S.S.Doliwa

15.9.

Bila jednom neka žena koja je imala strašno lošeg muža, koji se nije brinuo za obitelj, koji je tukao i nju i djecu, veći dio svoje zarade trošio je na piće, a svoje slobodno vrijeme provodio u lošem društvu.

Suprotno njemu, žena je bila veliki vjernik. Molila se mnogo i osim toga činila sve što je mogla da bi njezina djeca koliko je to samo moguće odrasla u urednom i sigurnom domu.

Njezini su joj prijatelji savjetovali neka se rastane od supruga. „Ne“, odgovorila je žena, „on je moj muž. Bog mi ga je povjerio. On će već znati zašto. Možda sam ja u prošlom životu bila muškarac i postupala prema njemu ovako, kako on sada postupa prema meni.

Ja na svoj život gledam kao na proces učenja. Ako Bog dopusta da me muž tuće, Bog će već znati zašto. Ja ču i nadalje ispunjavati svoju zadaću, molit ču i strpljivo čekati.“

Tako je i bilo, i ona se nije pokolebala u svojoj vjeri, da će joj Bog pomoći kada bude došlo vrijeme za to.

Jednoga dana čovjek je opet izašao pijan iz neke gostionice, doteturao na ulicu i tamo je na njega naletio auto.

Teško ozlijeđen on se našao u bolnici, gdje je umotan u gips i debele zavoje morao tjednima ležati. Žena ga je posjećivala svaki dan, pitala za njegove želje i pomagala kako je mogla.

Čovjek je mnogo trpio. Time se ispunila Božja milost, jer čovjek je iz dana u dan mogao sve više vidjeti kakvu predobru ženu ima i s kakvom se ona ljubavlju brine za njega.

Njegovo se srce otvorilo, i on je ženu u suzama ljubavi i ganuća molio za oproštenje, obećavajući da će temeljito promijeniti svoj život.

Ozdravio je i održao obećanje.

Na kraju još nešto> ti misliš da je ovo izmišljena priča. Varaš se. To je od Mene stvorena, promatrana, praćena i diktirana realnost. Imaj povjerenja u moju milost, uzdaj se u strpljenje, moli za ono sto želiš postići, i Ja ču napraviti sve da bi to ostvario.

Nikakvu priču, već tvoju realnost.