Njegova površina pulsira nijansama plavo-ljubičaste boje, kao da su u njemu zarobljeni valovi mora koji žele pobjeći. Prozirne pukotine isijavaju svjetlost koja pak osvjetljava cijeli balon, bacajući nestvarne odsjaje po kapljicama koje lebde i pri tomu prkose zakonima fizike.

Bića koja čuvaju Krikam, Slanoribi ih nazivaju Votoni, obličja su koje opet prkosi razumu - nalikuju Sjenama, ali su opipljivi kao stijene morskog dna. Tijela su im poluprozirna (athu. nisu eterična i nisu Uzvišena) i isprepletena svjetlucavim žilama koje nalikuju svjetlosnim munjama što titraju unutar njih.

Votoni imaju nešto poput očiju, ali, to su nekakvi duboki vrtlozi Tame, a glasovi koje ispuštaju nalikuju šaptu morskih struja. Kreću se lebdeći, poput diabolika (athu. duhova), iako, pokreti ipak odaju snagu i odlučnost. Morena, djevojka Slanoriba, ispričala je Alantaelu priču koja ih opisuje kao drevne čuvare Krikama, koje je kristal same i iznjedrio iz svoje čiste energije.

Drevni Čuvari Votoni ne spavaju, ne dišu i ne poznaju strah, a zadaća im je spriječiti bilo koga tko bi se želio približiti Krikamu. Moronari izbjegavaju roniti do Dubingrada, a oni koji su se ipak odvažili nikada se nisu vratili s pričom koja bi razjasnila što se tamo stvarno događa.

Morenina priča Alantaelu opisivala je Krikam kao samo srce Dubingrada - izvor energije koji ga zapravo drži ispod površine mora i stvara golemi zračni balon. Nadalje, on je izvor za nekakav tanki štit koji štiti sam balon, ali i davno prije napuštene zgrade, ulice, kule i hramove od samog tlaka vode.

Morena je u priči spomenula da Krikam nije bio oduvijek tu i da je pao s Neba kad je Dubingrad još uvijek bio na površini i jedan od 12-est Slavnih gradova. Onaj tko bi se želio približiti Krikamu trebao bi kročiti pustim ulicama sve do velikog hrama u kojem se Krikam nalazi. To je velika zgrada, nagnuta pod težinom Vremena, a okružuju je kipovi mnogih drevnih vladara koji su sada obrasli morskim anemonama (athu. šumarice) što plešu na morskim strujama.

Svjetlo Krikama izbija kroz prozore i osvjetljava veliki pusti trg na kojem se ponekad pojave Sjene - jesu li to zapravo Duhovi nekadašnjih stanovnika, ili pak, se to samo svjetlost igra u vodi ... Međutim, najopasnije Sjene su one Čuvara, a njihova nazočnost osjeti se i prije nego se pojave. Voda se uzburka sitnim mjehurićima i kao da vibrira nečujnim frekvencijama.

Čuvari ne govore, ali mentalno prodiru u um uljeza, izluđuju ga slikama katastrofalnih propasti, urušenih Svjetova i vječnom Tamom. No, Morena je čula priču svoje bake koja je pričala da će se jednom pojaviti biće koje će moći dotaknuti Krikam, Dubingradom će se čuti tajnovita Pjesma Vremena, a i glasovi onih koji su tu nekada živjeli ...