Da bi mogao preživjeti na zemlji, potreban ti je tvoj ego. Kad si u sebi ostvario Boga, tada živiš još samo 21 dan, jer više ne opskrbljuješ svoje tijelo u dovoljnoj mjeri.

Ramakrishna Paramahamsa je svoje bogoostvarenje preživio samo zato jer se njegov nećak brinuo požrtvovno za njega.

Ego je, dakle, neophodan za održanje tijela. Istovremeno je on tvoj najveći neprijatelj. Kolike li su duše izgubile svoje tijelo zbog njihova ega! Pomisli samo na bezbrojne glupe dvoboje, do kojih je došlo zbog navodne „povrede časti“. Ili se sjeti ratova ili svega što je još bilo ili čega ima, a što služi samo učvršćivanju moći ega.

Opasnost ega je u tome što se on u prvome redu brine za sebe, a samo ako je to u skladu s njegovim interesima, u obzir se uzima i tijelo.

Međutim, kako on zajedno s tijelom u smrti propada, on se, isto kao i tijelo, trudi da izbjegne smrt i produži svoj život na Zemlji što je moguće više.

Osim toga, ego je i prepreka samoostvarenju. Naime, Sebstvo i ego u načelu slijede različite ciljeve.

Sebstvo želi ostvariti Boga, a život na Zemlji ograničiti na neophodan minimum.

Suprotno tome, ego se voli izgubiti u maji. On zato svuda stvara karmičke ovisnosti, kako bi se čvrsto vezao o zemaljski život.

Kada su ovisnosti postale nerješive, pojavljuje se veliki svetac ili Avatar koji pokazuje put, prekida vezanosti i razrješava karmu. To je trenutak u kojem Sebstvo živne i požudno se prikloni Bogu.

Samoća koju je Sebstvo u tijelu doživljavalo rastače se u suzama.

Zato ljudi plaču kada su obuzeti Bogom. Suze teku kada Sebstvo odahne