Propovijed: Živko Kustić

Objavljeno: 18.05.2010

Inkvizicija je bila znak slabe vjere

Crkva je danas, makar vrlo oprezno, spremna priznati strašne propuste svojih službenika u inkviziciji

U Vatikanu se upravo objavljuju spisi - dosad uglavnom čuvani u tajnosti - o djelovanju inkvizicije, crkvene ustanove koja je u tijeku dugih stoljeća bdjela nad ispravnim naučavanjem vjere. Nažalost, i sam Papa mora priznati da je u toj skrbi bilo i ružnog pretjerivanja, da su se primjenjivale i kazne, da se zapravo nije poštovala sloboda savjesti i vjeroispovijesti.

A Drugi vatikanski koncil je tek usred 20. st. svečano proglasio da nikakva zemaljska - ni državna ni crkvena - vlast ne smije ograničavati tu slobodu. Crkva je dužna navještati vjeru, paziti da to bude bez zablude, ali nikoga ne smije prisiljavati da to prihvati, da se odrekne svoga možda drugačijeg i suprotnog mišljenja.

Zašto je moralo proći toliko stoljeća da se Crkva javno i iskreno odrekne svakog nasilja u nametanju vjere - zapravo ne vjere nego pokornosti onome što je crkveno vodstvo smatralo ispravnim vjerovanjem?

Iz Evanđelja je jasno da Isus nije htio inkviziciju, da nije dopuštao nikakvo nasilje u obranu vjere.

Petar ga je prilikom uhićenja pokušao mačem braniti, a on mu je rekao: “Vrati mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača lačaju i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uzame više u 12 legija anđela?” Eto, Isus nije zvao u pomoć anđele, a nakon 12 stoljeća doći će u taj Jeruzalem iz Europe legije kršćana da mačevima brane njegovu vjeru! I takvi ratovi i takva nasilna inkvizicija očiti su znak da crkveno vodstvo nije uvijek imalo povjerenja u Isusa, da su više vjerovali u nasilje nego u slobodno navještanje vjere.

Danas nije lako priznati da je to vjeri smetalo više nego što su joj smetali neprijatelji izvana.

Ako je danas Crkva, makar vrlo oprezno, spremna priznavati tako strašne propuste svojih službenika u inkvizicijama, ne znači li to da smo zapravo na početku sasvim slobodnog i zato sigurno uspješnijeg navještanja vjere?

Piše: ŽIVKO KUSTIĆ

Objavljeno: 07.07.2010

Novo Evanđelje za krštene

Zašto je Papa upravo ustanovio središnje Vijeće za ponovno navještanje Evanđelja? Ono bi se imalo brinuti da Isusov nauk bude iznova naviješten u zemljama koje se od starine smatraju kršćanskima.

A što onda u tim zemljama rade tisuće biskupa i svećenika iz stoljeća u stoljeće? Isus je, prema ulomku Evanđelja iz današnje mise (Mt 10, 1-7), apostolima rekao: “K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Poslije će apostoli ići po svemu svijetu, ali na početku ih Isus šalje obraćati narod koji se je smatrao izabranim, a koji je zapravo bio izgubljen.

Vršili su uglavnom sve propise Zakona, slavili blagdane, ulazili u Hram - ali nisu zapravo shvaćali što Bog od njih očekuje, zašto su zapravo izabrani. Bili su kao vjernički narod bez prave vjere. Zato je Isus s apostolima htio najprije njima govoriti. I - ma što tko o tome površno mislio - nije bilo uzalud. Mnogi su od njih iznova povjerovali i uključili se u novu zajednicu Isusovih sljedbenika. Bili su spremni i na mučeništvo.

I pronijeli su po mnogim središtima ondašnjega Rimskoga Carstva njegov nauk. Bez tih mnogih pokrštenih Židova kršćanstvo se ne bi bilo proširilo. Sadašnji papa na svoj način kreće istim putem.

Vijeće za promicanje navještanja Evanđelja koje je upravo osnovano zacijelo treba naći načina kako navijestiti Evanđelje onima koji se smatraju kršćanima. Ovo je sada s najvišeg mjesta u Crkvi potvrda da zemlje koje se po tradiciji smatraju kršćanskima često zapravo nisu istinski pokršćene.

U njima mnogi prođu vjeronauk, a ne shvate što je vjera, idu u crkve a ne saznaju što se na misama zapravo događa. Svećenici i vjeroučitelji ustrajno i sustavno govore - ali odjek je prečesto malen.

Mnoga ta pitanja treba iznova postaviti i tražiti načina kako krštenima iznova navijestiti kršćanstvo.

Piše: ŽIVKO KUSTIĆ

Objavljeno: 05.07.2010

O Sudcu odgovorno misliti

Najlakše je onoga s kim se ne slažemo proglasiti ludim. Još razglasiti kako se tajno liječi. Nakon toga nitko ga ne bi smio ozbiljno shvaćati, a sve što on govori i radi bilo bi nevažno, čak štetno. To se u javnosti upravo događa u vezi sa svećenikom Zlatkom Sudcem. Mjesto mirnog i razboritog razglabanja njegovih riječi i postupaka, počelo se više ili manje glasno upozoravati da je on psihijatrijski pacijent.

Da se razumijemo: ne istražujem izvore tih glasina. U osobnim razgovorima sa Zlatkom Sudcem nisam ništa takvo naslutio. No, nisam stručnjak za duševne bolesti, ali takvi bolesnici u iole duljem razgovoru ipak svoju bolest pokažu. No, bez obzira na to - ne želim biti nadriliječnik, neću o tome donositi stručnog suda.

Ali kao čovjek, novinar i crkveni djelatnik htio bih reći da o Sudcu - kao i o svakome koji navješta Evanđelje - ne želim suditi po glasinama, nego po onome što navješta. Ne treba se pozivati ni na očite znakove Isusovih rana na njegovu tijelu. Kome to smeta ili nalazi tome neka svoja tumačenja, neka nastavi po svoju misliti - ali nije o tome riječ.

Normalni vjernik sluša što Sanader govori i misli o tome u svijetlu vjere. Slobodan je drugačije misliti, slobodan je tvrditi da to nije pravovjerno po njegovoj mjeri. Ali za to bi trebalo zaista proučiti sve što Sudac čini i govori i o tome kritički odgovorno reći svoju riječ. Monogo ga je lakše proglasiti duševnim bolesnikom. Ali mnogi vjernici koji ga slušaju i koji se kod njega ispovijedaju ne misle tako. Ako ipak postoji opasnost krivovjerja, oni koji se osjećaju odgovornima, neka to prouče i neka to kažu tisućama koji drukčije misle. Inače bi bili odgovorni za nastavak širenja opasne zablude. No - da se razumijemo - rješenje nije u zabrani Sudčevih nastupa, nego u javnom promišljanju njegovih riječi i postupaka.