Daj mi flautu i zapjevaj

zaboravi što smo ja i ti kazali

Jer zaludu su riječi

već me svojim djelom izbavi

 

Jesi li uzeo Prirodu poput mene za svoj dom

a ne zamkove

Slijediš li i ti potoke

i da li se uspinješ uz litice

Kupaš li se i ti mirisom

a zatim se brišeš svjetlom

Opijaš li se zorom kao vinom

iz pehara optočenih eterom

Sjediš li popodne poput mene

u šumi vinove loze

Gdje teški grozdovi vise

nalik na zlatne lustere

Grozdovi su izvori žednome

oni su hrana gladnome

Oni su slast i mirisno bilje

i vino onome tko hoće

Da li noću na travu liježeš

i nebom se pokrivaš

I tako za budućnost ne brineš

kao što i prošlost zaboravljaš

Noćni mir je kao more

čije ti talasanje do ušiju dopire

I usred noći ima jedno srce

što treperi kraj tvoje postelje

 

Daj mi flautu i zapjevaj

zaboravi bolest i lijekove

Ljudi su nalik na redove

ali samo vodom ispisane

 

Da mi je znati kakve ima koristi

u zbijanju i u skučenosti

U sporenju i galami

u dokazivanju i svađi

Sve su to krtičji tuneli

i sve su to paukove niti

Onaj tko živi u nemoći

lagano se primiče smrti

 

Stalni život u Prirodi predstavlja najveću sreću

ne bih je napuštao da sam gospodar svom vremenu

Ali Usud je duboko u mome biću

i on mi ne da da idem u Prirodu kad hoću

Sudbine imaju vlastite puteve što se ne mijenjaju

i ljudi zbog svoje nemoći do ciljeva ne dospijevaju