Imenom križarski ratovi, nazivaju se i pohodi španjolskih država protiv Maura (rekonkvista), pohodi Njemačkog viteškog reda protiv nepokrštenih baltičkih Slavena, te vojni pohodi protiv Crkve Bosanske u Bosni.
Uzroci
Ti su ratovi započeli u doba kada je Katolička crkva, s papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kršćanskom svijetu. Na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu 1095. g. Papa Urban II. pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha, pri čemu će ubijanje, pljačka, osvajanje novih posjeda biti posve prihvatljivi, jer će žrtve svega toga biti nevjernici koji bolje ni ne zaslužuju. Papin poziv, kao i žarko propovijedanje zanesenjaka, npr. francuskog redovnika-augustinca Petra Pustinjaka, bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem, i to zbog više razloga. Premda je u 11. st. u Europi počelo razdoblje opće demografske, gospodarske i političke obnove, niži su društveni slojevi proživljavali teško gospodarsko stanje i glad, a 1095.-96. europske je zemlje zahvatila pobliže nepoznata epidemija ( vjerojatno kuga ), pa je pokušaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjerski gorljivi pojedinci - mjesto u raju, velikaši - nove velike posjede, seljaci - oslobođenje od osobne ovisnosti, a svi sudionici plijen od pljačke.
Kronologija [uredi]
Jean Colombe i Sebastien Momerot, Bitka za Inab (Ard al-Hatim) 1148. godine, 14. stoljeće. 
Gustave Doré, Smrt Fridrika I. Barbarosse, bakropis. 
križarski dvorac iz 13. stoljeća.
U raznim dijelovima Francuske, Njemačke i Italije na tisuće vitezova i kmetova počinju se okupljati na ratni pohod, stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ (latinski: crucesignati) i odlaze u 200. godišnji rat za oslobađanje Isusovog groba, krećući se ispred glavnine, ubijajući Židove te pljačkajući i izazivajući nemire kamo god bi stigli.
Prvi križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Prvi križarski rat
Prvi križarski rat (1096. - 1099.) vodili su francuski, flandrijski i normanski velikaši pod vodstvom Godefroya od Bouillona. Tijekom pohoda osvojen je Jeruzalem (15. srpnja 1099.) i uspostavljeno je Jeruzalemsko Kraljevstvo s vazalnim državama Antiohijskim Kneževstvom i vojvodstvima Tripoli i Edessa.
Drugi križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Drugi križarski rat
Drugi križarski rat (1147. - 1149.) vodili su njemački kralj Konrad III. i francuski kralj Luj VII. u cilju obrane ugrožene Edesse, ali je pohod svršio potpunim neuspjehom.
Treći križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Treći križarski rat
Treći križarski rat (1189. - 1192.) vodili su rimsko-njemački car Fridrik I. Barbarossa, engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August protiv turskog sultana Saladina, a u njemu su postignuti djelomični uspjesi. Vraćeni su dijelovi teritorija Jeruzalemskog Kraljevstva koja su muslimani nešto ranije preoteli, ali ta postignuća nisu bila dovoljno osigurana. Car Fridrik I. Barbarossa se utopio tijekom pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda I. zarobio je austrijski vojvoda Leopold i dulje vrijeme zadržao u pritvoru.
Četvrti križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Četvrti križarski rat
Četvrti križarski rat (1202. - 1204.) u organizaciji Mlečana je uvelike kompromitirao križarsku ideju. Križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mletačka politika za koju je osvojila Zadar (1202.). Križarsko-mletačka vojska osvojila je i opljačkala Carigrad (1204.) i na većem dijelu Bizantskog Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo, čime je još više produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika.
Albigenški rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Albingeški rat
Albigenški rat (1209. - 1229.) je naziv za vojne pohode protiv patarenskih krivovjernika, albingeza, u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji.
Dječji križarski pohod
Detaljniji članak o ovoj temi: Dječji križarski rat
Dječji križarski pohod (1212.) u kojem su sudjelovali njemački i francuski dječaci u nadi da će njihova nevinost ostvariti cilj koji organizirane križarske vojne nisu uspijevale postići. Pohod je tragično završio (mnogi sudionici su prodani u roblje, a veliki broj onih koji su krenuli kopnenim putem su izginuli od gladi, studeni i različitih napadača i ne stigavši do odredišta).
Peti križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Peti križarski rat
Peti križarski rat (1217. - 1221.) u kojemu su sudjelovali hrvatsko-ugarski kralj Andrija II., Ludvig I. Austrijski i njemački vitezovi vođen je protiv egipatskih Ejubida. Križari su uspjeli nakratko osvojiti Jeruzalem i Demiettu u Egiptu, da bi ih papinski legat Pelagije izgubio u neuspjelom pohodu na Kairo.
Šesti križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Šesti križarski rat
Šesti križarski rat (1228. - 1229.) imao je više diplomatski nego vojni značaj, a u njemu je rimsko-njemački car Fridrik II. (u to vrijeme izopćen) uspio pregovorima s egipatskim Al-Kamilom vratiti Jeruzalem i druga hodočasnička mjesta pod križarsku vlast.
Sedmi križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Sedmi križarski rat
Sedmi križarski rat (1248. - 1254.) vodio je francuski kralj Luj IX. Sveti i bio je pokušaj vraćanja Jeruzalema (koji su ponovno osvojili muslimani 1244.), ali je završio potpunim neuspjehom i kraljevim zarobljavanjem u Egiptu.
Osmi križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Osmi križarski rat
Osmi križarski rat 1270. je ponovno pokrenuo Luj IX., ovaj put protiv Tunisa, koji je završio njegovom smrću od kuge, a jedini rezultat postigao je sicilski kralj Karlo I., Lujev brat, nametnuvši Tunisu svoj protektorat.
Deveti križarski rat
Detaljniji članak o ovoj temi: Deveti križarski rat
Deveti križarski rat (1271.)
Križarski ratovi u Palestini prestaju padom posljednjeg kršćanskog uporišta Akona (1291.). Početkom 14. stoljeća bilo je nekoliko pokušaja ponovnog pokretanja križarskih ratova, ali su ostali neostvareni. Od druge polovice 14. stoljeća ideja križarskih ratova sve se više preusmjeruje na pohode organizirane s ciljem zaustavljanja turskih prodora (pohodi hrvatsko-ugarskih kraljeva Žigmunda i Vladislava I. i dr.) u Europu.
Posljedice
- upoznavanje s kulturom istoka
- upoznavanje s novim poljoprivrednim kulturama (riža, marelica, lubenica, šećer)
- primjena nove tehnike u proizvodnji tekstila (damast, nuslin) i obradi metala
- uvoz orijentalnih lukzusnih predmeta, rijetkih vina, začina i dr.
- pojačana kopnena trgovina (karavane prema Zapadnoj i Srednjoj Europi)
- razvoj feudalne gradske kulture (nova jela, odjeća, dragulji, glazba, mamiri, odgoj djece, higijena)
- Mlečani i Đenovljani postaju centri gospodarske sredozemne trgovine
- stvaranje velikih vojski, preduvjet za europsku ekspanziju u druge krajeve
- porastao papin ugled kod zapadnih vladara
Izvori
- Opća i nacionalna enciklopedija, Večernji list d.d., Zagreb, 2006. ISBN 953-7224-11-2
- Povijest svijeta, The Times, Hena com, Zagreb, 2002. ISBN 953-6510-62-6
Zanimljivosti
- Sultan Saladin (1137.-1193.) bio je vođa muslimanske vojske. Vrstan zapovjednik, sultan Egipta i Sirije, uzdigao Egipat do jednog od najmoćnijih područja Srednjeg istoka.
- Putovanje iz Europe u Jeruzalem bilo je dugotrajno i opasno pa su mnogi križari putem umrli. Oni koji su se vratili u Europu, donijeli su iz Palestine dragocjenu svilu i začine, ali i mnoga znanja iz matematike i astronomije.
- Omiljeni engleski kralj Rikard I. (vladao od 1189.-1199.), znan i kao Rikard Lavljeg Srca, je sudjelovao u trećem križarskom pohodu i pritom zauzeo lučki grad Akon. Na povratku zarobio ga je austrijski vojvoda Leopold i tražio visoku otkupninu.
- Postoji vjerovanje kako su pripadnici naroda Kevšureti u istoimenoj kavkaškoj pokrajini u Gruziji, direktni potomci križara koji su se odvojili od glavnine vojske i ostali u izolaciji, te očuvali mnogo od viteške kulture križara.
bglavac
irida
