OPĆINSKI ODBOR MAGLAJ

B I L T E N

________________________________________________

God. XI Maglaj 12.04. 2010 godine Broj 91 Tiraž: 1.000

TRIBINA S POZIVOM ZA PRELAZAK NA ISLAM JE JOŠ JEDAN OD OBLIKA FAŠIZMA I AGRESIJE NA MULTIETNIČKE I DRUGE DUHOVNE VRIJEDNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Na samrti bosanskog pjesnika Alekse Šantića, mostarski sveštenik reče:„ Ovaj će moj brat Aleksa jal u dženet, jal u raj“. Izreče time sveštenik svoje ljudsko uvjerenje o načinu života i dobročinstvu Šantićeva djela, ali izreče i svoje vjersko ubjeđenje da nas Bog ne dijeli ni na ovom ni na onom svijetu. Jednostavno, iskaza da su dženet i raj isto i da će u njega i pripadnici islama i kršćanstva i judeizma i drugi, ovisno o brojnosti i kvaliteti svojih dobročinstava. Ali, isto tako će u džehenem-pakao, oni drugi, iz svih vjeroispovijesti, koji za života prkosiše Bogu i svojim susjedima priređivaše džehenem.

Prema tome, kod Boga nismo podijeljeni po vjerskoj pripadnosti, već po našoj ljudskoj vrijednosti, po tome koliko je ko od nas čovjek u pravom smislu te riječi. Da je Bog želio da svi stanovnici planete pripadaju samo jednoj vjeri učinio bi to. Ostavio nas je ipak u više vjera, ali sa istom osnovom, koja se svodi na ljubav prema Bogu i komšiji. U svetim knjigama stoji:„Ne večeraj ako nisi siguran da i djeca tvog komšije imaju bar taj obrok..“ To potvrdi i Konferencija o zajedničkoj riječi između muslimana i kršćana, održana krajem augusta 2009. na Jelskom univerzitetu u SAD. Skup je inicirala muslimanska ulema i intelektualci (138 potpisnika), a učešćem odgovorilo preko 500 kršćanskih umova. Oni se saglasiše da islam i kršćanstvo dijele u osnovi bitno zajedništvo: ljubav prema jednom jedinom Bogu i ljubav prema komšiji. Dakle, Bog nam podari više vjera sa bitnim zajedništvom, ali i posebnostima, da bi nas podučio uzvišenosti i ljepoti vjere. Upravo tako kako nam podari sve vrste žitarica sa zajedničkom osnovom (škrob), ali i sa posebnostima kukuruza, pšenice, raži, ječma, zobi.Također nam podari livadu sa bezbroj biljaka sa zajedničkim karakteristikama života (klijanje, rast, pupanje, cvjetanje, davanje ploda i nestanak), ali i fantastično iznijansiranim posebnostima boja, mirisa i namjena.

Vjera je božiji dar, nije cipela ni košulja, da je skidaš, da bi je prao, popravljao, mijenjao. Vjeru ne možeš očistiti i unaprijediti skidajući je i napuštajući je, već je možeš čistiti samo od gadosti i prljavštine koju si u nju unio ili su te drugi na to uputili. Vjera nije ni fudbalski klub koji kupovinom igrača slabi poziciju konkurentskog tima, niti je vjernik fudbaler koji mijenja dres, ovisno o cijeni na tržištu. Jednostavno rečeno, vjera se ne može lahko mijenjati. Istina, postoje ličnosti sa snažnim intelektualnim mogućnostima, koje su u punoj mjeri izvršavale sve obaveze u svojoj vjeri i dostigle svu njenu ljepotu, produhovile se, pa to žele da osjete i dožive i u drugoj vjeri. Ima za to primjera među engleskim i francuskim intelektualcima, posebno onima koji nose genetske tragove i bitna svojstva porodice iz života u islamskim zemljama, koje su bile njihove kolonije. Tako su islam prihvatili veliki engleski muzičar Ket Stivens, koji nosi ime Jusuf Islam i francuski fudbalski reprezentativac i vedeta „Bajerna“ Riberi, koji nosi danas ime Bilal. Ali, to što su prihvatili islam, nikako ne znači da su napustili vjeru svojih roditelja, da su odjednom sve zaboravili. Oni praktično žive i uživaju u duhovnosti i ljepoti obiju vjera. Nisu oni od onih prosječnih. Ne spadaju u kategoriju površnih, oni i u vjeri idu do kraja, do zanosa, baš kao što to čine u muzici i fudbalu. Lijepo je vidjeti Seidu Keitu i Jaja Turea, kako svojom igrom pružaju uživanje navijačima Barcelone. Ali oni više uživaju u ljepoti svog islama. Niko u Španiji ne traži od njih da napuste islam, nije to Španija od prije 500 godina. Vjerujemo, kad bi to neko od njih tražio, napustili bi i Barcelonu i Španiju.

Ali kad neko, čije intelektualne mogućnosti nisu nadprosječne, koji je površno izvršavao vjerske obaveze i nije osjetio ljepotu svoje vjere, po vlastitoj želji ili pritisku drugih, prelazi u drugu vjeru, može mu se dogoditi i ono što je pred Drugi svjetski rat doživio naš Maglajlija Agić, prelaskom na pravoslavnu vjeru.

Kada ga je u ondašnjoj pravoslavnoj crkvi, pop prekrstio- preveo na pravoslavlje i dao mu ime Aleksa, reče mu tada:“Hajde sad Aleksa, stani na sredini crkve, okreni se meni i pruži ruke bočno prema zidovima“. Uradi Aleksa poslušno tu prvu zapovijed, a pop nastavi:“Možeš li Aleksa, svojim rukama dokučiti zidove crkve?“ Začuđen Aleksa odgovori:“ Ne mogu pope, sa sredine crkve, dok jednom pa drugom zidu ne bi prišao za dužinu ruke.“ Pop malo povišenim tonom dobaci:“Aleksa, kao što si sad između tih zidova, na sredini crkve, i ne možeš dokučiti ni jedan, isto tako si na sredini između vjera, sad ne pripadaš ni islamu ni pravoslavlju:“ Shvatio je to Aleksa, ali to bijaše kasno. Kada se nakon oslobođenja Gračanice, Doboja i Maglaja, Ozrenski partizanski odred, 26.septembra 1941, povlačio iz Maglaja, oklopnim vozom iz Doboja upadoše ustaše, pohvataše nekoliko maglajskih Srba, pobiše ih i baciše u krečnicu kod današnjeg kajak kluba. Među njima bi i Aleksa. Eno njegova imena na spomeniku žrtvama fašističkog terora u Paklenici.

Na žalost, nama se ovih dana dogodi nešto što nije svojstveno Maglaju i Maglajlijama. Još nisu postavljeni uništeni znakovi, koji na gradskoj signalizaciji upućuju na lokaciju bogomolja na lijevoj obali Bosne. Osvanu i plakat kojim nepoznati organizator, poziva na tribinu 27.03. o prelasku nemuslimana na islam. Ne znamo šta je sve rečeno, kome je to rečeno, ali znamo da su pozivi dostavljeni i župniku i svešteniku u maglajskim crkvama. Kakva drskost! Znamo da je to poziv našim građanima koji nisu muslimani da pređu na islam, što ih je s razlogom uznemirilo.

To je poziv maglajskim pravoslavcima i katolicima da napuste svoju vjeru, da postanu izbjeglice iz svoje vjere.

Taj poziv se upućuje u ime islama, u ime muslimana, u ime nas građana, koji smo većina u ovom gradu, pa i u ime nas muslimana koji smo u SDP-u. Pitamo otkud nekome to pravo, da to čini u ime nas. Nama je dobro znano kako je bilo maglajskim Bošnjacima u izbjeglištvu u koje su ih otjerali oni koji su bili u službi agresije, ali znamo i kako su prošli i Srbi i Hrvati koji su iz Maglaja otišli u izbjeglištvo, uz poziv i pritisak svojih stranačkih vođa i vojnih komandanata. Zar ponovo tražimo izbjeglištvo, ovaj put iz vjere. Nismo protiv širenja islama, pa ni bilo koje vjere, ali, to ne smije ugrožavati vjerske slobode drugih. Ima boljih i humanijih metoda. Osigurati održiv povratak, jačati privredu, zapošljavanjem osigurati život mladih bračnih parova, spriječiti poslodavce u davanju otkaza trudnicama, stimulisati svaku porodilju i porodice sa troje i više djece....

Taj poziv je i skrnavljenje vjere kao institucije i vjerovanja koje pripada pojedincu. Jer, ako je vjera božiji dar, a jeste, ko se sad usuđuje da nam nameće drugu vjeru, da pokušava da se ravna sa Svemogućim?

To je u suštini poziv za stvaranje ambijenta u kojem će na ovim prostorima preovladavati jedna vjera, jedna nacija. Pa to je agresija na multietničke, multivjerske i druge duhovne vrijednosti BiH. Toj agresiji mi smo se suprostavili i 1941-1945. i 1992-1995. Patrioti BiH su zaustavili etničko čišćenje i sada bijemo bitku za povratak svih prognanih na svoja ognjišta. Taj poziv se ne može okarakterisati drugačije, nego fašizam, a BiH mora ostati antifašistička, jer ona samo takva i može opstati!

Ovdje moramo odgovoriti i na pitanje kako su četnici mogli izvršiti tako brojne i svirepe zločine, pa i genocid, posebno u Podrinju i 1941-1945. i 1992-1995. Bilo je to moguće samo zato što su njihove jedinice bile čisto jednonacionalnog i jednovjerskog sastava, pa su pokolji, ubijanja, silovanja, pokrštavanja i progoni bili dio operativnog plana u ostvarivanju strateških ciljeva velike Srbije. Isti je slučaj i sa postrojbama HVO. Dok su u svom sastavu imale značajan broj Bošnjaka, bile su isključivo u funkciji odbrane od agresije, nisu vršile zločine. Kad su te jedinice postale jednonacionalne, dogodili su se Ahmići- za početak. Na žalost, nije to mimoišlo ni Armiju R BiH. Dok je bila multinacionalnog sastava sa značajnim prisustvom Srba, Hrvata i ostalih, bila je uzor u odbrani od agresije na BiH.Kada je, u zagonetnom procesu islamizacije, Armija po sastavu svakodnevno postajala sve više bošnjačka, a sve manje multinacionalna, pojedinci u njenom sastavu su uzimali „pravdu“ u svoje ruke, pa su u „cilju osvete“ za sistematske zločine nad Bošnjacima, izvršili zločine nad civilnim stanovništvom srpske i hrvatske nacionalnosti. U tim zločinima nisu zabilježene samo pojedinačne žrtve, već i žrtve u skupinama-Kazani Grabovica...

Vojne jedinice multinacionalnog sastava nikada ne bi imale šansu da izvrše takve zločine. Zar nas to ne upućuje na zaključak da je multinacionalni i multivjerski sastav stanovništva BiH, i svih njegovih segmenata organizovanja, ne samo poželjan, već i nužan i jedino moguć, što je pokazala i istorija. To je pominjao i rahmetli predsjednik Izetbegović, govoreći da su nacionalnosti u BiH izmiješane tako prefinjeno, kao kad bi dobro izmiješali brašno kukuruza, pšenice, raži, ječma.Zašto neko pokušava iz takve mješavine izdvojiti samo jednu, bilo koju žitaricu, kad je to, uistinu, nemoguće.

To je i sudbina Maglaja. U jednom od razgovora u SDP-u, jedna od drugarica lijepo reče: „Šta nas stalno pokušavaju razdvajati, kad su Maglajlije oduvijek živjele zajedno i u Jozinom i Delibegovom hanu i Čabrinoj kafani i Josipovim bašćama.“ E baš tako. Ali mi produžavamo tu misao:“ Maglajlije žive zajedno od pamtivijeka u svim segmentima svog bitisanja, u osnovnim i srednjim školama, Biblioteci, Domu kulture, Općinskoj upravi, Domu zdravlja, Komunalnom preduzeću, „Boriku“, „Mapexu“, „Gradini“, „Natronci“, Sportskoj dvorani, na fudbalskom stadionu, na dženazama, sahranama i ....

I zato, mi u SDP-u, dižemo svoj glas protiv takvih poziva i poruka, kakve je nosila i ta tribina.

Mi poručujemo i maglajskim katolicima i pravoslavcima da ostaju ovdje u svojoj vjeri, uz svoju crkvu, da uživaju u ljepoti svoje vjere, na svom pragu, da ostanu Maglajlije, i u Maglaju. Istovremeno, tražimo od svih Maglajlija Bošnjaka, da kao i do sad iskažu svoje ljudsko dostojanstvo i pomognu svima, posebno onima, koji ovdje nisu većinska nacija, da žive slobodno i da se osjećaju ravnopravnim, baš onako kako to tražimo i za pripadnike islama u RS-u. Poručujemo i aktuelnoj vlasti da nije dovoljno da se samo ogradi od pomenutog čina, jer je njena dužnost da u punoj mjeri pruži sigurnost svim građanima i da spriječi vršljanje svih sumnjivih tipova i emisara, koji mogu unositi zabrinutost bilo kojeg naroda i građana naše opštine.

Jer mi hoćemo da živimo slobodno i stvaramo kao veliki pjesnik i patriota Aleksa Šantić, a ne želimo da završimo kao Aleksa Agić!

SA SDP - SVE MOŽE BITI BOLJE!