na arapskom, perzijskom i turskom jeziku posebne književne vrste. Vinski i ljubavni motiv bit će simboli mističnog jedinstva.

izvor: http://sufizam.bloger.hr/

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sufizam

http://www.oneummah.net/tasawwuf/

http://www.forum.hr/showthread.php?t=32257

http://www.1earth1spirit.net/sufizam/o-sufizmu