Kada bismo u povijesnim udžbenicima potražili što je napisano o keltskoj kulturi i civilizaciji, naišli bismo na opise "kulture groblja sa žarama", na "animizam" u njihovu vjerovanju, na to da su dobro poznavali metalurgiju, imali razvijen kovački i lončarski obrt, da su izrađivali razne ukrase i nakite, i tome slično. Jednom riječju, naišli bismo na ogoljeli prikaz kulture koji nas nikako ne bi mogao potaknuti na daljnje istraživanje. Tim više što su razvijeni narodi mediteranskog područja o Keltima ili Galima (kao ogranku Kelta) oblikovali predodžbe koje bi se u većini slučajeva dale svesti na to da su Kelti bili samo barbari.
Međutim, zapisi keltskih suvremenika, bez obzira na njihovu sažetost, pružaju drugačiji uvid u njihovu stvarnost. Tako grčki povjesničar i geograf Straton bilježi: "Sav rod kojeg danas zovemo Galima ili Keltima sklon je ratovanju; razdražljiv je i spreman za bitku, ali jednostavne prirode i nimalo pakostan... kad su izazvani, bez obzira gdje to bilo i kada, pa i zbog najmanjeg povoda, oni su odmah spremni prkositi opasnosti i upustiti se u bitku, oslonivši se samo na svoju snagu i hrabrost. Ako je vjerovati, posvećuju se korisnim poslovima, čak i učenju znanosti i književnosti. Njihova snaga temelji se dijelom na visokom stasu, a dijelom na brojnosti ljudstva. Ako se s lakoćom mogu okupiti u velikom broju, to je zbog njihove jednostavnosti i osobnog ponosa, pa su stoga uvijek povezani uz gnjev onih koji su žrtve neke nepravde." Diodor će u svojoj Općoj povijesti isto tako govoriti o njihovom stasu, snazi, hrabrosti i ogromnom samopouzdanju...
Pokušat ćemo u ovom tekstu doprijeti do maglovitog horizonta keltskog svijeta. Nastojat ćemo proučiti i oživjeti duh tih ljudi koji su vidjeli, doživljavali i oblikovali stvarnost na njima svojstven način.
Podrijetlo Kelta
Kelti su indoeuropski narod koji se početkom I. tisućljeća prije Krista naselio na području današnje istočne Francuske, južne Njemačke, Švicarske i Austrije. Bili su prvi "povijesni" narod na području Europe, sjeverno od Sredozemlja. Zlatnim dobom Kelta označava se razdoblje od VI. do II. st.pr.Kr. kada vode uspješne ratove i kroz dugi vremenski slijed utječu na tijek južnoeuropske povijesti. U VI. st.pr.Kr. keltska plemena kreću prema Pirinejima i današnjoj Španjolskoj, u V. i IV. st.pr.Kr. jedan se val otisnuo na Britansko otočje, a drugi prema Sredozemlju (francuska obala). Oko 400. g.pr.Kr. dolaze u Italiju i osvajaju Padsku nizinu, koja se potom naziva Cisalpinska Galija. Ovdje osnivaju svoje gradove Milano (Mediolanum), Bresciu, Vicenzu, Modenu, Veronu i Bolognu. 387. g.pr.Kr. osvajaju Rim (osim Kapitola), ali se povlače primivši otkupninu. Priča se da su se prilikom vaganja plemenite kovine za otkupninu Rimljani tužili na krive utege koje su napravili Kelti i da je Bren, vođa Gala, povikao "Vae victis!" (Jao pobijeđenima!) bacivši na vagu i svoj mač. Dan poraza ostao je u rimskom kalendaru zapisan kao dies ater - crni dan.
Nakon toga kreću na istok, stižu do Češke (pleme Boji, po kojem je Češka i dobila svoje staro ime Bohemija), Karpata, Rumunjske, Balkana i Bugarske.
Navodno je 335. g.pr.Kr. došlo do susreta Kelta s Aleksandrom Makedonskim. Prema predaji, na upit Aleksandra Velikog čega se njegov narod najviše boji, njihov je vođa odgovorio: "Jedina stvar koje se Kelti boje jest da im nebo ne padne na glavu!"
U III. st.pr.Kr. kreću prema Trakiji, te preko Tesalije u Grčku. 279. g.pr.Kr. pleme Galata pokušalo je opljačkati Delfe, ali ih je u tome spriječila žestoka oluja. Dalje nas Strabon izvještava o prodiranju Gala u Malu Aziju gdje se naseljavaju kao Galaćani.
S prestankom osvajanja u II. st.pr.Kr. Kelti se trajno naseljavaju na osvojena područja i asimiliraju s tamošnjim stanovništvom.
U tom razdoblju šire se granice Rimskog Carstva; jačaju Germani koji napadaju keltska područja, polako ih potiskujući. Po dolasku kršćanstva, koje je svojom misijom smatralo iskorjenjivanje poganskih vjerovanja, keltska će tradicija preživjeti na Britanskom otočju sve do ranog srednjeg vijeka i dolaska germanskih plemena Angla i Sasa. Keltskim jezicima danas govori manje od milijun ljudi na području Irske, u dijelu Walesa, Škotske i na otoku Man.
Iako su osvojili veliki teritorij, Kelti nikada nisu stvorili državu. Ostvarili su, međutim, kulturno jedinstvo izraženo kroz sliku svijeta koja je povezivala mnogostruke aspekte života u jednu cjelinu. Elementi koji su ujedinjavali sva keltska plemena i povezivali ih u jedan narod bili su religija i mitologija, poimanje života i smrti, koncept vremena i kalendara, te društveno uređenje.
Izvori
Iz arheoloških ostataka teško je saznati nešto više o keltskoj slici svijeta. Pomoć u tom razotkrivanju predstavljaju kratki navodi antičkih pisaca o keltskoj povijesti, religiji i običajima. Međutim, zabilježeni običaji iz tih vremena čuvaju u sebi znanja čije je značenje i svrha zaboravljeno.
Najpotpuniji su nam izvor irske sage koje su ostale sačuvane zahvaljujući izoliranosti Irske od rimskih i kršćanskih utjecaja sve do ranog srednjeg vijeka. U tom vremenu sage su prvi puta zapisane i to od strane kršćanskih svećenika. Najpoznatije su Lebor Gabala - Knjiga osvajanja, Leinsterski ciklus, Ulsterski i Fenijanski ciklus.
Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u "drugi svijet" (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.
Mitovi u sebi kriju duhovni život svake kulture, ali da bismo ih mogli "pročitati", moramo poznavati jezik kojim su pisani - jezik neizrecivog, jezik simbola. Svaki je mit prožet dubokim etičkim smislom, on donosi jedan pedagoški model čijim se ostvarenjem mogu dosegnuti odgovori na duboka ljudska pitanja, sadrži kriterije i vrijednosti koje na velikoj kozmičkoj pozornici ostvaruju bogovi i heroji, a na zemaljskoj ljudi. Ratnici, kraljevi, druidi, pjesnici, proroci i svi drugi imaju i nalaze uzore u mitovima; življenjem tih mitskih uzora stvara se povijest.
Georges Dumezil smatra da je keltska tradicija vjerno očuvala tri indoeuropske mitološko-socijalne funkcije, što se očituje i u podjeli društva na druide-svećenike, ratnike-plemiće i slobodne obrtnike.
Ratnici
Za Kelte je bitka predstavljala obnovu herojskih bitaka koje su vodili bogovi. Mitski junak Cuchulainn predstavlja uzor i donosi kodeks časti u borbi: ne ubija nenaoružane, kočijaše, sluge, žene, djecu. Bit ratničke uloge temelji se na vrlini i dosjetljivosti. On zamjenjuje kralja koji prisustvuje bitki, ali se ne bori.
Njihove su bitke bile prožete magijskim i ratničkim obredima: tijela obojena i ukrašena nakitom, štitovi s amblemima, a krikovi koje su ispuštali kada su jurili u boj izazivali su jezu kod Rimljana. Prema rimskim povjesničarima, neprijateljskim su se redovima približavali izazivajući najhrabrije na dvoboj, na pojedinačnu bitku. Pjevali su o podvizima svojih predaka, hvalili se hrabrošću; pokušavali su riječima poljuljati samopouzdanje protivnika.
Keltski ratnici nastupaju na bojiste iscrtanih tela u plavu boju (tribali), pustene kose i bez bilo kakve vrste oklopa. Ne poznaju nikakvu vrstu organizirane borbe ni taktike. Od oruzja koriste kratka koplja (dziliti), duge dvorucne maceve i velike stitove (ispleteni od gustog granja presvuceni kozom. Na sredini se nalazi metalno ispupcenje -umbo). Najcesci oblik jedinica su konjanici, medjutim neretko koriste i pjesadiju u frontalnoj borbi. Pored vike koja izaziva jezu kod protivnika koriste i metalne trube ciji zavrseci podecaju na glave zivitinja cij zvuk pojacava delovanje vike.
Kralj
Kralj je posrednik između svećeničkog i ratničkog staleža iz kojega je potekao. Odgovoran je za rodnost polja i plodnost životinja. Kralj je ujedno onaj koji raspodjeljuje i uravnotežuje na svim područjima ljudske djelatnosti budući da je on sudac i ratnik - on sam se ne bori, ali je za pobjedu nužna njegova prisutnost, jer kako kaže irska poslovica "Ne dobiva se bitka bez kralja".
Kralj mora biti lišen svih nedostataka: fizičkih, psihičkih i mentalnih. Ukoliko nije takav, odnosno ako ne dokaže svoje sposobnosti, biva svrgnut, a njegova palača zapaljena. Kada je prema legendi irskom kralju Nuadi za vrijeme bitke kod Mog Tuireda odsječena ruka, morao je abdicirati. Bog-liječnik mu je tada napravio novu, srebrnu ruku, i tako je ponovno mogao preuzeti vladavinu.
Tit Livije u V. st.pr.Kr. naziva galskog kralja Bituriges Ambigatus, tj. "onaj koji se bori na dvije strane", "onaj koji posjeduje dvostruku vlast" (duhovnu i svjetovnu). "...U tami vremena, u virovima godina, dok se sve mijenja, spavat ćete kao mrtvi i svijet će vas pamtiti samo kao kraljeve."
bglavac
irida
