Racionalizam i empirizam postat će početkom novog vijeka prevladavajućim filozofskim pravcima, dok neoplatonizam i mistika bivaju, tijekom prve polovice 17. stoljeća, sve više istiskivani iz glavnog filozofskog toka. U prvim dekadama 17. stoljeća, jednu od vodećih uloga u evropskoj mističnoj filozofiji ima Englez Robert Fludd.
Fludd je rođen 1574. godine u Bearstedu, u južnoj engleskoj pokrajini Kent, kao peto dijete u obitelji. Bio je sin viteza, koji je obnašao dužnost vojnog blagajnika u vojsci kraljice Elizabete I. Ne želeći nastaviti očevim stopama, Fludd je upisao medicinu u Oxfordu, gdje je najprvo diplomirao, a potom i magistrirao 1600. godine. Tijekom studija suočio se s problemima zbog svojeg odbacivanja konvencionalnog medicinskog nauka, te pristajanja uz Paracelsusa. Nakon završenog studija, Fludd je putovao Evropom. Posjetio je tako Francusku, Španjolsku, Italiju i Njemačku.
U Francuskoj je Fludd boravio nešto dulje. Određeno je vrijeme proveo družeći se s pripadnicima jezuitskog reda u Avignonu. Tamo je dospio u neprilike zbog svojeg afirmativnog stava prema geomantiji, no ipak se izvukao, zahvaljujući intervenciji zamjenika legata. U Marseilleu je Fludd podučavao malteškog viteza Charlesa od Lorraine matematici, a markiza de Orizona glazbi. Zauzvrat, od jednog je putnika iz Feza dobio poduke iz medicine, kemije i alkemije. Na svojim se evropskim proputovanjima Fludd malo duže zadržao također i u Njemačkoj, radeći kao tutor u nekoliko plemićkih obitelji.
Godine 1605., nakon što se bio vratio u Englesku, Fludd je doktorirao na Oxfordu. Oko stjecanja doktorata bilo je poteškoća, opet zbog paracelsusovskih pogleda. Četiri godine kasnije primljen je u Kraljevsko liječničko društvo. Do tada je već imao praksu, sa zapaženim rezultatima. Pored nekih izvanrednih izliječenja pacijenata koje je ostvario, također je imao uspjeha i sa svojim medicinskim teorijama, primjerice teorijom o nebeskim harmonijama i cirkulaciji vibrirajućih snaga kroz planete. Njegovi su pogledi zainteresirali osobnog liječnika Jamesa I, Williama Paddyja. Na osnovu njegovih ideja o cirkulaciji, Paddy je sugerirao prijatelju, anatomu Williamu Harveyu cirkulaciju krvi u ljudskom organizmu. Harvey, kojemu se pripisuje da je prvi opisao optok krvi (u njegovu djelu Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus), dobio je pomoć upravo od Roberta Fludda, pri objavljivanju rukopisa.
Postoje dvojbe o tome, je li Fludd bio članom Rozikrucijanskog bratstva ili ne. Sigurno je pak, bez obzira što možda nije bio formalno član, da su njegovi radovi iz 1616. i 1617. godine predstavljali vatreno zagovaranje bratstva i njegova nauka. Prvo djelo, Apology, ima za cilj «sprati ljagu s imena Bratstva», kako stoji u podnaslovu. I opet, kao i mistični filozofi iz ranijih stoljeća, Fludd mora objašnjavati kako je «magija» riječ kojoj je izvorno značenje sinonim za mudrost. Naturalna magija, za Fludda je znanje o tajnim svojstvima prirode. Po njemu, božanstvo je nemanifestirano, izuzev u razvijanju kozmosa, gdje svjetlo i vatra predstavljaju uzrok svih energija. Drugi apologetski spis, poznat kao Tractatus objavljen je slijedeće, 1617. godine. U njemu Fludd pridodaje da je u izvornoj prirodi čovjeka njegov um bio palača svjetla. Ukoliko božanski duh ispuni promišljanjem o vatri, plamenu i svjetlu, čovjek može obnoviti svoje prvobitno stanje svijesti, zaključuje Fludd.
U godinama koje su prethodile Tractatusu, pojavile su se u Evropi tri knjige o Rozikrucijanskom bratstvu. Objavljivanje djela Fama Fraternitatis (Priča o Bratstvu) 1614. godine najavilo je postojanje bratstva, čiji su ciljevi bili: posvećenost duhovnom životu; reforma i unapređivanje duhovnog učenja, te bavljenje magijom, koja se temelji na astrologiji i kabali. Autor ovoga djela nije poznat, kao ni onoga objavljenog slijedeće godine, pod naslovom Confessio Fraternitatis (Ispovijest o Bratstvu). Ove dvije knjige, prikazom jednog imaginarnog putovanja, donose saznanja iz različitih područja, do kojih su došli pripadnici viteških redova (u prvom redu templari) za vrijeme križarskih ratova. One sadrže legendarnu priču o njemačkom plemiću Cristianu Rosenkreutzu, njegovom putovanju u Svetu zemlju i usvajanju tajnog znanja iz medicine, matematike, astrologije, kabale. Prema ovoj legendi, Cristian Rosenkreutz je po povratku u Njemačku osnovao bratstvo, čija je zadaća bila da njeguje ovaj nauk sve do sazrijevanja prilika za jednu reformaciju širih razmjera. Priča dalje veli kako je 120 godina nakon Rosenkreutzove smrti jedan član Bratstva otkrio njegovu grobnicu. Detaljni opis ove grobnice kasnije će postati obrascem uređenja i dekora drugih tajnih društava (među ostalim, i slobodnih zidara).
Treći spis datira iz 1616. godine i naslovljen je Chymische Hochzeit (Kemijsko vjenčanje). Autor ovog djela jest njemački teolog, Johann Valentin Andrae, a objavio ga je pod pseudonimom Cristian Rosenkreutz. Ono predstavlja alegoriju na jednu od najvažnijih tema mistične filozofije, temu alkemijskog sjedinjenja suprotnosti. Radnja ove alkemijske romanse odvija se tijekom sedam dana, za koje vrijeme Cristian Rosenkreutz dobija poziv za kraljevsko vjenčanje, prihvaća ga, putuje u kraljevsku palaču, doživljava razna čuda i iskušenja, te konačno prisustvuje vjenčanju i vraća se. Posljednjeg dana Cristian Rosenkreutz i drugi gosti bivaju proizvedeni u vitezove Reda zlatnog kamena. Čitaju im se pravila reda, a ona govore o: Redu, koji uvijek traži izvore u Bogu i prirodi; odbacivanju svih poroka i slabosti; pomaganju vrijednim i potrebitim ljudima; nekorištenju počasti Reda za ostvarenje svjetovnog probitka; spremnosti na žrtvu, uključujući i smrt, kada Providnost to zahtijeva.
Prema Manly P. Hallu, Rozikrucijansko je društvo imalo tri glavna cilja: ukidanje svih monarhističkih oblika vladavine, te njihovo supstituiranje vladavinom izabranih filozofa; reformu znanosti, filozofije i etike; otkriće univerzalnog lijeka ili panaceje, za sve oblike bolesti. Osnovni simboli Rozikrucijanskog društva bili su ruža i križ; ruža kao ženski, a križ muški, oba predstavljajući univerzalne spolne oznake. Upravo zbog ovakve falusne simbolike rozikrucijancima se pripisivao spolni nemoral, odnosno prakticiranje opscenih rituala, u njihovim tajnim ceremonijama. (Zbog ovoga se Robert Fludd i osjetio pozvanim napisati svoje apologije.) No, pravo se značenje ovih simbola odnosi na ponovno rođenje. Naime, pošto je rađanje ključ materijalne egzistencije, prirodno je što je Bratstvo usvojilo ove karakteristične simbole, koji predstavljaju reproduktivni proces. Pojašnjavajući ovu simboliku Manly P. Hall dodaje kako ruža i križ označavaju iskupljenje čovjeka kroz sjedinjenje njegove niže, privremene prirode i njegove više prirode, koja je vječna.
Što se tiče Roberta Fludda, on je nakon svoje dvije apologije posvećene rozikrucijancima, napisao svoje najznačajnije djelo. Radi se o knjizi naslovljenoj Utriusque cosmi historia (Povijest dva svijeta), u dva sveska, Macrocosm i Microcosm. Ogroman, ali i harmoničan sustav svemira Fludd vidi kao međuodnos između mikrokozmosa, koji odražava makrokozmos, s kojime je povezan kroz astralne korespondencije. Temeljna hermetička i kabalistička učenja Pica della Mirandole i Marsilija Ficina on je spojio s astralnom medicinskom misli Paracelsusa i matematičkom magijom Johna Deeja.
Dušu svijeta Fludd vidi kao nevidljivu vatru, dok je vidljiva priroda oživljuje, stoga što je vatra kvintesencijalni element svih stvari. Arhetipski svijet čistih ideja ostaje u Božanskom Umu, dok Duh, koji je bez forme i oblika, predstavlja vatrenu ljubav. On utiskuje i razvija strukturu i esenciju ideja u kozmosu.
Fludd opisuje poredak razina i razreda bića, navodeći život kao peterostruki princip: božansko svjetlo, duhovna supstanca, racionalni um, intelektualni duh i dio božanskog uma. Budući je makrokozmos pokretna slika božanstva, mikrokozmos je prolazna slika makrokozmosa. Svemir je poput glazbenog instrumenta, njegova je klavijatura sastavljena od intervala među anđeoskim sferama, fiksnim zvijezdama, planetima i elementima. Prema Fluddu, iste harmonije koje upravljaju sferama također su prisutne u umu, kao i u duši, koja se sastoji od tri dijela – osjetnog, duhovnog i intelektualnog. Fludd smatra da, budući se svemir okreće oko nevidljive središnje točke, čovjeku je moguće uzdići iz ovoga svijeta u zajedništvo s Bogom.
Dalji povijesni tokovi nisu išli na ruku Robertu Fluddu i rozikrucijancima. Reakcionarne snage predvođene Austrijom i dinastijom Habsburgovaca otpočele su iscrpljujući Tridesetgodišnji rat. U prvoj su fazi rata pobjede habsburgovske koalicije donijele i jedan negativan utjecaj u duhovnom pogledu. Tako se anti-rozikrucijanski sentiment proširio i na Francusku i na Englesku. Pritisak je postao tolik da je Fludd bio primoran prestati rabiti pojam «rozikrucijanski», mada je i dalje u svojim filozofskim radovima zadržao njihove svjetonazore. Sami članovi Rozikrucijanskog društva su nastavili svoj rad u još dubljoj anonimnosti, nevidljivi za oko javnosti. No, njihov će «podzemni» utjecaj ipak doprijeti do intelektualne i političke misli budućih vremena, te postaviti ujedno temelje za nastanak masonskih organizacija.
10.04.2008.
bglavac
edin.kecanovic
