Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član gemini1

Upisao:

gemini1

OBJAVLJENO:

PROČITANO

712

PUTA

OD 14.01.2018.

Rođendan nepobjedivog Sunca

Rođendan nepobjedivog Sunca
Što imaju zajedničko starorimski poganski blagdan Dies Natalis Solis Invicti i staroslavenski poganski blagdan Božića-Svarožića? Kako neki ljudi mogu živjeti samo od gledanja u sunce? Zašto su filozofi smatrali Sunce srcem našeg planetarnog sistema?
Božić, jedan od najvećih kršćanskih blagdana, direktno je proistekao iz jednog poganskog blagdana staroga Rima, koji se na latinskom zvao Dies Natalis Solis Invicti (Rođendan Nepobjedivog Sunca), a slavio se na isti dan, 25. prosinca, četiri dana nakon zimskog solsticija[1]. Kult slavljenja Sunca kao glavnog božanstva u Rimu nije imao izravnu tradiciju, već je to bilo 'uvezeno' božanstvo, porijeklom iz Perzije[2]. Proizašlo je iz slavljenja boga Mitre, kao sunčanog božanstva. Ovaj je kult osobito bio popularan među rimskim vojnicima između 2. i 4. stoljeća, što su znanstvenici zaključili iz velikog broja ostataka mitraističkih hramova, u graničnim područjima Rimskog imperija.   Prvi rimski car koji je ustanovio slavljenje kulta Sunca bio je mladi 'tinejdžerski car' Elagabalus (Heliogabalus), rođen početkom 3. stoljeća u Daciji ili Sirmiumu (danas Sremska Mitrovica). U prvom stoljeću nove ere stara trijada božanstava (Jupiter, Junona, Minerva) sve je više uzmicala pred novim kultom careva-bogova. No, u trećem je stoljeću ovakvo štovanje postalo doista besmisleno, kada su rijetki bili dugovječni vladari, a većina ih je umrla neprirodnom smrću, odnosno u obračunima s pretendentima za prijestolje.[3] Spomenuti Elagabalus, dakle, vjerojatno je bio najmlađi rimski car, jer je na prijestolje došao već u svojoj 15. godini. Ostat će zapamćen po tome, što je uveo novo božanstvo u Rimski panteon, 'Deus Sol Invictus' (Nepobjedivi Bog Sunce). Njegova je obitelj posjedovala pravo nasljedovanja na svećeništvo u hramu sunčeva božanstva El-Gabal u gradu Emesi, u Siriji. Otuda potječe i želja Elagabalusa za uvođenjem kulta štovanja Sunca. Ovaj je pokušaj uvođenja sunčevog božanstva bio kratkog vijeka. Nakon careve smrti (222. godine, kada mu je bilo svega 19 godina) ova je religija zamrla, mada na neki način ipak postoji kontinuitet, pošto su se od tada carevi na kovanicama prikazivali sa sunčevom krunom sa zrakama.   Sunčevu je religiju oživio, nekih pola stoljeća kasnije, ili točnije 274. godine, car Aurelijan. Dvije godine ranije, 272., on je porazio glavnog protivnika Imperija, etiopsku kraljicu Zenobiju. (Na vrhuncu moći vladala je velikim područjem Etiopije, Egipta, Sirije, te dijelom Male Azije.) Nakon gubitka teritorija u Egiptu, kraljica se povukla u Palmiru u Siriji, i ondje je došlo do sukoba s Aurelijanovom vojskom. Car je smatrao da je božjom providnošću dobio pomoć iz Emese, te je govorio kako je prije odlučne bitke imao viziju Sunčevog boga. Bilo kako bilo, nakon povratka u Rim, (kamo su bili preseljeni i svećenici iz hrama u Emesi), na kapitolskom je brdu podigao hram u počast bogu Sunca. Vjerojatno je ulogu imala i činjenica da je njegova majka bila svećenicom sunčeva hrama (u vrijeme Elagabalusa, dok je Aurelijan još bio dijete). Za boga Svjetla dakle, vezivao ga je sentiment, koji je samo rastao sa svakom njegovom pobjedom, da bi konačno 25. prosinca 274. godine svečano posvetio hram u počast Sol Invictusu, te utemeljio blagdan Rođendana Nepobjedivog Sunca.   O samom blagdanu, koji se kao poganski praznik Sunca slavio svega nekoliko desetljeća, padaci su i više nego oskudni. Pošto se nadovezivao na Saturnalije, naravno, što se tiče vanjskog dekora, zadržao je obilježje ovoga blagdana, koji mu je neposredno prethodio (od 17. do 23. prosinca). Običaj ukrašavanja kuća vijencima spletenim od grančica zimzelenih drveća i biljaka produžio se i u doba kršćanstva, sve do kasnog srednjeg vijeka kada je od germanskih naroda preuzet običaj kićenja bora. Pored ovoga, dio dekora činile su i mnogobrojne upaljene svijeće. Nije poznato je li običaj ponoćnog slavljenja rođenja novog Sunca bio također prenijet iz Sirije (i Egipta, gdje se slavilo na sličan način), no, s obzirom da ne postoje drugi podaci može se pretpostaviti da slavljenje polnoćke također ima poganske korijene. Naime, do ponoći su vjernici i svećenici boravili unutar svetišta hrama. Točno u ponoć izašli bi van, deklamirajući: «Djevica je rodila!» Pritom su nosili sliku novorođenog Sunca, u obličju malog djeteta. Jedan pisac iz 12. stoljeća, sirijski biskup Jakob Bar-Salibi piše: «Bio je običaj pogana slavljenje 25. prosinca kao dana rođenja Sunca, kada su oni palili baklje, u spomen na blagdan. U ovim svečanostima i veseljima također su sudjelovali i kršćani. Shodno tomu, kada su crkveni oci zapazili da su kršćani privrženi ovom blagdanu, posavjetovali su i odlučili da se Isusovo rođenje ima svetkovati na taj dan.»   Ipak, pretpostavlja se da je glavnu ulogu u odluci da Božić bude svetkovan 25. prosinca imao prvi rimski car obraćen na kršćantvo, Konstantin I, od kršćana prozvan Veliki. Legenda veli da se za vrijeme bitke kod Milvijeva mosta 312. godine caru na nebu ukazao križ. Car je doživio obraćenje, te uskoro dopustio slobodno ispovijedanje kršćanske vjere, što je dakako imalo odlučno značenje za povijest kršćanstva. Godine 330. imperator Konstantin odlučio je da se rođenje Kristovo slavi na isti dan kao i rođendan Nepobjedivog Sunca. Na mozaicima iz toga doba moguće je vidjeti Krista, prikazanog kao Heliosa, kako upravlja nebeskom kočijom, kao što se vidi na gornjoj slici. Konstantinov nećak Julijan, od kršćana prozvan Apostat ('Otpadnik'), zakratko je ponovo uveo pogansku vjeru kao službenu religiju Rima. Ovaj je car bio jedan od najvećih filozofa kasne antike, i bio je odgojen u helenističkom duhu. U filozofiji je poznat po svojim 'Orationes' (Govorima), odnosno himnama u počast bogu Heliosu. O blagdanu koji se slavio 25. prosinca donosi tek nekoliko redaka: «Prije početka godine, a na kraju mjeseca koji se zove po bogu Kronosu, slavimo u počast Heliosa najsjajnije igre, a posvećujemo blagdan Nepobjedivom Suncu. Nakon ovog, nije dopušteno izvoditi bilo kakve priredbe koje pripadaju posljednjem mjesecu, tamne kakve već jesu, mada potrebne. No, u ciklusu, odmah nakon kraja Kronia slijedi Heliaia.» Nakon Julijanove smrti 363. godine kršćanstvo je ponovno postala službena religija Rima, da bi car Teodozije zabranio sve ostale vjere 392. godine.     Štovanje Sunca u drevnim religijama   U antičko doba, nije samo Rim odavao počast Suncu kao glavnom božanstvu, već je naprotiv, to božanstvo bilo jedno od najzastupljenijih u svijetu uopće. Štovanje Sunca bilo je dakle, kamen temeljac mnogih religioznih sistema diljem svijeta.   Za početak, osvrnut ćemo se ukratko na ranije spomenuti mitraizam, religiju koja potječe iz Perzije i koja je bila najviše usredotočena u samom Rimu i njegovoj luci Ostiji, Mauretaniji, Britaniji, te graničnim područjima uz rijeke Rajnu i Dunav. U središtu mitraizma jest učenje o žrtvi i otkupljenju, što je prikazano na mnogim sačuvanim statuama sa scenom u kojoj Mitra ubija svetog bika. Ova religija obavijena je velom tajnovitosti, što zbog samog karaktera misterijske religije, sa stupnjevima inicijacije[4] a i zbog činjenice da o mitraizmu postoje vrlo oskudni sačuvani pisani dokumenti. Zna se da je zajednica vjernika bila podijeljena na sedam stupnjeva posvećivanja: Gavran, Nevjesta, Vojnik, Lav, Perzijanac, Glasnik Sunca i Otac. Za napredak po stupnjevima se mislilo da odražava duhovni uspon duše kroz planetarne sfere.   Glavni obred, koji nam je poznat, bila je simbolička gozba Mitre i Sunca, nad tijelom zaklanog bika. Ovaj obred nije bio obavljan i stvarno, pošto se smatralo da čin klanja može obaviti jedino bog. Mitrin hram bila je ili prirodna pećina, ili pak zgrada koja oblikom oponaša pećinu. Na glavnom kultnom reljefu u hramu, pored Mitre i bika, nalazio se i niz drugih simboličkih prikaza, astrološkog karaktera. To su zmija, pas, škorpion i drugi, dakle simboli saziježđa, odnosno pećina je zajedno s tim reljefom predstavljala simbolički prikaz svemira. Mitra zapravo predstavlja utjelovljenje lika sunčanog heroja. On je prikaz nevidljive, unutrašnje snage Sunca. Žrtvovanje bika pak predstavlja žrtvu nižeg, animalnog sebstva, što rezultura oslobađanjem 'višeg ja' u čovjeku.   Božanstvo Mitre svojim indoiranskim porijeklom povezuje nekoliko drevnih kultura. U Vedi je usko povezano s Varunom, još jednim sunčanim božanstvom. Vedski je Mitra bilo istaknuto božanstvo u Rig-Vedi, kao nebeski zaštitnik poštenja, prijateljstva, ugovora i savaza. Varuna i Mitra bili su zajedno bogovi zakletve, i na njih se ukazuje često kao par Mitra-Varuna. Glavno solarno božanstvo u hinduizmu jest Surya, sin Dyaus Pitara (etimološka veza sa Zeus Pater i Jupiter). Prikazivalo se kao bog zlatne kose i ruku, u kočiji sa sedam konja, koje predstavljaju sedam čakri.   Kada se kult Mitre proširio na Babiloniju, povezao se s kultom sunčanoga boga Shamasha, te preuzeo mnoge kaldejske elemente. Shamash je sunčano božanstvo porijeklom iz sumeranske mitologije. (Sumerani su drevni narod, a njihova je vjera najstarija poznata od onih nastaih na području Mezopotamije – današnjeg Iraka). Ovo je bio bog pravde, a bio je prikazivan kao vladar na tronu. Pojavljuje se kao jedan od trijade božanstava, sačinjene još od boginje Mjeseca Sin, te Ishtar, boginje Venere. Dakle, kult Mitre je, nakon povezivanja sa Shamashom, potom prešao u Malu Aziju, gdje je u grčko-rimskom okružju poprimio formu misterija. Tako je i došao u dodir s pripadnicima rimske vojske, te se kasnije proširio po cijelom imperiju.   I druge su drevne kulture imale su sunčana božanstva. U starom Egiptu glavni je sunčani bog Ra. Prikazivan je u cjelovitom ljudskom obličju ili s ljudskim tijelom i glavom sokola. Na glavi najčešće nosi sunčev disk koji okružuje kobra; u jednoj ruci drži ankh (egipatski križ, simbol života), a u drugoj žezlo. U kasnijim dinastijama, bio je sparen s bogom Horusom, kao Ra-Horakhti. Aton, izvorno samo jedan aspekt boga Ra (sunčev disk), postao je glavno i jedno božanstvo u vrijeme faraona Ehnatona, i to je prva poznata monoteistička religija.   Sunčana božanstva imala je i drevna Kina. Slike Sunca mogu se vidjeti u pronađenim rukopisima primitivne forme kineskog pisma, i njegovo je ime glasilo 'Ri'. U dijelu kineske kulture, smatralo se da nebo (kinesko glavno božanstvo) kontrolira sunčani bog, tako da je i Sunce bilo obožavano i štovano. Dokazi štovanja sunčevog božanstva pronađeni su bili u sjevernoj Kini, uklesani u stijeni u obliku Sunca, dok je božanstvo pronađeno u jugozapanoj Kini bilo predstavljalo pećinske slikarije Sunca u formi boga-čovjeka.   Od bliskoistočnih semitskih sunčanih bogova istakuto je mjesto imao Baal; iz Biblije je poznato da su se i Židovi u više navrata protuobraćali na ovo pogansko božanstvo. Ime 'Baal' u starih je zapadnosemitskih naroda (Aramejaca, Kanaanaca, Feničana) označavalo muško božanstvo, boga plodnosti i bio likovno prikazivan kao bik. Zapravo Baal je bilo više općenito ime za boga. U nekim se tekstovima koristi kao supstitut za Hadada, boga sunca, kiše i ratarstva, te gospodara Neba. Naime, samo su svećenici imali dopuštenje za izgovaranje boga Hadada, pa je tako Baal korišteno u svakodnevnom komuniciranju ljudi. Kada Biblija spominje boga Baala, rijetko je to u smislu Hadada, kao boga Neba, već prije se odnosi na lokalna božanstva, štovana u obličju kultnih slika i idola.   U antičkoj Grčkoj prvotni je sunčani bog bio Helios. On je bio sin Titana Hiperiona i brat Selene, boginje Mjeseca. Helios se prikazivao kao prekrasni bog okrunjen blještavom aureolom sunca, kako vozi svoju kočiju nebom. Tokom vremena (odnosno već do 5. stoljeća pr.n.e.), Helios se sve više poistovjećivao s bogom svjetla, Apolonom. Ekvivalent Heliosa u rimskoj mitologiji bio je Sol (lat. Sunce). Kao sinonim za Apolona u Rimu se koristio naziv Febus (od grč. foibos, 'svijetli').   Kod slavenskih naroda sunčeva su božanstva također zauzimala istaknuta mjesta u religijskom štovanju. U ranom razdoblju od tri božanstva trijade (zvane Triglav), Peruna, Dajboga i Svaroga, dva su potonja imala karakteristike sunčanih bogova. Dajbog je jedan od najvećih bogova u slavenskoj mitologiji. Prema nekim znanstvenicima, simbolizirao je životodavnu moć Sunca. Svarog pak predstavlja kao sunčano božanstvo duh vatre – njegovo ime znači svijetao, jasan. Vatru su stari Slaveni smatrali tako svetom da je bilo čak zabranjeno psovati ili vikati u njenoj blizini. Narodna predaja predstavlja Svaroga kao vatrenu zmiju, te kao krilatog zmaja koji udiše i izdiše vatru. Po nekim tumačenjima bog vatre Svarožić je njegov sin. U Slavena, kao i mnogih drugih naroda, obilježavao se zimski solsticij. Staroslavenska riječ 'Božić' zapravo se odnosila na 'malog boga', na Svarožića, koji se također 'rađao' na zimski solsticij.      Gledanje u sunce ili solarna joga Kao što smo vidjeli, tijekom stoljeća i diljem svijeta, Sunce je imalo dominantnu ulogu u religioznom štovanju, kulturi i mitologiji. Neki su čimbenici vjerovanja slični u svim religijama, u bilo kojoj zemlji ili klimatskom pojasu. Sunce je oduvijek bilo smatrano izvorom energije i vitalnosti. Utjecaj Sunca na naš život vezuje se uvijek uz sreću, zdravlje i mentalnu živahnost. Esencija ili bit Sunca koje se zaziva ista je i daje životu kvalitet, energiju i moć iscjeljenja.   Dobrobit od umjerenog izlaganja tijela sunčevoj svjetlosti dobro je potkrijepljena znanstvenim istraživanjima zapadne medicine. Međutim, postoji jedan, za mnoge neobičan način crpljenja životne energije od Sunca, a to je direktno gledanje u Sunce ('sungazing') ili kako se još naziva, solarna yoga. Mnogi su se iznenadili kada su u emisiji 'Na rubu znanosti' vidjeli indijskog gurua, koji može gledati u Sunce i više od 40 minuta, a da pritom nema nikakvog štetnog utjecaja na vid. I ne samo to. Svakodnevno gledanje u Sunce, u potpunosti zamjenjuje potrebu za hranom, tako da praktikant solarne joge nema potrebe za uzimanjem obroka bilo kakve hrane, izuzev nešto malo tekućine.   Ovaj fenomen (nazvan HRM fenomen, po jednom od vodećih gurua ove vrste joge, Hiri Ratan Maneku) neki objašnjavaju kao strujanje primordijalne Qi energije (ili prane) kroz oči i čakre, te spremanje ove energije u tijelu. Postoji nekoliko hipoteza o tome, kako dolazi do HRM fenomena. Sam guru Hira Manek veli da su stanice ljudskog tijela foto-voltične, baš kao i ćelije kod solarne ploče. Kada jednom počnete njegovati stanice, da mogu koristiti sunčevu snagu, možete stvarati energiju potrebu za vaše tijelo od sunčeve svjetlosti. Što god jeli, to je tek sekundarni izvor energije, zato jer svi oni crpe svoje resurse od sunčeve svjetlosti.[5]      Ova joga praksa, mada potječe iz Indije i Tibeta, također je prisutna u drugim religijskim tradicijama, a posebno u vezi štovanja Sunca kao božanstva. Pored Indije i Tibeta, gdje se prakticira barem zadnjih 400 godina, nju možemo naći kod domorodačkih američkih kultura, kako kod sjevernoameričkih plemena, tako i u starim tradicijama središnje i južne Amerike – kod Maja, Azteka i Inka. Zabilježena je također u Kini, u okviru taoističkih unutrašnjih vježbi (Qi Gong), a postoje neki izvještaji i o tome da su gledanje u sunce prakticirali i u drevnom Egiptu.   Značaj Sunca u mističnoj filozofiji   Kao što su drevne religije pridavale veliku važnost Suncu i drugim nebeskim tijelima, isto su tako i filozofi, već od predsokratovskih vremena pokazivali interes za planete i duhovne entitete koje njima upravljaju – planetarna božanstva. Jednu od središnjih uloga oduvijek je imalo Sunce. Orfej Sunce naziva vječnim okom koje nadgleda sve stvari, svjetlom života koje posreduje između nebeskih i zemaljskih stvari, te vodi svijet harmoničnim tokom; onim koje posjeduje izvorni otisak svih oblika na zemlji. Pitagora veli: «Sunce, Mjesec i ostale zvijezde su božanstva, jer u njima prevladava toplina, a toplina je uzrok života.» Heraklit zove Sunce izvorom nebeskog svjetla.   U Platonovoj 'Gozbi' možemo vidjeti da je Sokrat bio štovatelj Sunca (Heliosa). Platon opisuje kako je Sokrat (za vrijeme Peloponeskog rata) cijelu noć probdio na nogama, u nekoj vrsti meditacije, a ujutro se, nakon izlaska Sunca, pobožno pomolio. Marsilio Ficino u djelu 'Del Sole' zaključuje da je «Sokrat u stanju zanosa obožavao ne tek vidljivo Sunce, već onaj drugi, skriveni aspekt. Platon Sunce vidi kao vidljivog sina Dobra (tj. Boga Kreatora) samoga. Po Ficinu, Platon smatra da je Sunce manifestni simbol Boga, postavljenog od njega u hram svijeta, kako bi ga svatko mogao štovati iznad svega ostaloga.   Otac neoplatonizma Plotin uspoređuje Jedan (Bog Stvoritelj) sa svjetlom, Božanski um sa Suncem, te konačno Dušu sa Mjesecom, čije je svjetlo tek sekundarna nakupina svjetla, koja potječe od Sunca. Dakle, Suncu je kao duhovnom entitetu svjetlo imanentno, drugim riječima ono je svjetlost u samoj svojoj biti. Drugi slavni neoplatonik helenskog doba, Jamblih, naziva Sunce predodžbom božanske inteligencije. Nakon 3. stoljeća i religija i filozofija postala je 'heliocentrična' (ne naravno u astronomskom, već u značenju pridavanja Suncu centralnoga mjesta u štovanju) pa tako Hermes Trismegist veli da «Stvoritelj, to jest Sunce uvijek povezuje nebo sa zemljom, šaljući svoj sadržaj odozgo prema dolje i podižući materiju odozdo.» On pod stvoriteljem ne podrazumijeva vrhovnog boga Kreatora, što se vidi iz ove misli «Zato je Otac svega Bog, Stvoritelj je Sunce, a Svemir je instrument njegove kreativne moći. Hermes praktički vidi Sunce i Mjesec kao 'roditelje' svega u sublunarnoj sferi, odnosno na Zemlji. Ovu je Hermesovu misao u srednjem vijeku obrađivao islamski filozof i astronom Albumasar, koji veli, da se «uz pomoć Sunca i Mjeseca život uliva u stvari».   Julijan Apostat shvaćao je Sunce na tri načina: kao transcendentno, potom kao Heliosa-Mitru, te napokon kao vidljivo Sunce. Upravo će Julijan i njegova solarna teologija izvršiti odlučni utjecaj na Marsilija Ficina. Posebni naglasak na Sunce Ficino stavlja, pored navednoga djela 'Del Sole', također u 'De vita coelitus comparanda'. Svjetsku dušu i individualnu dušu čovjeka on vidi analogno odnosu Sunca i srca. Dakle, Sunce jest središnji 'organ' našeg planetarnog sistema isto kao što je srce središnji organ čovjekovog sistema – njegovog organizma. Znak u kojem je Sunce u domicilu jest Lav, a u astromedicini je poznato da su ljudi rođeni u Lavu pogotovo skloni srčanim oboljenjima. Ficino znak Lava zove srcem znakova, te navodi da on upravlja srcem svih živih stvorova. Za oca renesansnog platonizma, Georgiosa Gemistosa Pletona, vrhovni je bog Zeus, a od ostalih Helios, pored Neptuna (Posejdona) i Saturna (Kronosa) ima najveći značaj.       Jedan drugi renesansni neoplatonik, Agrippa von Nettesheim, također Suncu i Mjesecu daje središnje mjesto. Njima pripada upravljanje ili vladanje Nebom, kao i tijelima pod Nebom, veli on. «Sunce je gospodar osnovnih vrlina, a Mjesec, pomoću vrlina Sunca, gospodarica je rađanja...» I Agrippa poput Ficina povlači usporedbu Sunca i središnjeg čovjekovog organa: «Sunce dakle budući da posjeduje središnje područje svijeta, kao što je srce u svih životinja u odnosu na cijelo tijelo, tako je i Sunce u odnosu na Nebo...» Temelj kozmologije Frane Petrića jest metafizika svjetla, koja daje istaknuti položaj Suncu, kao izvoru materijalnog svjetla. U djelu 'Nova de universis philosophia' on je razvio svoju teoriju svemira, u kojem je beskonačna praznina ispunjena svjetlom od Sunca. Ovo svjetlo uzrokuje sve događaje u svijetu, uključujući životne procese, te uzrokuje gibanje planeta.   U novome je vijeku vrlo malo bilo riječi, što se tiče mistične filozofije, o utjecaju planeta, a u prvom redu Sunca, na događaje na Zemlji. Nekoliko je redaka ovome posvetila Helena P. Blavatsky, u svojem obimnom djelu 'Tajni nauk'. I ona potvrđuje Hermesovu misao, da su Sunce i Mjesec naši nebeski roditelji, ili sintetički, naš 'Otac'. Ona potvrđuje tvrdnju fiziologa Bealea, zastupnika vitalističke teorije, da se u živim bićima događaju misteriozne promjene, koje nisu u stanju objasniti ni najnapredniji fizičari i kemičari. Ovaj misterij, ili izvor životne esencije, kako ga Blavatsky naziva, nalazi se u samom središtu primarne materije našeg solarnog sistema. «Sunce je srce Solarnog svijeta (sistema) a njegov je mozak skriven iza (vidljivog) Sunca. Odande, osjet zrači u svaki nervni centar velikog tijela, i valovi životne esencije struje u svaku artereriju i venu....» Sunce generira svoj životni fluid, i uvijek prima onoliko, koliko odašilje, tvrdi Blavatsky. Postoji pravilno strujanje životnog fluida kroz naš sistem, kojega je Sunce srce – isto kao cirkulacija krvi u ljudskom tijelu, zaključuje ona.   Astrološko-mitološki značaj Sunca      U mitologiji, Sunce predstavlja vrijeme kada herojski princip sja u svojoj najblistavijoj formi. Tako, slijedom, nakon Urana, Saturna i Jupitera, dolazi Helios. Katkad se Sunce javlja kao izravni sin božji i nasljednik boga Neba, tako da on nasljeđuje sva unutrašnja i vanjska obilježja ovog boga; on vidi sve i zna sve. Sunce se poistovjećuje s likom heroja, u odnosu na oca - boga Neba. Heroj je često naoružan mačem, uzdiže se do sunčane slave, pa se tako često i poistovjećuje sa Suncem samim[6].   Carl G. Jung smatra, poput neoplatonskih filozofa, da je vidljivi otac našeg svijeta Sunce. Po njemu «otac, Bog, Sunce, vatra jesu mitološki sinonimi». Budući da je i Saturn simbol oca, ovo može zbunjivati. No, Sunce je otac u jednom širem kontekstu, pa i u smislu da je glava obitelji planetama-božanstvima koje se oko njega okreću, dakle otac u smislu boga oca. Sunce jest također simbol svijesti, intelekta, volje, ciljeva i ega. Po Jungu, ego je individualno središte svijesti (krajnjeg cilja krativnog principa), i zapravo predstavlja tek jedan djelić sveukupne psihe čovjeka, poput vrha ledenog brijega. Jastvo, shodno tomu, predstavlja totalitet svjesne i nesvjesne psihe. Sunce je s druge strane i izvor kreativne energije, životodavni princip i srce našeg svijeta i života na Zemlji.   Položaj Sunca u astrološkom smislu određuje temeljni karakter osobe, zajedno s ascendentom. Oba ova elementa se odnose na gibanje Sunca, prvi na godišnje gibanje Sunca, prolazak kroz svih 12 znakova u toku godine, a potonji na isto to u toku 24 sata, kada se u prosjeku svaka dva sata mijenja ascendent, točka na istočnom horizontu u času rođenja. Ovi elementi su međusobno proporcionalni, pa tako sukadno tomu funkcioniraju i progresije, kao npr. 'dan za godinu'. Dok se na Sunčani znak odnosi više vanjski, vidljivi dio osobe, vanjske karakteristike osobe, na ascendent se odnosi više naš unutarnji stav, kako mi sebe doživljavamo u odnosu na okolinu, i što ne mora uvijek biti bjelodano u ponašanju osobe. No, u praksi su ove energije sunčanog znaka i ascendenta ipak međusobno isprepletene, i ne mogu se tako jasno razdvojiti, tako da osoba može reagirati i kao jedan i kao drugi znak.   Jedan od najizrazitijih polariteta u astrologiji jest polaritet Sunce-Mjesec. On se očituje kroz potencijalne vrijednosti izražene kroz samosvijest, koja je suprotstavljena instinktu. Razmatrajući ovaj par o Mjesecu razmišljamo u odnosu na promjene, materijalni život, cikluse tijela i instinktivnu prirodu, dok je Sunce konstantno, esencijalno jastvo koje razvija svoju svijest tijekom vremena, te nam daje osjećaj kontinuiteta i stalnog identiteta. Kod međusobnog utjecaja Mjeseca i Sunca radi se zapravo o interakciji između promjenljivog, receptivnog principa i konstantnog, zračećeg principa.              

[1] To je naime, prvi dan nakon zimskog solsticija kada dan postaje primjetno duži, dakle smatralo se da se simbolično Sunce ponovno rađa. [2] Upravo je ovo razlogom da suvremeni neopogani-rekonstrukcionisti (npr. Nova Roma) ne slave ovaj blagdan. [3] Od 35 rimskih careva od 192. do 284. g. samo su trojica vladala dulje od deset godina, a samo je jedan umro prirodnom smrću. Svi su drugi nakon vladanja kraćeg od godinu dana, u najmanje dvanaest slučajeva, umrli nepririodnom smrću, ubili su ih pretorijanci njihovih protivnika. Tako je malo tih vladara živjelo dovoljno dugo ili umrlo na takav način da bi bili proglašeni bogom. [4] Pored ovoga, činjenica da je bila pretežno prakticirana od pripadnika rimske vojske, čini je na neki način sličnom srednjevjekovnim templarima, po svojem obilježju duhovne inicijacije i jedne hijerarhijske strukture. [5] Endokrinolog dr. Navneet Shah ovako objašnjava HRM fenomen, odnosno gledanje u sunce. On smatra da se kod čovjeka događa nešto slično fotosintezi kod biljaka. On kao ključan organ u transformaciji energije vidi pinealnu žlijezdu. Put dakle vodi kroz retinu do hipotalamusa, a to je tzv. retinohipotalamični trakt. Od hipotalamusa, impulsi posredstvom pinealnog živca dolaze do pinealne žlijezde (epifize). Aktivacija pinealne žlijezde jest ključan korak u psihičkom, spiritualnom i energijskom transformacijskom procesu. Pinealna žlijezda je zapovjednik, dakle ima glavnu funkciju u odnosu na ostale endokrine žlijezde. Njezina aktivacija, kako veli dr. Shah, može se ostvariti kroz prakticiranje tehnika joge i meditacije u duljem vremenskom razdoblju. Solarna joga je dakle, samo jedan od raznih načina, na koji se događa povećani dotok energije u tijelo. [6] Ovo smo već vidjeli iz starorimskog sunčanog heroja Mitre, no također je prisutno i u kršćanstvu, gdje se primjerice arkanđeo Mihael (vladar Sunca) često prikazuje s mačem, kao gospodar nad vojskom anđela.  

 www.myexcercises.moj.blog.hr  

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    hvala, Edine :) uzvraćam pozdrave :)

    20.10.2020. 11:13h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče svima. Poseban pozdrav za Sjenu.

    17.10.2020. 22:01h
  • Član iridairida

    ShadowOfSoul, u svakom trenutku možeš sama podignuti bilo koji svoj članak

    15.10.2020. 19:56h
  • Član bglavacbglavac

    Može. Lp

    15.10.2020. 08:21h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    o, pa može li neki moj članak bar 5 minuta biti prvi na naslovnici?? kad god stavim članak, odmah iznad njega zareda bar 5 drugih, a satima znam vidjeti jedan te isti članak na naslovnici? :)

    14.10.2020. 11:15h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    draga Irido, želim ti sretan rođendan :)

    14.10.2020. 11:15h
  • Član iridairida

    Hvala draga Božice ☕️♥☕️♥

    13.10.2020. 10:41h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info