Carlos Castaneda

 

peruanski antropolog i pisac

Rođenje

25. decembar 1925.

Cajamarca, Peru

Smrt

27. april 1998.

Los Angeles, SAD

 

 

"Umjeće sanjanja" jedna  je Castanedinih knjiga u kojoj govori o novim, očaravajućim mogućnostima spoznaja drugih svjetova; o posljedicama pomicanja spojne točke, o sanjanju sebe u snovima, o susretima s anorganskim bićima. Sve su to putevi kojima se dostiže druga, treća i još neke dalje stvarnosti.

 

"Svi su putovi isti. Ni jedan ne vodi nikamo. Svi oni vode kroz šikaru, u šikaru i van šikare. Ima li taj put srce, to je jedino pitanje. Ukoliko ima, tada je dobar... ukoliko ga nema tada nije ni od kakve koristi. Oba puta ne vode nikamo, samo jedan ima srce, a drugi ga nema. Putovanje jednim prava j radost; sve dok ga sijediš bit ćeš jedno s njim. Zbog drugog ćeš proklinjati svoj  život. Jedan te čini snažnim, drugi ti snagu oduzima."

 

Kozmička zmija

 

Poznati kanadski antropolog nastavlja putovanje Carlosa Castanede…
Cijenjeni kanadski antropolog, Jeremy Narby, u svojoj knjizi "Kozmička zmija" istrazuje podrijetlo svetog znanja latinoameričkih indijanaca. Slijedeći Castanedin put, ali nadrastajući njegove zaključke, Narby otkriva da postoje nevjerojatne sličnosti u vizijama svih domoradačkih društava. Naime, otkriva da se u središtu vizija, a onda i znanja tih kultura, nalazi kult isprepletenih zmija koje neodoljivo podsjećaju na naš DNK. Taj je fenomen prisutan čak i u onim kulturama koje se uopće nisu imali prilike sresti sa zmijama. Koristeći taj, i još mnoge druge dokaze, Narby naglašava nužnost ne samo očuvanja tih kultura, već i mogućnost da od njih učimo o samima temeljima zivota.
"Kozmička zmija" je osobna avantura, fascinantna antropološka i etnofarmakološka studija te revolucionaran pogled na to kako inteligencija i svijest mogu oživjeti. U ovoj priči, pisanoj u prvom licu, o znanstvenom otkriću koje otvara nove poglede na biologiju i antropologiju te na granice racionalizma, Jeremy Narby otkriva kako nam se svijet oko nas, ako mu otvorimo svoje umove, prikazuje zapanjujuće drugačijim.

 

Dupla spirala

 

Prije točno 55 godina, u travnju 1953. dva su znanstvenika – James Watson i Francis Crick – svijetu objavila za mnoge najveće znanstveno otkriće 20. stoljeća.

Jedinstvena odlika svih živih vrsta je sposobnost jedinki da daju sebi slične potomke – da produžuju svoju vrstu. Povrh toga, potomci su mnogo sličniji svojim roditeljima no manje srodnim jedinkama iste vrste. Tu stabilnost osobina iz generacije u generaciju zovemo nasljeđivanje.

Još 1869. godine njemački biokemičar Johan Friedrich Miescher otkrio je unutar jezgre bijelih krvnih stanica tvar koju je nazvao „nuklein“. Ubrzo se doznalo da je ova tvar dugački nitasti polimer građen od šećera, fosfatne kiseline i nekoliko dušikovih baza te je dobila ime – nukleinska kiselina. Danas prema različitim šećerima koji sadrži razlikujemo ribonukleinsku (RNA) i deoksiribonukleinsku (DNA) kiselinu.

Iako su ubrzo postali poznati Mendelovi zakoni nasljeđivanja, još dugi niz godina nitko nije povezao ovu čudnu, dugačku molekulu s nasljednim jedinicama – genima. Prvi dokazi da je upravo DNA odgovorna za nasljeđivanje roditeljskih osobina pojavili su se tek u prvoj polovici 20. stoljeća, no većina znanstvenika još je uvijek smatrala da su geni građeni od proteina. Tek je iza Drugog svjetskog rata široko prihvaćena ideja da je DNA stanične jezgre nositelj  nasljednih svojstava. Da bi potvrdila ovu činjenicu te razumjela način na koji se odvija nasljeđivanje osobina, znanost je još uvijek trebala otkriti kako je prostorno građena ova molekula i na koji način čuva nasljednu informaciju.

Dupli helix

Kasnih 40-tih i ranih 50-tih godina prošlog stoljeća mnogo je znanstvenika različitih struka radilo na otkrivanju građe velikih biološki važnih molekula. Većina ih se koncentrirala na istraživanja različitih proteina, poput hemoglobina ili inzulina, no radilo se i na analizi nukleinskih kiselina. Godine 1950. Erwin Chargaff je kemijskom analizom utvrdio da je omjer pojedinih dušikovih baza u DNA uvijek isti: omjer adenina (A) i timina (T) te citozina (C) i gvanina (G) uvijek je bio 1 naprama 1 (A/T=C/G=1/1).

U proljeće 1951. godine na jednom znanstvenom skupu o strukturi biomolekula, predavanja Mauricea Wilkinsa o molekuli DNA te Linusa Paulinga o zavojitoj prostornoj građi nekih proteina pobudilo je znanstvenu znatiželju mladog američkog zoologa Jamesa Watsona. U listopadu iste godine James odlazina Sveučilište u Cambridgeu da bi istraživao strukture biomolekula.

 

Ubrzo tamo susreće srodnu dušu – engleskog fizičara  Francisa Cricka, s kojim dijeli interese, te oni započinju zajednička istraživanja prostorne građe molekule DNA. Više od godinu dana isprobavali su različite mogućnosti, iščitavali svu dostupnu literaturu i dugo raspravljali. Stvarali su i odbacivali različite modele prostornog rasporeda atoma i skupina u molekuli DNA. Za njihove pretpostavljene sve je to predugo trajalo te su im u jednom trenutku naredili da prestanu gubiti vrijeme i napuste ova „uzaludna istraživanja“.

 

Mladi i uporni, Watson i Crick su nastavili svoja istraživanja, ali to su činili u tajnosti.

Istovremeno, na King's koledžu u Londonu, na istraživanju strukture DNA radili su Maurice Wilkins i Rosalind Franklin.

 

Za razliku od Watsona i Cricka, oni su se odlučili za eksperimentalni pristup te su metodom rendgenske kristalografije snimali pojedinačne molekule DNA.

Na osnovi svojih rezultata Rosalind Franklin je zaključila da se fosfatne skupine moraju nalaziti s vanjske strane molekule. Tijekom 1952. godine dobila je vrlo lijepe fotografije DNA koje su ukazivale na njenu zavojitu građu, no odlučuje ne objaviti ova otkrića sve dok u njih ne bude posve sigurna. Nezadovoljan njezinim oklijevanjem, Maurice Wilkins u siječnju 1953. bez njezinog znanja i pristanka, pokazuje njezine rezultate (fotografije i mjerenja kristalne rešetke DNA) Watsonu.

Ove fotografije navele su Watsona i Cricka na misao da se molekula DNA sastoji od dva lanca nukleotida, oba spiralno zavijena oko zajedničke osi, ali međusobno suprotno usmjerena što znači komplementarna. Krajem veljače 1953. povezavši ovo s Chargafftovim otkrićem omjera baza, zaključili su da se dušikove baze dvaju lanaca spajaju vodikovim mostovima.

 

Da bi sve ovo provjerili, sagradili su danas slavni model od priručnog materijala – kartona i laboratorijskih hvataljki. Na ovom modelu, vanjski kostur zavojnice činile su fosfatne skupine i šećeri, a na svaki je šećer s unutrašnje strane bila vezana po jedna dušikova baza.

Svoj model dvostruke zavojnice DNA Watson i Crick su objavili 25. travnja 1953. godine, u članku od samo dvije stranice, u cijenjenom znanstvenom časopisu Nature. Članak je bio ilustriran Watsonovim crtežom dvostruke zavojnice ili spiralno zavijenih ljestava te fotografijom DNA koju je difrakcijom X-zraka snimila Rosalind Franklin.