Smrt je poput skidanja tijesnih cipela

Čak i kad ste mrtvi, vi i dalje živite. Sa smrću ne prestaje postojanje. To je samo privid. Prolazite kroz vrata smrti živi i nema izmjene svijesti. Ne idete u stranu zemlju, već u zemlju žive stvarnosti, gdje se nastavlja tok rasta. Život i smrt ne treba promatrati kao suprotnosti. Bliže je istini govoriti o smrti kao ulaženju nego kao izlaženju. Ono što nude vrata smrti je oživotvorenje izuzetne vitalnosti, jer iz  razvodnjene verzije života ulazite u samu stvar, životnost primarne zbilje. Ako smrt zamislimo kao prekrasno, čisto jezero, pitko i osvježavajuće, tada svijest izlazeći iz tijela, s užitkom zaranja u nj, a zatim jednostavno otpliva dalje.Smrt je samoregulirajuća. Ona je Božanskog porijekla. I potpuno je sigurna. Strah od smrti je strah od napuštanja. Kako je u životu tako je i u smrti. Proces smrti uvijek je radostan, kada se prevlada ljudski strah od smrti. Napustimo li strah, smrt postaje najuzbudljivija pustolovina. Ničega se ne treba bojati u svemiru. Ničega.

Kada duše napuste materijalno tijelo, kao u dubokoj meditaciji, postoji svjetlo, osjećaj blagostanja, mira i spoznaje da živite u svojoj cjelovitosti i osobnosti. Niste prestali postojati već ste prešli na razinu intenzivnog postojanja. Važno je ostati vitalno budan u procesu donošenja odluka za vrijeme završnog čina u fizičkom životu. To je slično uzbuđenju dok se pakiraju kovčezi pred dugo očekivan put. Smet je samo prolaz, vrijeme oslobođenja. Umiranje se ne razlikuje od življenja. Jednom kad ste ispunjeni osjećajem sebe, vi znate da postojite i nakon smrti. Jedno od prvih radosti oslobođenja je obnova slike o sebi, u Jednoti svih stvari, bez da izgubite sebe niti na čas. I ja sam predstavljam plod iskustva nakon smrti.

Zašto bi itko želio ostati u tjelesnoj stvarnosti kada je njegov posao  završen i on se približava Svjetlu? Razmislite o tome. Nama je to često zagonetno, iako smo i sami bili ljudi i sjećamo se straha. Zaista je teško razumjeti upornost kojom se vežete na umiruće i već beskorisno obličje kada takva radost i Svjetlost čekaju pri izlazu.

Uvijek smo tamo da bismo zaželjeli dobrodošlicu onima koji izlaze; stoga napuštajte svoja tijela raširenih ruku da biste ušli u zagrljaj. Niti jedna duša ne dolazi u primarnu stvarnost bez pratnje. Ako zemaljsku dimenziju napuštate naglo, tako da ne shvaćate svoju stvarnu situaciju, treba vam da ugledate biće koje nalikuje čovjeku. Da odmah ugledate duha, ne biste se osjećali ugodno. Ima nas koji smo se dobrovoljno javili da duši, koja se oslobađa iz tijela, pomognemo u snalaženju u novom stanju postojanja. Kada se duša snađe, dolaze Vodiči. Prizor ovisi o vjeri. Može se raditi o osvijetljenom Budi, Kristu ili drugoj svetoj pojavi, ali uvijek će to biti Svjetlo. Duša će tada biti odvedena tamo gdje treba ići i gdje, u najdubljoj razini svoga postojanja, želi ići. 

Duhovne poruke Emanuel